Anketa koju je proveo Večernji list među građanima jasno je pokazala da ljude gotovo uopće ne zanima Istanbulska konvencija, niti znaju njezin sadržaj, niti misle da će im poboljšati život.
Toliko o tome koji je najvažniji problem u državi, koji je nametnut kao nešto oko čega ovisi budućnost države, a zapravo je iskorišten ponajprije za sukobe unutar HDZ-a.
U javnost su izbačene frustracije stanjem u stranci i vrhom stranke kojim su očito mnogi nezadovoljni, ili od početka intimno ne prihvaćaju Plenkovića, pa su sad oko konvencije našli ispušni lonac da zapljuju prema vodstvu. Zamislite da su ti isti ljudi u HDZ-u tako javno pljuckali prema bivšem šefu stranke Karamarku, za čijeg se mandata HDZ javno zalagao za ratifikaciju konvencije, koliko god danas o tome neistinu govori Ivana Maletić i njoj slični, i čija je ratifikacija bila dio izbornog programa HDZ-a 2016. godine.
Tada nitko da bi riječ rekao protiv, da bi javno napao Karamarka.
A danas i taj isti Karamarko piše očajnička turbohrvatska pisma protiv konvencije, kao da smo svi zaboravili kakav je stav HDZ imao pod njegovim vodstvom. Samo treba otići na web stranice HDZ-a, sve ondje piše! Međutim, ljudima koji se svaki dan bore za svoju egzistenciju, sve ovo nije ni malo smiješno.
Sjeća li se itko da se takva javna rasprava, bitka vodila o bilo kojem egzistencijalnom problemu Hrvata?
Je li u HDZ-u ikad bila takva buna, pa i izvan HDZ-a, oko promjene nakaradnih zakona koje imamo? Je li se itko tako bunio i tražio referendume kako bi se spriječio izljev mladih mozgova iz zemlje, egzodus iz Hrvatske?
Je li ikad ikome palo na pamet da javno u stranci zaurla protiv dosadašnje gospodarske politike, i da se napravi hitan zaokret kako bi se spasila radna mjesta, kako bi se otvorila nova, kako bi se povećale plaće? Ili kako bi se borili protiv korupcije?
Ma kako će pasti na pamet nešto takvo onima koji su život uglavnom živjeli na račun stranke, političkog karijerizma i novca poreznih obveznika? Što to njih dira?
Imaju sigurne plaće, imat će i vrhunske mirovine, a za ostale, neka i krepaju, nije ih briga.
Koliko bi Hrvatska bila naprednija, bogatija, bolja za život, imala budućnost, kad bi se toliko energije trošilo na egzistencijalna pitanja, a ne na svjetonazorske ratove. No daleko je lakše lupati po svjetonazorima, pa onda i izmišljati, lagati, manipulirati, narod trovati, huškati, nego biti konstruktivan, i rješavati probleme koje muče ljude danas, da bi u ovoj zemlji imali budućnost sutra.
Kako poslovati u ovoj zemlji, kako preživjeti, kad poduzetniku Porezna uprava zaprijeti blokadom računa zbog duga od 0,44 lipe? Znate li što poduzetniku znači samo jedan dan blokade za bonitet firme?
Odmah crvene lampice pale banke, njegovi klijenti, odmah postaje sumnjiv, nezgodan za daljnji posao, za kredite, a on svima treba objašnjavati zašto je blokiran, i još da mu vjeruju. Nakaradnost od države samo takva! Da, to je slučaj od prije nekoliko dana. Ili drugi slučaj, u kojemu je poduzetnik blokiran zbog duga od 0,78 lipa, pa ni plaću nije mogao isplatiti. I to je onda borba za poduzetništvo, to su reforme? Pa takvim pristupom države i ono malo poduzetništva se uništava, posebice malo poduzetništvo koje je u normalnim zemljama okosnica cijelog poduzetništva. U nas se malo ubija, a velikima se svašta gleda kroz prste. Jer je u velikima interes i politike, dok za male nikoga nije briga. Tko preživi, tko krepa, svejedno je. No što očekivati kad je i narod uspavan! Kad smo na ulicama imali posljednji smisleni prosvjed protiv Vlade i njezine politike? Bilo je to krajem 90-ih, a sve drugo poslije bilo je smiješno, jer se ne može nazvati ozbiljnim prosvjedom.
U Hrvata imamo opasan manjak demokratske svijesti, manjak društvene odgovornosti. Možda da bacimo pogled na Slovačku i Rumunjsku, primjerice? Jeste li vidjeli kako su Slovaci izašli na ulice zbog ubojstva novinara? I gotovo srušili Vladu?
Je li itko bio na ulici kad je usred Zagreba ubijen Pukanić? Taman posla! To se nas ne tiče! I tako iz primjera u primjer, iz godine u godinu.
Ili, imenovanje Tonka Obuljena, brata ministrice kulture, za predsjednika Vijeća HAKOM-a, to je Hrvatska, samo veze i poznanstva, nikako drugačije, zato ljudi odlaze! Sve je nasljedno, ostali moraju seliti! Stoga i danas zvone Krležine riječi, davno napisane; “Ponekad mi se učini da vidim svjetlo u Hrvatskoj, ali u ovoj kaljuži gore samo nadgrobni lampioni”! Dokad tako?
HDZ i SDP (i njihove trabante) interesira isključivo kontrola nad 130 milijardi kuna državnog proračuna, kao i nad desetcima milijardi kuna na nižim razinama i u javnim poduzećima. Sve izvan te dimenzije njih ne zanima. Zato su i HDZ i SDP (Karamarko i Milanović) tako složno torpedirali referendumsku inicijativu o promjeni izbornog sustava. I zato plenković može sada prijetiti svojim zastupnicima da ih neće staviti (dovoljno visoko) na izborne liste. No i takvi kakvi svi navedeni jesu, oni se koliko-toliko ponašaju logično jer štite svoje privilegije. Ono što meni nikako nije jasno da ljudi kod nas mogu unedogled se prepucavati oko toga tko je bolji ili lošiji, tko je "pokrao" ili je tobože pošten, je li bilo bolje u komunizmu ili je bolje sada, a 130 milijardi kuna svake godine uredno kroz poreze predaju gore navedenima na trošenje. Zašto se tako malo ljudi zalaže za smanjenje poreza, za privatizaciju, za izborni sustav u kojem će saborski ili gradski zastupnik biti odgovoran biračima? Vjerojatno zato jer, koliko god to teško bilo za priznati, prosječnom stanovniku ove zemlje jedino zapravo smeta to što on nije u poziciji nekog političara. Da je, sve bi njemu bilo dobro. I to je problem. Balkanska posla.