Jedna ideja, tri prijatelja iz nizine i projekt leti u visine. Baš tako. Ideja je - očaravajuća planinarska avantura Highlander. Prijatelji iz slavonske ravnice - bratići su Igor i Andrej Mlinarević te Jurica Barać. A “visine” su - i doslovne, one planinske, ali i simbolične jer naši momci franšizu svog Highlandera šire tako da će se ove godine ta jedinstvena planinarska avantura odvijati u čak 15 zemalja. No nije to sve... Ukratko, od Osijeka preko Velebita pa po cijelom svijetu. Tko, što, gdje, kada, kako i zašto, pa i još pokoju ekskluzivnu informaciju - sve nam je to otkrio jedan od slavonskog “gorštačkog” trojca, glavni izvršni direktor Highlandera Jurica Barać.
– Igor, Andrej i ja potječemo iz event businessa. U tome smo već 15 godina. No idejni začetnik i pokretač Highlandera je Igor kojem je planinarenje hobi. Kako je event business iznimno stresan posao, on se znao povući u planinu pa je 2015. osmislio koncept u kojem je spojio te dvije ljubavi, event business i planinarenje, u želji da napravi neki “festivalčić”. I tako se rodio Highlander. U priču se odmah uključio i Igorov bratić Andrej, oni su iz Osijeka, a kako sam i ja s njima godina radio, tako smo nekako zajedno započeli graditi cijeli taj projekt. Igor je tu ideju osmislio iz čovjekove potrebe da se oslobodi stresa. To je priča o životu koji je postao multitasking. Salijeće nas milijun raznih poruka, informacija. Sve to dovodi do stresa pa smo se rukovodili riječima: “Maknite se na nekoliko dana od svega toga. Napravite pravi digitalni detoks. Otiđite u planinu gdje nema signala, tehnologije”. Na to se potom naslonila i priča o održivom razvoju, održivim i zelenim eventima, spajanju čovjeka s istinskim vrijednostima, s prirodom. Jer mnogi su ljudi naprosto zaboravili kako mogu provesti dan u prirodi i fenomenalno se osjećati. Eto, Igor je spojio sve te stvari i odlučio napraviti jedan događaj, festivalčić – odvodi nas Jurica Barać na sam izvor ove priče odmah definirajući i njen karakter.
– Highlander nije natjecanje. Highlander je avantura. Avantura života. Tko je prvi, drugi ili posljednji, nebitno je. Važno je samo da se cijeli Highlander završi u određenom broju dana te da na kraju ljudi počnu mijenjati svoj dotadašnji način razmišljanja. Počnu zdravije živjeti, a onda će to dovesti i do nekih većih promjena, do brige za okoliš, održivi razvoj... Sve to utječe i na psihičko zdravlje ljudi. Eto, to je srž ovog projekta, biti u prirodi i dobrom društvu, mijenjati sebe i okolinu nabolje. A na tu nam avanturu dolaze praktički svi: samci, parovi, ljudi u grupama, prijatelji, ljudi sa psima... Tijekom Highlandera nastaju i nova prijateljstva. Kada noću sami šetate s lampom i naiđete na drugog “highlandera”, tada nastaju najbolja moguća prijateljstva jer ste usred planine, nema nikoga, zajedno jedete, proživljavate nevjerojatna iskustva. I na kraju, kada se stigne na završno odredište, ljudi se grle, ljube, plaču. I kada tako nešto doživite u planini to vam mijenja kompletan način razmišljanja – vedrim i zvonkim glasom govori Barać nadovezujući se i na zanimljivu crticu da je sad već pomalo i planetarni projekt o boravku u visinama niknuo u - nizini.
– U Slavoniji ima dosta planinara. Čudan je to neki fenomen. Očito mi iz ravnice volimo otići na planinu i vidjeti kako sve izgleda s visine, s vrha. Igor je već jako dugo planinar, uvijek je na planini pronalazio mir. Andrej i ja nemamo toliki planinarski staž, ali smo često odlazili u prirodu i zato smo se na početku lako priključili Igoru kako bismo zajednički napravili taj festivalčić, misleći kako bi u budućnosti od toga možda mogao biti i neki posao – na trenutak se Jurica vratio šest godina unatrag. I eto, to što su Igor, Andrej i on zamislili i zasanjali kao “festivalčić”, tamo neki i možebitni posao, danas je skoro već pa svjetski pokret.
– Kako smo nas trojica dugi niz godina u event businessu, zapitali smo se u jednom trenutku zašto mi od Highlandera ne bismo napravili franšizu. Složili smo jedan poslovni model i godinu dana prije korone ponudili ga organizatorima u drugim zemljama. Već lani imali smo pet zemalja, Hrvatsku i četiri zemlje u kojima smo prodali franšizu. Onda smo odlučili da idemo na potpuno globalnu razinu te smo prošle godine franšizu prodali u još deset zemalja tako da se ove godine Highlander održava u ukupno 15 zemalja: Sloveniji, BiH, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Austriji, Grčkoj, Španjolskoj, Portugalu, Maroku, Egiptu, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Saudijskoj Arabiji, Rusiji i Hrvatskoj. A evo i mala ekskluziva, potpisani su još i neki novi ugovori pa ćemo iduće godine ići u još deset zemalja. Znači, sad je u toj našoj Highlander priči ukupno već 25 zemalja. Priključuju nam se Kazahstan, Amerika, Italija, Francuska, Njemačka, Švicarska, Južnoafrička Republika... Ludo, ludo! To je rezultat svega što smo naučili u event businessu. Pogodili smo našu nišu i mislim da nas je sad teško zaustaviti – unatoč onome što govori Jurica zvuči vrlo staloženo, prizemljeno, ali cijelo vrijeme nasmiješeno.
A ta “naša niša” koju je spomenuo vezana je i uz Velebit. Od tuda je sve krenulo i hrvatski Highlander svake godine odvija se na toj našoj gori. Bit će tako i za koji mjesec, točnije od 25. do 30. rujna. Oni koji se prijave za ovu avanturu moći će, prema vlastitim mogućnostima i željama, izabrati tri rute: Highlander (pet dana, 100 kilometara), Highlander 55 (tri dana, 48 kilometara) i Highlander experience (dva dana, 30 kilometara). Sve što je potrebno sudionici sami nose, spava se na otvorenom, u šatorima i vrećama za spavanje... Nema što, prava avantura. Gorštačka.
– Nitko od nas nije ni svjestan što sve u životu ima dok to na neki način ne izgubi. A kada odete na Velebit, onda na pet dana izgubite topli tuš, internet, auto, restoran, komfor... I onda shvatite koliko su vam važne i vrijedne one male stvari u životu. Nekako se vratite svojim korijenima. I presložite svoju ljestvicu vrijednosti. A kada s Velebita pogledate na naše more, onda i shvatite u kako lijepoj zemlji živite. Uglavnom, kada provedeš nekoliko noći u prirodi, u planini, makneš se od stresa, svakodnevice, preživljavanja, posla koji je iz dana u dan isti, onda shvatiš da se svijet ne okreće oko toga već oko nekih drugih vrijednosti koje smo zaboravili pa te stvari poželiš vratiti, u sebi opet probuditi. Shvatiš koliko je malo potrebno da bi se bilo sretno, ispunjeno. Highlander je nešto gdje to možeš doživjeti. A kada doživiš, onda to iskustvo poželiš i ponoviti. Znate, kada se vratite s Highlandera, kad ste pet dana jeli s jednom žlicom, pili iz jedne šalice, možda cijeli dan bili i mokri, dobili žuljeve, postanete svjesni mnogih stvari. I toga kako vam je život zapravo lijep. Gore se čovjek presloži. Znam, u današnjem užurbanom tempu života teško je odvažiti se, odvojiti vrijeme i otići u planinu pa u nekoliko dana prehodati 50 ili 100 kilometara, ali kada to napraviš vrlo brzo osjetiš da je promjena tu, na dohvat ruke – nekako sa žarom, zaneseno, govori Barać dodajući da će i ove godine na Velebitu bili oko 500-600 sudionika, dok vikend koji je pred nama Highlander kreće u Srbiji, onda u Crnoj Gori, Sloveniji, BiH... U svim tim zemljama, gdje je franšiza prodana, ove godine bit će po 200 sudionika. I svugdje su prijave “planule” u samo nekoliko dana.
– Što se tiče opreme za tu avanturu, ona nije jeftina. No to vam je kao i s dobrim odijelom ili dobrim cipelama, to se ne kupuje za jednu sezonu. Isto tako, tko uloži u dobre gojzerice, dobar ruksak ili dobru jaknu, imat će to više sezona pa kada trošak podijeli s brojem dana i brojem izleta, onda to ne ispadne preskupo. Ako imate lošu i pretešku opremu, onda to može utjecati i na doživljaj. Zapravo, dobra volja, dobro raspoloženje, dobro društvo i dobra oprema, ključ su ove avanture. Mi u Europi još uvijek imamo pretešku opremu jer ljudi na ovakvu avanturu idu s 20-30 kilograma opreme, dok se u Americi kilaža opreme za ovako nešto vrti oko 10 kilograma. Jedna majica od merino vune dovoljna ti je za pet dana jer se merino vuna brzo suši, antibakterijska je i puno bolje grije tijelo od pamuka ili nekog drugog materijala. To su te finese koje cijelo iskustvo čine boljim. Znači, na leđima treba imati što manje tereta kako bi što ugodnije hodao. A ideja Highlandera je da sve sam nosiš, da sam pripremaš hranu, spavaš u vreći ili u šatoru... Zato i jesi “highlander”, zato što si sposoban sve sam napraviti. Mi smo htjeli od “highlandera” napraviti moderne nomade. Jer nekadašnji su nomadi zapravo bili prvi "highlanderi". Oni su se selili s mjesta na mjesto i pritom su sve nosili sa sobom: šatore, kuhinju, tepihe... I ništa im nije nedostajalo. Nomadi imaju svoju povijest i mi sad želimo malo podsjetiti na ta vremena kada je čovjek bio spreman na sve i nije mu puno trebalo da proživi štošta, što mi danas proživimo s milijun raznih uređaja. Naravno, ne znači da je sve to što mi danas imamo loše, no ipak dobro je malo promijeniti perspektivu i shvatiti da ti ne treba hrpa odjeće, 15 kojekakvih “gadgeta”. Kreneš drugačije razmišljati o kupovanju, o otpadu, o viškovima svega – pojašnjava naš sugovornik.
A što se događa kada sudionici Highlandera prehodaju dnevnu rutu, kada padne noć i razapnu šatore? Polijeganju li i odmah zaspu? Ili onda krene druženje, veselje?
– Ne zaspu svi odmah. Evo, ispričat ću vam jedan lanjski prizor. Negdje oko 22.30 dolazimo, ljudi su već razapeli šatore i vidimo kako se lagano njiše oko 200-ak lampica. Izgledalo je to kao roj krijesnica koje lete. Planinari su pričali, pijuckalo se vino, gorjela je neka vatrica, nešto se i pjevalo. Neki divan šušur. Bili su tu i naši HGSS-ovci. Neka ugodna, prijateljska atmosfera. Gledate te lampice koje svijetle kao krijesnice, onda dignete pogled gore i na nebu vidite milijarde zvijezda. Čudesno. Neusporedivo s bilo čim. Eto, to ljude čeka na kontrolnim točkama na Velebitu. No mi sad, kako se Highlander organizira i po mnogim drugim zemljama, imamo kontrolne točke i usred pustinje, pa ispod slapova, ispred špilja, na raznim mjestima koja su čovjeku nezamisliva. Fizički je to stvarno iscrpljujuće, ali to što vidiš, doživiš i proživiš, to je stvarno avantura života – zaneseno će Barać i dalje, domećući još nešto što je važno, a to je da u svakoj zemlji organizatori tijekom Highlandera angažiraju lokalnu gorsku službu spašavanja i liječničke timove.
– Nama je sigurnost na prvom mjestu. I to je razlog zašto ovo nije utrka. Svatko ide svojim ritmom, nema natjecanja. Na određenim točkama duž rute bilježi se tko je došao, a tko nije, javljamo to međusobno. A ako se kojim slučajem ipak nešto dogodi, dolazi HGSS – objašnjava izvršni direktor Highlandera kojeg za kraj pitamo - od svih zemalja u kojima je prodana franšiza našeg “gorštaka”, koja je ruta nekako njegovu srcu najviše prirasla.
– Prošao sam dosta ruta, no na mene je poseban dojam ostavio Egipat. Tamo je Highlander u jednom od nacionalnih parkova i prelazite dine. A prijeći dinu od sto metara to je kao da si se popeo na kilometar planine. To se ne može proći u gojzericama. Moraš ih skinuti i bos se popeti na dinu jer drugačije nije moguće. Tamo se prolazi i pored ostataka kostura oceanskih kitova. Scenografija kao iz “Star Warsa”. Znači, Highlander nije samo priča o planinama već je to i priča o pustinjama, oazama, lokacijama od kojih čovjeku zastaje dah. Ideja nam je imati Highlander i ispod polarne svjetlosti, pa Highlander koji bi išao pored Kineskog zida, pa Highlander kroz prašumu... Upravo razrađujemo te ideje. A radimo i na razvoju jednog sistema kojeg bismo nazvali “Highlander odlikovanje”. Recimo, ako ste prošli pet ili deset Highlandera dobili biste specijalna odlikovanja. Imamo već neke ljude koji su do sada bili na svakom Highlanderu na Velebitu. A sad se već javljaju naši ljudi koji idu po Highlanderima u drugim zemljama. Vrijedi to nagraditi. Ma, što da vam kažem?! Ludo je to, čudesno... – s osmjehom će Jurica Barać. Toliko zaraznim da se i sami osmjehujemo. I s nestrpljenjem čekamo taj naš gorštački, velebitski rujan.
