Ne ulazeći u pravnu, političku i moralnu opravdanost presuda Haaškog suda Anti Gotovini i Mladenu Markaču, o čemu se proteklih dana mnogo govorilo, već je sada jasno da će one donijeti i pojačati niz negativnih tendencija u političkome i društvenom životu Hrvatske. Haaške će presude, prvo, nanovo radikalizirati hrvatsku desnicu i otvoriti joj prostor za javno političko djelovanje.
Nakon što se na njezinim krilima uvelike domogao vlasti, Sanader ju je zauzdao i godinama uspješno kontrolirao i u vlastitoj stranci i izvan nje. Njegova glasovita krilatica da je glas dan HSP-u - a posljedično i svakoj desnoj stranci osim HDZ-a - glas dan SDP-u anestezirala je svaki relevantan otpor njegovoj politici s desna i doslovce smlavila desni politički spektar svodeći ga na nekoliko strančica, organizacija i skupina koje javno njeguju radikalni nacionalizam, katolički klerikalizam, svjetonazorski protuliberalizam, eurofobičnost te nesnošljivost i mržnju prema hrvatskoj ljevici.
Jezgra te radikalne desnice usidrila se upravo u nekim veteranskim, braniteljskim i parabraniteljskim udrugama i skupinama koje su se sada otele kontroli HDZ-a i istupile kao samostalni politički akteri. Njihove su vođe najavile da će na parlamentarne izbore izići s vlastitim listama. S njima će se zasigurno solidarizirati i dio članova udruga čiji su čelnici proteklih dana hodočastili u Banske dvore kako bi izrazili potporu Vladi koja, kako je rekla premijerka, ne prihvaća presude prema kojima su hrvatski generali osuđeni zbog djelovanja u sklopu "udruženoga zločinačkog pothvata".
No premijerka je očito govorila u ime krnje vlade jer za to nije imala suglasnost svoga koalicijskog partnera SDSS-a, koji se nakon izricanja presude upadljivo klonio javne političke pozornice. Tako se "čvrsto jedinstvo" Vladinih koalicijskih partnera, koje je J. Kosor isticala svakom prigodom, demonstrira na prekrajanju izbornog zakonodavstva, ali mu nema ni traga kad je riječ o fundamentalnim državnim pitanjima.
Ideološki obojeni veterani
Stvaranje uvjeta i ozračja za stranačko organiziranje velikih interesnih skupina druga je negativna posljedica haaških presuda.
To su najprije učinili umirovljenici, a sada će tome vjerojatno pribjeći i ratni veterani. Socijetalni korporativizam u kojemu država stvara, licencira i kontrolira društvene korporacije mogao bi se početi pretvarati u politički korporativizam u kojemu će ustrojstvo i djelovanje države sve više ovisiti o ponašanju i moći korporativnih asocijacija. Ako se bez umirovljeničkih i veteranskih udruga ne budu mogle stvoriti parlamentarne većine i sastaviti vlade, ova će se država suočiti s ozbiljnim problemima. Budu li primjere umirovljenika i veterana slijedile ostale interesne skupine, mogli bismo svjedočiti postupnom pretvaranju Sabora u korporativno predstavničko tijelo.
I dok se stranačko organiziranje umirovljenika temelji na pragmatičnim skupnim interesima - umirovljenici su se ishodišno masovnije mobilizirali i organizirali da bi od države iznudili povrat duga - istovrsno organiziranje veterana duboko je ideološki obojeno. Temelji se na mješavini elemenata više predmodernih političkih ideologija, među kojima u oči upada organicističko shvaćanje države. Veterani, osim toga, žele biti i nekovrsni akteri veta u državnoj politici.
"Mi smo ovu državu stvorili", kazao je vukovarski veteran Tromblon, "i mi najbolje znamo kako ćemo njome upravljati". Jasna je poruka takvih istupa svim drugim političkim akterima: ili se pokloni ili se ukloni. Politička radikalizacija izvanparlamentarne desnice, koju će pratiti i redovito predizborno radikaliziranje HDZ-a, produbit će podjele u hrvatskom društvu. Tradicionalna polarizacija između desnice i ljevice - koja nije, kako mnogi misle, samo ili čak primarno socijalne, nego sve više svjetonazorske prirode - dobit će novi zamah ako ljevica bude morala, a morat će, odgovarati na dva izazova što ih pred nju stavlja ojačana radikalna desnica. Ona se, prvo, ideološki mora suprotstaviti eksplozivnoj mješavini obnovljenoga i manifestnog nacionalizma, klerikalizma, protuliberalizma i socijalnog populizma koju ta desnica nudi biračima. Politički se, drugo, mora suprotstaviti agresivnom izjednačivanju odgovornosti desnice i ljevice za neuspjehe u razvoju društva i vođenju države u proteklih dvadesetak godina.
Premda je u tom razdoblju SDP bio na vlasti nepune četiri, a HDZ gotovo 18 godina, sustavno se nastoji uspostaviti nekakva ravnoteža u odgovornosti tih dviju stranaka za društvene i državne neuspjehe. Veterani su na svojim prosvjedima za državnu politiku prema Haaškom sudu i haaške presude okrivljivali - komuniste.
Vesna Pusić, koja nije provela ni sekunde u izvršnoj vlasti, postala je krivac za sudbinu Gotovine i Markača, a govornici se nikako nisu mogli sjetiti Jadranke Kosor kao dugogodišnje ministrice za branitelje i potpredsjednice Sanaderove vlade koja je Gotovinu identificirala, locirala, uhitila i transferirala. Grijesi ljevice samo su grijesi ljevice, a grijesi desnice uvijek su i grijesi ljevice. Ako ne valja HDZ, ne valja ni SDP, jer su "svi oni isti": kako Tuđman i Račan, tako i Sanader i Milanović.
Gorka je pak istina da bi oba predsjednika HDZ-a, stranke koja gotovo neprestance vlada postkomunističkom Hrvatskom, mogla završiti kao osuđeni zločinci: sada je posve sigurno da bi Tuđman, da je poživio, bio osuđen na međunarodnom sudu kao tvorac "udruženoga zločinačkog pothvata" i ratni zločinac, a živi Sanader mjesecima čami u austrijskom zatvoru i čeka da mu se sudi kao notornom kriminalcu. Usput, na agresivnom plasiranju teze o tome da su "svi oni isti" umnogome su se slomili i građanski prosvjedi u Zagrebu koji nisu bili prikladan događaj da se ona prakticira. Zasluga za to ne pripada samo desnici nego i "novoj plenumskoj ljevici" koja svojim konfuznim fabuliranjem o "novoj političkoj paradigmi" pokazuje da nije ovladala ni abecedom stare političke paradigme u kojoj se, među ostalim, jasno razlikuju neinstitucionalne izravne akcije i institucionalna izravna demokracija.
Toj staroj paradigmi pripada i gorka povijesna pouka o tome čime je sve rezultiralo svojedobno ultraljevičarsko prokazivanje socijaldemokracije kao "lijevog krila fašizma", što nije ništa drugo do stara varijanta ultraške krilatice "svi su oni isti".
Mala Bjelorusija na Balkanu
Napokon, haaške su presude opetovano pokazale da se duboko razlikuju percepcije političkog režima i državne politike Tuđmanove Hrvatske iz devedesetih godina znatna broja hrvatskih građana, na jednoj, i glavnih aktera međunarodne zajednice, na drugoj strani.
To, ukratko, znači da se Hrvatska još nije suočila sa svim aspektima toga režima i te politike te pravno, politički i moralno izišla s njima na kraj. Dapače, oni se još nude kao državotvorna i domoljubna paradigma koje se trebalo pridržavati do danas. Da se to činilo, sve bi navodno bilo u redu: Gotovina, Markač i Čermak ne bi ni vidjeli Haag, državotvorni HDZ nikad ne bi izgubio izbore, a nacija bi se valjala u domoljubnom zanosu izazvanu ustrajnim otporom svim svojim bezbrojnim vanjskim neprijateljima. Zapravo, u boljem slučaju Hrvatska bi tada bila mala Bjelorusija na Balkanu, a u gorem slučaju balkanska inačica kakve bliskoistočne diktature koju bi kad-tad počele razvaljivati bombe "uljuđenog Zapada" - istoga onoga Zapada kojemu smo oduvijek pripadali, a koji nas je, eto, opet izdao.
Ovdašnji nacionalni megalomani, čini se, doista misle da je Zapad opsjednut Hrvatskom, a da Engleska i Francuska ne rade ništa drugo nego smišljaju kako joj nauditi. Umjesto da se samosažalijeva i fantazira o silnim međunarodnim urotama i izdajama, Hrvatska se mora suočiti s krutim političkim činjenicama, kakve god one bile, i odgovoriti na njih. No tko će to učiniti? Vlada koja iznova najavljuje široku političku i diplomatsku ofenzivu na Haaški sud? To se čini smislenim i vjerodostojnim još samo zatupljujućoj Hrvatskoj televiziji.
I to kaže mirjana kasapović?