Da su Hercegovci proteklih godina postali moderniji, napredniji, skromniji, pošteniji i odaniji, uvjereno je između 20 i 40% hrvatskih građana. Naime, u sklopu velikog istraživanja njemačke zaklade Friedrich Ebert Stiftung sa sjedištem u BiH o imidžu susjedne nam države u Hrvatskoj te odnosu hrvatskih građana prema Bosancima i Hercegovcima provedenom prije šest godina dobili smo percepciju tipičnog Hercegovca.
U nedavno ponovljenim segmentima istraživanja uočili smo velike promjene u toj percepciji u hrvatskom javnom mnijenju. Birajući između suprotstavljenih opisa, poput tradicionalan – moderan, napredan – zaostao, skroman – bahat, pošten – nepošten i sl. ispitanici iz Hrvatske su pokazali kako Hrvate iz Hercegovine doživljavaju gotovo podjednako tradicionalnim i modernim (samo prije pet godina 82% ispitanika je tvrdilo kako su isključivo tradicionalisti), broj onih koji misle kako su Hercegovci pošteni popeo se sa 46% na više od 60%, a broj onih koji smatraju da su bahati prepolovio se od 2012. (45%) do danas (22%). Da su Hercegovci napredni, misli čak 20 posto više ispitanika u odnosu na prethodno istraživanje (65% na 85%). A otprilike toliko je povećan broj i onih koji smatraju da su vjerni. Doslovce nema značajnijih odstupanja u odnosu na druge regionalne pripadnosti pa su nam Hercegovci odjednom postali bliski i prihvatljivi poput Dalmatinaca ili Slavonaca.
Škoti su škrti pa što?
Osvrnemo li se unatrag samo petnaestak godina pa pročitamo što se sve po forumima i portalima pisalo o Hercegovcima te što su pojedini političari i kreatori javnog mnijenja izjavljivali mogli bismo zaključiti kako je bila riječ više o žalosnim nego smiješnim trendovima jer su na djelu bili prisutni urbani rasizam i šovinizam, na koji su upozoravali i naši pojedini sociolozi. Tipičan Hercegovac iz tog doba bio je: primitivan, zadrti desničar i nacionalist, snalažljivi švercer, lopov, blizak centrima moći i sklon nepotizmu. Hercegovci su bili dežurni krivci za gospodarsku „pljačku“ zemlje i uzurpaciju vlasti, a prepoznavali su ih po bijelim čarapama i mobitelu.
Stereotipi su simpatični dok su na razini pošalice ili folklora. Tako se rijetki uvrijede kad kažemo da su Škoti škrti ili Crnogorci lijeni, Nijemci bez osjećaja za modu, a Talijani brbljavi. Međutim, kad se stereotipi počnu instrumentalizirati u političke svrhe i koristiti kao sredstvo obračuna i diskreditacije, onda je riječ o opasnoj igri s nesagledivim posljedicama, čemu smo nažalost svjedočili kroz povijest. Nažalost, upravo se to počelo događati u Hrvatskoj na prijelazu iz devedesetih u novo tisućljeće kad je trebalo pronaći krivca za neispunjena očekivanja i teško gospodarsko stanje u zemlji. A bila je to i posljedica nesnalaženja našeg društva da se suoči s vlastitim slabostima i problemima, pa je uvijek lakše optužiti one druge, koji su bili pridošlice u Zagrebu i koje se relativno slabo poznavalo, nego se pogledati u zrcalo. Uostalom, neki i danas stereotipno misle da je Hercegovina krš i kamen pa se iznenade kad se susretnu s bogatstvom vode, vodopadima koji privlače pozornost svjetskih medija, izvrsnim vinima, nepreglednim plantažama, modernim industrijskim parkovima, bogatom kulturnom ponudom, urbanim festivalima i kozmopolitskom slikom posjetitelja…
Neki znanstvenici, poput Predraga Markovića koji se bavi stereotipima na Balkanu, tvrde da stereotipi – s jedne strane – sadržavaju pretjerani pa i iskarikirani oblik osobine koja nedostaje našoj vlastitoj grupi, koja pobuđuje zavist i koju bi ta grupa željela oponašati, ali ne može, pa ih onda omalovažavaju. Tako je tradicionalna hercegovačka radišnost, poduzetnost i upornost postala nešto prijeteće, čega se treba bojati… Na drugoj strani, na tuđince projiciramo neke osobine kojih se sami stidimo ili zatvaramo oči pred njima u vlastitim redovima... Činjenica je da je kasnih devedesetih godina bio priličan broj Hrvata iz Hercegovine u nacionalnoj politici pa se stvorila slika da baš Hercegovci drže moć. Isto tako namjerno se davalo medijskog prostora nekim neartikuliranim predstavnicima tog kraja, koji su potkrepljivali nametnutu stereotipnu sliku. A kad je krenula hajka, Hercegovci su postajali čak i oni koji nikada nisu bili u tom kraju, a kamoli su odande potjecali, pa je tako jedan “ugledni“ hrvatski kolumnist lansirao naziv „politički Hercegovac“ za sve one koji su radili štetu, a nije ih se moglo regionalno etiketirati.
Nakon 2000. broj Hercegovaca u visokoj politici se počeo smanjivati. Dapače, najutjecajniji poput bivšeg predsjednika Sabora Josipa Leke i Ljube Jurčića rušili su nametnutu sliku o hercegovačkom desničarenju. Hrvati u BiH hrvatskoj politici godinama su bili potpuno nevažni pa samim time maknuti potpuno s radara interesa opće javnosti. A kad su se počele raspetljavati korupcijske afere, jedini Hercegovac koji je završio „u Remetincu“ bio je tamošnji upravitelj zatvora, kako kaže pošalica, dok su se uspješni gospodarstvenici podrijetlom iz Hercegovine dokazivali na globalnom tržištu. Ljudi u načelu vole stereotipe i lako padaju pod njihov utjecaj. U svome djelu Public Opinion Walter Lippmann opisao je stereotip kao pojednostavljenu šablonu koja nam pomaže da, na temelju naše kulturne formacije, nađemo smisao u svijetu oko nas. On je tvrdio kako stereotip ispunjava naše predrasude tako što daje jasnoću i sklad našem dinamičnom i kaotičnom svakodnevnom iskustvu.
Prema njemu, stereotipi su uređena, manje-više konzistentna slika svijeta, kojoj su prilagođene naše navike, naši ukusi, naše sposobnosti, naše radosti i naše nade. Oni možda nisu potpuna slika svijeta, no oni su slika nekog mogućeg svijeta na koji smo adaptirani.
Mitovi i vrijeme kriza
Poznati hrvatski socijalni psiholog Ivan Šiber piše kako stereotipi i mitovi imaju dosta zajedničkoga, odnosno svoju psihološku i društvenu funkciju. Stereotipi omogućavaju jednoznačno „razumijevanje“ i drugih i sebe, dok su mitovi dio povijesti, povijesne svijesti, identiteta i samopoštovanja. Stereotipi i mitovi posebno dolaze do izražaja, prema Šiberu, u vrijeme kriza vrijednosnog sustava, nastajanja nacionalne države i otvorenog sukoba. Tada stereotipno mišljenje dominira, a mitovi postaju temelj okupljanja i racionalizacije postojeće situacije. Upravo takvo je bilo vrijeme devedesetih pa i u doba zaživljavanja stereotipa i o Hercegovcima, koji su bili uzori, jer su među prvima podmetnuli leđa u obrani svih dijelova Hrvatske, a deset godina kasnije dežurni krivci za sve zlo koje je zadesilo hrvatske građane.
Nekada su stereotipi sporo zaživljavali i sporo se mijenjali. Danas, u vrijeme brzih komunikacijskih tehnologija i sveprisutnih medija, stereotipi brže nastaju, ali se brže i tope pred navalom činjenica i osobnih iskustava. „Zato me ne bi čudilo da se na zagrebačkim fasadama pojavi natpis „Hercegovci, vratite se, sve vam je oprošteno!“, lijepo je rekao Nino Raspudić na jednoj tribini prije nekoliko godina. Tijekom posljednje dvije godine jačanja Mosta neovisnih lista i nakon što je moć na nacionalnoj razini preuzelo nekoliko utjecajnih Metkovaca, dio stereotipa počeo se prelijevati i na dolinu Neretve. No, kako su relativno brzo izgubili stvarnu političku moć, pitanje je koliko će se vicevi i stereotipi na njihov račun zadržati. Ili, još bolje pitanje – tko je sljedeći…
Što bi trebalo sugerirati kada se uz ovakav naslov postavi ova fotografija? Najbolji ministar obrane svih vremena, kamo sreće da su takvi bili i oni koji su dolazili nakon njega. Ne bi nam vojska bila u ovako jadnom stanju.