Izbore 2011. presudio je DORH, a za izbore 2016. u toj je ulozi Povjerenstvo za sprečavanje sukoba interesa. No naknadno se može umiješati i – sud u Münchenu. Pitanje je samo tko će odnijeti prevagu. U Hrvatskoj je već postala ironična poštapalica za razne bizarne događaje: “To je sigurno zato da se skrene pažnja sa suđenja u Münchenu.”
Pažnja hrvatskih medija doista je tek rubna, sadržaj vijesti banaliziran, no presuda, ako doista bude osuđujuća, koliko god je pokušavali minorizirati, ipak ima potencijala razbuditi duhove. Jer presuda Perkoviću i Mustaču, izravno i neizravno, jest presuda SKH-SDP-u, pa i Zoranu Milanoviću, koji je bio spreman mijenjati čak i hrvatski Ustav samo kako bi onemogućio izručenja Njemačkoj. Kao što je Karamarko nakon odluke Povjerenstva bio nepovratno kontaminiran, tako bi takva presuda u Münchenu mogla kontaminirati Milanovića.
Istina je, još u doba sramotnog lex Perković u Saboru je trebalo biti moguće zatražiti glasanje o povjerenju premijeru. Naravno, Milanović je tada imao sigurnu većinu koju čak ni petljanje s ustavnim poretkom nije moglo poljuljati, no, ako pobijedi u rujnu, mogao bi se lako naći u sličnoj situaciji kao i Karamarko, da mu pozicija ovisi o hirovitosti manjinskih saveznika koji se moraju dokazivati javnosti. A ni HDZ valjda neće dvaput propustiti takvu priliku. Bude li presuda u Münchenu u skladu s očekivanjima, pitanje je, dakle, koliko je uopće održivo da Milanović bude SDP-ov kandidat za premijera. Jer tko će se u Saboru usuditi dignuti ruku za čovjeka za kojeg će se izgraditi percepcija da je svjesno štitio Udbine ubojice? Iako je odstupio, Karamarko u anketama i dalje predvodi listu najnegativnijih političara pa je tako Milanović za sada pod umjetnom poštedom. Koliko dugo? Sudeći prema trendovima u posljednjim anketama, a barem trendovima u njima treba vjerovati, pobjeda SDP-a sasvim je izgledna, no to ne znači da Plenković ne može te trendove preokrenuti ako uspije pokrenuti pametnu motivacijsku kampanju.
Za njega je iznimno loša vijest da neće biti pravog protukandidata unutar HDZ-a. I nije pri tome upitan legitimitet, već činjenica da je ta kampanja trebala osigurati da interes medija i javnosti neko vrijeme ususret parlamentarnim izborima bude prikovan za HDZ. Propala je tako prilika za izvrstan PR, u kojem bi Plenković dobio mnogo dodatnih minuta za predstavljanje sebe, svojeg programa i nekog novog HDZ-a. To se ničim ne može nadoknaditi, a pogotovo ne novcem, kojeg HDZ očito ionako nema. Plenković tako u kratkom razdoblju mora donijeti niz teških odluka. Pitanje je, za početak, jesu li izbori uopće neizbježni. Ta i predsjednica je uputila javni poziv – ako netko do 15. srpnja donese 76 potpisa, neće oklijevati dati mu mandat za sastav Vlade. Jer, Sabor jest donio odluku o raspuštanju, ali još uvijek nije raspušten.
No, koliko god u dijelu Mosta i HDZ-a i dalje sa simpatijom gledali na takvu ideju, kao vrlo neznanstvena fantastika djeluje mogućnost da se slože o novoj zajedničkoj Vladi na čelu s Plenkovićem koja će dobiti podršku u Saboru prije isteka ustavnog roka – u još svega sedam dana. Svejedno, čini se posve izglednim da će Most i HDZ nakon izbora ponovno biti osuđeni jedni na druge te da bi itekako bilo poželjno postići dogovor da se u kampanji ne spale svi mostovi i mostići koji vode do eventualne nove poslijeizborne suradnje – ali i pod novim pravilima..
Nova “afera” sa zajmom od PPD-a mogla bi biti Plenkovićeva prekretnica u tihom savezništvu s Milijanom Brkićem. Najavio je da će o tome zatražiti izvješće od novog glavnog tajnika, a ne onog koji o tome sve zna i koji je za takvo financiranje stvarno bio suodgovoran, dakle samog Brkića. Jasno je da zajam sam po sebi nije sporan, ali je nevjerojatno da u operativnom vodstvu stranke nisu razmišljali kakvu percepciju u javnosti stvara podatak o tome od koga HDZ posuđuje novac. A transparentnost bi trebala biti jedna od ključnih Plenkovićevih krilatica. Najveća dvojba i dalje mu je upravo odnos s Brkićem, koji i dalje želi voditi HDZ, te hoće li u lovu na vrapce u centru bez njegove podrške izgubiti goluba na desnici. Karamarko je već platio cijenu, no ništa manju odgovornost za relativni neuspjeh na prošlim izborima snosi i Brkić, koji sad Plenkoviću opet pokušava nametnuti one iste ljude koji lani nisu uspjeli Karamarkovu kampanju izvući s ruba provalije i preokrenuti trend. Ako to nisu uspjeli tad, gotovo je nevjerojatno da će uspjeti sad. Ako se Plenković biračima izvan stranke želi predstaviti kao novo pobjedničko lice, to treba napraviti s posve novim timom – kojemu se ostali tek trebaju staviti na raspolaganje.
>>Plenkovićev blitzkrieg za HDZ i Hrvatsku
