Karijera Angele Merkel bliži se kraju pa moćna kancelarka ne mora razmišljati hoće li nekim krivim korakom sama ugroziti vlast ili će javnom isprikom oslabiti pozitivnu sliku koju uživa, ne samo kod Nijemaca. A ona je mirno priznala da je pogriješila što je htjela pooštriti mjere za uskrsne blagdane; nakon što je promijenila odluku, preuzela je na sebe odgovornost i javno se ispričala svojim sunarodnjacima što ih je nepotrebno uznemiravala. Treba za to imati snage. Nije joj ni dlaka s glave zbog toga pala; prije će joj porasti cijena kod onih koji je ne vole, a neće pasti kod onih koji je cijene. Griješiti je ljudski i u politici, ako političari ne ponavljaju iste greške i ako to ne čine planirano. Kad griješi, političar je čovjek; kad priznaje pogrešku, onda je čovjek i pol.
Gđa Merkel je postupila kao predstavnica demokratske generacije Nijemaca koja je svoju zemlju digla u rang države od koje se može učiti. Pred očima je mogla imati sliku svojih slavnih prethodnika koji su vodili veliku politiku: Willy Brandt je moralno ujedinio Nijemce, Helmut Kohl politički je ujedinio dvije njemačke države, a jedan i drugi morali su otići s vlasti, Brandt jer su mu u uredu otkrili sovjetskoga špijuna, a Kohl jer mu je otkrivena crna rupa u stranačkoj blagajni. Tako je to u Njemačkoj i kod Nijemaca. Hoće li Hrvati ikad doživjeti da netko od njihovih vođa prizna da je nekad u nečemu pogriješio i da se zbog toga ispriča narodu?
Problemi Hrvatske potječu i od nepogrešivosti njezinih političara: mnogo je grešaka, a malo grešnika. Takav je mentalitet i kod podanika; u našoj su se povijesti greške strogo kažnjavale, pa i skromni ljudi, kad dođu na vlast, kultiviraju sliku besprijekornih vođa koje drugi trebaju slušati i obožavati; oni su uvijek uspješni, uvjerljivi, jasni, temeljiti, humani, empatični, jednom riječju, savršeni. Nikako da priznaju da su i oni grešni, samo na višoj razini; država to plaća na različite načine, a žrtve njihovih pogrešaka još ih masno honoriraju na biralištu. Propusti su neizbježni i u sistemu bolje demokratske kontrole i čvršće organizacije javne vlasti nego što je to u Hrvatskoj. Kako svjedočimo, ovdje se puno griješi, možda iznadprosječno mnogo, sudi li se po posljedicama; do zastoja u razvoju, uz sve drugo što usporava zemlju, dolazi i zbog razvijene dogme o nepogrešivosti politike i bezgrešnosti političara. Poznato je da politika počinje od pojedinaca, a završava na ljudima; uspješna je onoliko koliko su usklađeni jedni s drugima. Što reći ako državni vrh ne može uskladiti satnicu proslave 30. obljetnice početka Domovinskoga rata? Padaju iluzije o modernoj državi, jedna za drugom, kako se Hrvatska udaljava od rata.
Na vlast stupa generacija bez ikakvih prvoboračkih zasluga ili opterećenja iz prethodnih borbi, bez iskustava i ožiljaka iz totalitarnih vremena, čista što se tiče ratnoga vremena i neokrznuta iz poratne tranzicije. Da se ne zna što je postalo od anđela kad su padali na zemlju, reklo bi se da su se sami anđeli spustili u Hrvatsku. Demokratska generacija drži ključne poluge državne vlasti bez bremena tuđmanizma, kad su u korijene željene i teško stečene države ugrađene mnoge buduće nepravde, i bez kompleksa antituđmanizma, kad su se kod prve alternative stidljivo postavljala neka nova pitanja, i ostala bez odgovora, do dana današnjega: je li Hrvatska pravna i pravedna država? Nova bi se politička generacija, sa svim razumljivim razlikama unutar jedne demokratske države, trebala ujediniti oko toga da se isprave glavne sistemske greške koje čine da Hrvatska zaostaje u svome razvoju, demografskom i demokratskom, najočitije; da njena supstanca ne slabi iseljavanjem najvrjednijeg stanovništva i da ne pada moral ljudi kako rastu problemi u zemlji. To nije pitanje ljevice i desnice, to je hrvatsko pitanje broj jedan i za desnicu i za ljevicu. Hrvatskoj prijeti da postane zabita državica na periferiji Europe u kojoj će neograničeno raditi samo krčme. Svjetla se ionako gase. Umjesto da afirmira pravnu državu, demokratska generacija toliko se sama loše oglašava da riskira da izazove degeneraciju demokracije. Frapantna je suprotnost između težine situacije u kojoj se nalazi država i lakoće kojom vladajuća garnitura u međusobnoj borbi skreće od teških problema državljana. Konkurencija bi bila dobra i u državnome vrhu kad bi bila zdrava, kad bi se zaoštravala oko bitnih pitanja za zemlju i kad bi pokretala ljude umjesto da ih zabavlja, kad bi otvarala nadu umjesto da stvara beznađe, kad bi činila da se građani zamisle kamo to naš „teatar“ putuje umjesto da ih obmanjuju da idu u obećanu zemlju.
Hrvatska elita može varati samu sebe da je u 30 godina ostvarila veliki napredak; građani to ne vide, jedni jer ne otvaraju oči da ne bi vidjeli nepravde, a drugi jer zatvaraju oči i od nepravdi dobro žive. U sistemu stranačke države stradavaju samo oni koji u tome karuselu ne sudjeluju.
Treba se okaniti iluzija da je Hrvatska velika zemlja i da će to ikada biti, i da bi njome bilo lako upravljati i da joj bolje ide. Veliki sistemi imaju automatizme, mali funkcioniraju na manualni i manipulativni pogon. U tim uvjetima raste moć upravljača nad masom koja je naučena da se njome upravlja, a da ona uzme svoj dio kruha i igara i da, po mogućnosti, šuti. Mala Švicarska nije izgrađena na ovome dijelu Mediterana, Panonije i Balkana. Zadržala se mala Hrvatska koja ne može povećati svoje kapacitete tako da probleme sprema pod tepih. Hrvatska ima potencijala da bude model uspješne države po tome da se u njoj lijepo, dobro i mirno živi; samo da otkrije ključ kako to postići. Neće Hrvatska živjeti od svoje nafte, kao Norveška, ni od čuvanja tuđeg novca, kao Švicarska. Ali, može dobro živjeti od rada, a ne od rata, od vlastite pameti, a ne od svakodnevnih gluposti, od dobara koja su im dodijeljena, božjom ili prirodnom voljom, a ne od rasipništva u kome ne sudjeluje oni koji su daleko od oltara. Može Hrvatska biti velika mala zemlja zadovoljnih ljudi, ako preokrene destrukciju u stvaralaštvo, ako pokrene inovacije umjesto da živi od sumnjive stare slave, ako se osloni na znanost, a ne na mitske besmislice i ako kroz sistem modernog obrazovanja stvara misleće ljude, a ne nekritične poklonike. Ako joj Mate Rimac bude važniji od Maje Šuput.
Ambijent u kome se odvija borba tko će biti važniji u našoj maloj državi ne daje pravo na gubitak vremena ni na rasipanje energije. A Hrvatsku besmisao obuzima sve više i sve teže. Svaki poen računat će se u konačnoj pobjedi; a uz nas se zaoštravaju borbe u kojima najviše mogu izgubiti oni koji u njima ne sudjeluju. Jako je postalo važno tko će doći na čelo Vrhovnoga suda da se narodu pošalje poruka da se nešto mijenja. Da ne gubi svaku nadu, na izlasku iz drugoga pakla, koji je zašao u treći val. Zdravku Mamiću trebalo bi u zatvoru uručiti orden za zasluge što je – u izgubljenoj situaciji, tek – pokrenuo raščišćavanje u pravosuđu. Sve dok je krivo pravosuđe, krivi su svi i nije kriv ponaosob nitko; cijelo je pravosuđe bilo nepravedno na stupu srama, blokirano negativnom percepcijom koja je od njega stvarala leglo korupcije. Nitko s Mamićeve liste nije osuđen zato što je prozvan, i prozvani suci su nevini dok im se, eventualno, ne dokaže da u rogovima iz Međugorja ima i nešto istine.
Dosad se Hrvatima govorilo da imaju državu; to više nije dovoljno, Hrvatima treba pravna država da stvarno svi imaju osjećaj da je to njihova država, da ih ona štiti od bezakonja, a da oni žive prema zakonima i tako i sami stvaraju standarde odgovornog ponašanja koje će vrijediti i kad pandemija prođe. Milanović bi bio sasvim u pravu što se želi nametnuti kao čuvar zakona, kad bi se pritom i sam podredio gabaritima pravne države. Vlast ne daje dobar primjer, s koje god se strane gleda: strast postaje jača od razuma, osveta moćnija od odgovornosti, a osobni status važniji od same države. Tako se ne može daleko stići. Slučaj Zlate Đurđević, ako još nije prerano govoriti o slučaju, postaje paradigma hrvatske političke zaslijepljenosti; umjesto da osobu takvog stručnog i moralnog ugleda svi drže na dlanu, kad se već hoće angažirati za opće dobro, nju se razvlači kao da je ona najveći neprijatelj države. Trebat će još, u naknadnim pravnim i pravničkim analizama, proučiti je li rubno i ona narušila zakon, zato što je dala suglasnost da je šef države, u okviru svoje ustavne ovlasti, kandidira za šeficu najvažnije pravosudne institucije u zemlji. Netko je i Đuru Sessu prije četiri godine predložio na taj položaj; nije se on tamo pojavio po Duhu Svetome. A sad svi peru ruke.
Jednom će Marin Mrčela doći na svoje s pitanjem zašto i Vrhovni sud ne bi birao svoga predsjednika, poput Ustavnoga suda. Sudac poznat iz suđenja Feralu opet pleše brže od muzike. Problem Zorana Milanovića je u tome što napada svijet kome sam pripada: četiri godine vodio je državu, a deset godina jednu od vodećih političkih stranaka u državi, da bi bio sasvim nevin i u pitanju zaostajanja Lijepe Naše. Pa i percepciji pravosuđa, na kome s pozicije šefa države želi napraviti razliku prema HDZ-ovim vlastima koje nose odgovornost za slabosti pravne države barem u omjeru u kome su u prvih 30-ak godina upravljale zemljom. Nije on sasvim buntovnik bez razloga. Kad napada i proziva, dvije bi ga stvari trebale i motivirati i ograničavati: jača li ili slabi vlastiti položaj u vlasti (i u javnosti), i koliko koristi ili šteti državi? Ista pitanja i s jednakim pravom mogu se postaviti i njegovim oponentima, koji su dobro naučili obranašku lekciju „Drž’te lopova!“. Hodajući po žici, kao pravi akrobat, on ne bi održao ravnotežu da mu protivnici ne daju novu snagu, izazivajući ga njegovim oružjem. Hrvatska je u problemima da bi joj trebala dva borbena Tuđmana. Država se nekad bavila „stokom sitnoga zuba“; sad je to već cijela životinjska farma u kojoj je započela borba za veću ravnopravnost.
Problem Andreja Plenkovića je nešto drukčiji, jer on ima čari da snagu znade spustiti u slabost, a slabost uzdići u snagu. Šef Vlade i vladajuće stranke, uvijek u svojoj pozitivnoj fazi, pere ruke od svega što se u HDZ-ovoj državi događalo prije njega, a probleme iz svoga mandata ili ne vidi u realnoj dimenziji, ili se tako hvali da bi mu se od tolikih pohvala već trebalo vrtjeti u glavi. Njega ne plaše perspektive što bi se jednom moglo govoriti o „Plenkovićevoj Hrvatskoj“, kao što se govori o „Tuđmanovoj Hrvatskoj“.
VIDEO Plenković u Bruxellesu o Milanovićevim komentarima
Plenković još može do kraja mandata napraviti za Hrvatsku toliko da bude upamćen po dobrim stvarima. Neće mu to poći za rukom ako bude tražio samo ljude koji mu plješću, koji se pozivaju na njega i kad treba i kad ne treba, koji će bez ikakvih sumnji vjerovati da su na dobrom putu iako mnogi podaci pokazuju drukčije. S Plenkovićem ili bez njega, Hrvatska može uspjeti samo ako se osloni na svoje najbolje ljude; podobni su, valjda, dovoljno dokazali da su sposobniji služiti se državom nego služiti državi. Za svoju ulogu čuvara zakona, Zoran Milanović morao bi tražiti saveznike među liberalnim i prosvijećenim građanima na centru i oko centra, a glavnu podršku među žrtvama sistema koji preferira jače. Negdje je tu i Milorad Pupovac, kojega kažnjava zbog neuzvraćene ljubavi; od njega je očekivao da neće biti saveznik HDZ-a u miniranju njegove favoritkinje za čelno mjestu u Vrhovnome sudu. Svoj sukob sami su dignuli na potenciju nacionalnog problema, gdje ni po čemu ne spada. Milanoviću se može dogoditi, ili mu se već događa, da agresivnom retorikom isprovocira podršku na ekstremima; a oni su uvijek prevrtljivi, vole ili mrze kako im odgovara.
Plenkovića pak može zadesiti da od branitelja političke korektnosti nastupi kao zaštitnik različitih špekulanata koji se redovno šlepaju iza pobjedničke kolone. Nastavi li diktirati i novinske naslove, neće ispasti pobjednik, čak i da njegov konkurent izgubi simpatije, kojima ga obasiplju oni građani koji uživaju u političkoj koridi. Sukob u vrhu države izražava prije sličnosti u karakteru glavnih aktera nego velike razlike u političkim pitanjima. O Hrvatskoj se, zapravo, najmanje govori. Nije problem u borbi, nego u načinu na koji se borba vodi. A kod nas se sudaraju glave, jer se šef države i šef vlade valjda ne slažu ni oko toga je li Zemlja okrugla. Sve i izgleda ravno. Blokada države dijelom je već na djelu, a ni ustavna se kriza ne može sasvim isključiti; s tolikim nepovjerenjem na državnome vrhu, sve postaje moguće u zemlji u kojoj je i Angela Merkel znala pogriješiti. Kad se Milanović uvodio u mandat, Plenković ga je dočekao sa zlogukom dobrodošlicom da će imati „tvrdu kohabitaciju“. Nije ovo nikakva kohabitacija; to je nasilje, srećom samo verbalno, do daljnjega.
Kakav narod,takva vlast i drzava..Pametnome i previse..