Protiveći se Istanbulskoj konvenciji, hrvatski biskupi citiraju papu Franju koji je rekao da rodna ideologija “vrši atentat na oblike obitelji koju čine otac, majka i djeca”.
Je li premijer o tome razgovarao s papom kad je posjetio Vatikan te mu se usprotivio? Izvještaji o tome nisu govorili, ali je bjelodano da premijer u jednoj od najkatoličkijih zemalja u svijetu, suprotno uvjerenju i hrvatskih biskupa, i najvećeg autoriteta Katoličke crkve, i znanstveničke elite, vjerojatno i goleme većine građana..., najavljuje ratifikaciju Istanbulske konvencije.
Tko se tome najviše veseli?
Naravno, ljevičari, među njima i oni koje je Plenković izabrao za svoje koalicijske partnere kako bi se održao na vlasti. A izabrao ih je bit će zato što su najžešće ocrnjivali predsjednika Tuđmana, Domovinski rat, Crkvu...
Najviše pak veselja pokazuju dužnosnici SDP-a koji i najviše hvale Plenkovića.
No možda SDP nije toliko zagovornik Istanbulske konvencije zbog rodne ideologije koliko zbog onoga što odbacuje ovaj put doista pošten Most. Jedan od njegovih vodećih ljudi Nikola Grmoja kaže: “Nije mi baš drago da nas nadzire netko sa strane i dijeli nam packe kad mi sami možemo riješiti ta pitanja”.
Zacijelo je SDP-u upravo to drago, jer je u njihovu mentalitetu i tradiciji poklonstvo gazdama izvan Hrvatske – jednom u Moskvi, drugi put u Beogradu, i sada u Bruxellesu.
Bojan Glavašević je nedvosmisleno potvrdio da je pozitivan i poželjan gubitak hrvatske suverenosti u nadzoru nad primjenom Istanbulske konvencije plješćući činjenici da “sam nadzor neće biti nacionalan” i da “u slučaju sumnje u povrede Konvencije GREVIO može doći u državni posjet”, pa se tako “smanjuje mogućnost političke manipulacije”.
Da je postojao takav nadzor nad hrvatskom obranom od velikosrpske agresije, u kojoj je poginuo njegov otac Siniša Glavašević, neovisne Hrvatske danas ne bi bilo. Bi li to SDP-u teško palo? Zaključite po tome što je Račan uoči rata jedino oružje koje smo imali, oružje Teritorijalne obrane, dao zlikovačkoj JNA, te da su esdepeovci izišli iz Sabora kad se glasovalo o deklaraciji o hrvatskoj samostalnosti, jer nije prihvaćen njihov prijedlog da Hrvatska može ulaziti u saveze s drugim zemljama bivše države.
Dakle, rasprave o ratifikaciji ili odbijanju Istanbulske konvencije pokazuju bitne razlike između sve ljevijeg Andreja Plenkovića i svekolike ljevice, i domoljubne, vjerničke, znanstveničke Hrvatske. I po svoj prilici Plenković će na svoju stranu i stranu ljevice dobiti i većinu zastupnika HDZ-a u Saboru i nametnuti privid o “jedinstvu stranke” glede Konvencije.
Često se podsjeća kako i dosadašnji hrvatski zakon imaju pojmove “rod”, “rodni identitet” i “diskriminaciju po toj osnovi”. No to ne znači da su ti zakoni dobri, a osim toga nije nam ih nitko nametnuo i nitko nije iznad hrvatske suverenosti u nadzoru nad njihovom primjenom.
Ratificira li Hrvatski sabor Istanbulsku konvenciju, osim gubitka što će ga zbog toga imati u proračunu, imat će mnogo pogubniji diktat u provedbi Konvencije iz Bruxellesa kakav je nekad bio iz Beča, Pešte, Beograda.
Nevjerojatno je s koliko odlučnosti predsjednik Vlade želi ići na ruku tom diktatu iz EU, dok istodobno iz iste te Europske unije stižu poražavajući podaci o potpunom izostanku reformi u Hrvatskoj i o gospodarstvu, standardu, građanima, iseljavanju koje graniči s mirnodopskim genocidom.
Nije, dakle, Plenković, da tako kažem, nacionalni, gospodarski nego ideološki premijer kojemu je u prvom redu do toga da zadovolji ideološko-političke kriterije koje mu nameće Bruxelles.
Istodobno isti ga taj Bruxelles bombardira katastrofalnim statistikama o Hrvatskoj i drži Hrvatsku u kolonijalnom položaju otimajući joj novac i najveća bogatstva.
Ova Vlada nije učinila ništa da obuzda profitersko siromašenje i uništavanje ove zemlje koje je, po mome mišljenju, glavni razlog iseljavanja. Stranci u Hrvatskoj ne drže samo sve banke, uključujući i Hrvatsku narodnu banku koja je njihov servis, velike strateške i druge profitabilne tvrtke, nego žele i nadzor nad hrvatskim obiteljskim životom i moralom koji nastoje podriti nastranom rodnom ideologijom.
I da se razumijemo – premijer nije opovrgnuo glasove o mogućoj kandidaturi za predsjednika Europske komisije rekavši kako je njegovo posao premijerski nego ih je podupro samosvidljivo ustvrdivši da je dobro što se misli da Hrvatska takva kandidata može imati. Nacija na koljenima u službi jednog sluganstva i karijerističke nezajažljivosti.
Pogledajte i raspravu o Istanbulskoj konvenciji na Večernji TV:
Tko se najvise veseli pogresci (a pogreska jest pogreska) bespredmetno je o tome. Na kraju krajeva, tko bi se bi se veselio necemu sta moze ugroziti (a evidento je da moze) kvalitetu zivota buducih narastaja... Svaki iole potkovaniji pravnik slazee se da za prevenciju nezeljenoga ponasanja nije presudna ni visina predvidjene kazne za pocinitelja ni mogucnost nakanade (na ovo ce cak biti stavljena rezerva jerbo tu rezervu Konvencija omogucava!) od strane nasilnika (ili drzave u nemogucnosti naplate od nasilnika) nego ucestalost kaznjavanja pocinitelja. Dakle, nesto sta Zakon vec omogucava.