Profesori i učitelji osnovnih i srednjih škola ulaze u četvrti tjedan štrajka, a zbog svojih zahtjeva od kojih ne odustaju, inateći se Vladi koja pak ne planira s njima razgovarati, plan za cirkularni model kojem su se priklonili imaju razrađen do kraja studenog. Iako sindikati neprestano spominju da vode računa o dobrobiti učenika, isto tako spremni su u najgorem slučaju ne završiti nastavnu godinu ako Vlada izvadi svoje “najjače oružje” sažeto u odluci neplaćanja dana provedenih u štrajku.
A tada će najveći danak borbe ponijeti oni koji bi prvi trebali naučiti poštovati nastavnike (za što se učitelji štrajkom također bore) – učenici škola. Kako tjedni prolaze, predstavnici sindikata gube javnu podršku – kako roditelja tako, zanimljivo, čak i oporbenih političara. I dok sindikati tvrde da podršku roditelja imaju, tumačeći je činjenicom da ipak ne šalju svoju djecu u škole u danima štrajka, roditelji su jasni – nadoknade subotama ne sviđaju im se, a još manje su skloni produžetku nastavne godine. Roditelji na obrazovni sustav gledaju lišeni politike i političkih nadmetanja – gledaju na obrazovanje gledajući vlastitu djecu, smatrajući to jedinom realnom slikom.
Znaju jako dobro da se u velikoj većini razreda osnovnih i srednjih škola prepolovio broj učenika, da se paralelno povećao broj nastavnika i nastavničkog osoblja, kao i što znaju da je ove godine Hrvatska zabilježila najveći pad na ispitima državne mature – i to na osnovnoj razini. To pokazuje loš rezultat sustava. Znaju i da svi nastavnici ne rade i ne ulažu jednake napore u pojašnjavanju gradiva ili nekom drugom angažmanu u razredu, kao i što znaju da lokalni čelnici imaju primat u odlučivanju prilikom zapošljavanja u školama.
Sve te reference ne idu u prilog predstavnicima štrajkaša čije plaće u sindikatima nadaleko premašuju plaće njihovih članova. Još manje će predstavnicima sindikata u prilog ići moguće odluka da “ne završe” nastavnu godinu i učenike ostave visjeti u “zraku”. Tad će shvatiti da prosvjedom za koeficijent ne mogu vratiti poštovanje struci.
Djeca će najviše stradati. Sindikalci gube potporu roditelja potpuno opravdano. Ribić danas proziva da će reći svoju plaću kad svoju kažu urednici u medijima. Ribić bi trebao znati da je 90% medija u Hrv. u privatnim rukama i da su na tržištu. I da nisu plaćeni od novaca poreznih obveznika. Kao što bi svi iz javno sektora to trebali znati. Jel tko vidio da se štrajka u privatnom sektoru? U javnom svako malo netko nešto traži, ucjenjuje.