Miroslav Škoro učinio je ono što se nisu usudili učiniti Davor Ivo Stier i Miro Kovač kad ih je Plenković uklonio s dužnosti u HDZ-u i marginalizirao.
Zajedno s nekim drugim članovima stranke, na primjer, s onih sedamnaest zastupnika u Saboru koji nisu glasovali za Istanbulsku konvenciju, imali su priliku uskratiti glas Plenkoviću u parlamentu, srušiti Vladu i stvoriti oporbu vodstvu stranke te tako i sebe i HDZ i Plenkovića suočiti s posljedicama politike suprotne Tuđmanovu naslijeđu. Teško je reći kakav bi bio ishod tog sukoba i u zemlji i u HDZ-u, ali barem bi svatko bio gdje mu je mjesto.
Ovako, HDZ je nastavio biti ono što nije, kao što su Stier, Kovač i mnogi drugi pristali na to da ne budu ono što jesu, a na Pantovčaku je osoba koju oni tamo nisu mogli zamisliti, ali kojoj su do tog zagrebačkog brijega koji je Tuđman učinio mitskim utrli put. Vjerojatno će se već ove godine dogoditi rasplet stanja u HDZ-u pa će se znati hoće li se najveća stranka nastaviti srozavati te se “pripremiti” za treći debakl na izborima – ovog puta na parlamentarnim nakon neuspjeha na europskim i predsjedničkim, ili će je novo vodstvo bez Plenkovića vratiti konzervativnim, demokršćanskim i domoljubnim vrijednostima. Ostane li Plenković na čelu stranke, HDZ će izgubiti otprilike onoliko birača koliko ih je izgubio u Kolindinu porazu. Bude li izabrano novo vodstvo, HDZ bi mogao ojačati, a dosad je nekoliko puta pokazao da od svih važnijih stranaka u Hrvatskoj ima neusporedivo najveću moć oporavka. Relativno se brzo oporavio nakon sloma na izborima 2000. godine, zatim nakon što ga je kompromitirao Sanader, pa bi se to moglo dogoditi i sada. Ali za taj oporavak novo bi vodstvo trebalo biti autoritativno, odlučno i sposobno, a pitanje je jesu li to Stier, Kovač, Brkić...
Nekoliko sam puta proteklih godina u tekstovima “savjetovao” Kolindu da se ne priprema za drugi mandat na Pantovčaku, nego za preuzimanje HDZ-a, što bi bilo spasonosno, ali je nakon ovog poraza ta spasonosnost jako oslabila, premda se nikad ne zna. Nitko nije tako žilav kao onaj tko je pred gubitkom, pa će Plenković, Jandroković i društvo sigurno učiniti sve da se održe. Što bi značilo siguran rastanak s velikim brojem birača, razbijanje desnog biračkog tijela i šansu da ljevica na parlamentarnim izborima ponovi uspjeh s predsjedničkih. Nevjerojatno je s koliko lakoće sadašnji čelnici HDZ-a podnose poraz, kao da se zabavljaju, kao da se ta sramota njih ne tiče, makar govorili o krivcima i “preuzimali odgovornost”. Ponašaju se kao da su jedino oni pozvani da i dalje vode stranku, a sam Plenković ne samo da ne pomišlja na odstup, nego je posve uvjeren da ga nitko ne može srušiti. Na neki način oni uživaju u porazima HDZ-a, jer ti su porazi prilika da se iskažu, da se još jednom proglase nezamjenjivima. To znači da su spremni odvesti stranku u još veće slabljenje.
Kako to objasniti? Vjerojatno je vođa uzrok svemu, on i ne može imati osjećaj za sudbinu stranke u koju je ušao s dvadeset godina zakašnjenja, i to, kako reče Milanović, ne kao hadezeovac, jer svjetonazorom pripada liberalnoj struji SDP-a. Stoga on na budućnost HDZ-a ne gleda kao na budućnost stranke, nego kao na svoje ambicije koje mu bez stranke propadaju. Kao posada broda koju ne brine što je plovilo pokvareno i što bi ga trebalo popraviti, nego samo želi da još plovi, dok može. Sada su sve manje šanse i za veliku koaliciju nakon idućih parlamentarnih izbora, jer bi SDP, pogotovo ako dobro iskoristi Milanovićev uspjeh, i bez oslabljenog HDZ-a mogao uzeti vlast u savezu s drugim strankama.
Tako bi Plenković i Škoro u Saboru bili oporba, i vjerojatno bi razdor između onoga što bi od HDZ-a ostalo i onoga što bi prišlo desnijim opcijama bio sve dublji. Netko je sigurno takvo stanje i želio i prema njemu Hrvatsku usmjeravao. Pri tome mu je Škoro jako dobro poslužio i svoju je ulogu odigrao savršeno – na Pantovčak nije došao, ali je doveo Milanovića, pa mu je zacijelo ljevica, iz koje je i dobivao veliku potporu (Josipović, Mesić, neki lijevi mediji i novinari...) vrlo zahvalna.
U političkom životu Hrvatske predsjednik države ne znači mnogo, njegove su ovlasti vrlo male, nema izvršne vlasti, pa je od Milanovićeve pobjede puno važniji rascjep u HDZ-u koji bi na dulji rok mogao dokinuti dvostranačje i tako političku Hrvatsku osjetno promijeniti nakon trideset godina.
Taj bi rok mogao skratiti samo neki mirnodopski Tuđman u HDZ-u, no i hoće li ga biti i kada?
Andrej Plenković: Uskoro ćemo imati stranačke izbore, pa nek se kandidira tko želi
Hoće li mi netko objasniti što je to politika suprotna Tuđmanovom naslijeđu? Jer ja to ne vidim. Tuđman je bio napredan čovjek za svoje vrijeme, no vremena su se promijenila i od nas se traži da budemo još napredniji. Mislim da bi i Franjo osobno bio sretan što se ne stoji na "njegovom" mjestu već se u skladu sa vremenom ide dalje!