Puno puta smo čuli primjedbu nezadovoljnih potrošača koji aludiraju na to kako bi da im se takvo nešto dogodilo u nekoj drugoj zemlji EU ili npr. SAD-u dobili novi proizvod, vratio bi im se novac i slično. Posebno su takvim komentarima skloni oni koji su imali prilike određeno vrijeme živjeti u inozemstvu. Sad, nakon ulaska Hrvatske u EU teško da bi se takav komentar mogao shvatiti ozbiljno. Naime, jedno od pitanja kojem je posvećena posebna pažnja u procesu pristupanja i usklađivanja hrvatskog zakonodavstva s onim u EU svakako je zaštita potrošača. U procesu stvaranja same EU nastala je strategija, brojne direktive i dokumenti kroz koje su regulirana prava potrošača, izjednačujući tako pravne regulative na širem tržištu EU, kroz izgradnju dubljeg povjerenja potrošača. O sigurnosti trgovine, kao i zaštiti potrošača u EU posebno se vodi računa kod online kupovine koja bilježi rast na cijelom području EU.
Zaštita potrošača spada u strateške ciljeve EU, kako bi se na taj način osigurala viša razina kvalitete života svih članova EU, ali i potakla što veća i jednostavnija razmjene roba unutar jedinstvenog EU tržišta. Pristupanjem Hrvatske u EU prava potrošača u Hrvatskoj usklađena su i izjednačena na razini jednake, visoke zaštite, s onima koja vrijede na tom jedinstvenom tržištu od gotovo 500 milijuna potrošača. Za prava potrošača u Hrvatskoj direktno je zadužen Državni inspektorat koji ima svoje ispostave po gradovima diljem Hrvatske, a na razini EU postoji i Europski ured za zaštitu potrošača. U EU zabranjena je nepoštena poslovna praksa i ugovaranje na štetu potrošača, a kroz samo zakonodavstvo reguliran je i način rješavanja sporova koji nastaju kao rezultat nepoštivanja prava potrošača prilikom kupovine u drugoj zemlji članici EU. Na razini EU djeluje i European Consumer Centres Network, koji funkcionira u 29 država (27 EU, Norveškoj i Islandu), a za koji u ovom trenutku nisu još dostupne informacije na hrvatskom jeziku.
Nedvojbeno je kako važeći Zakon o zaštiti potrošača nije ništa slabiji od onih koji postoje u drugim zemljama unije, ali je pomalo dvojbeno ponašanje naših potrošača, a ponekad i tromosti institucija koje bi iste trebale provoditi. Prosječan hrvatski potrošač će danima pričati o svom lošem iskustvu, ali će tek rijetki podnijeti prigovor nadležnima, bilo da je riječ o prigovoru koji se podnosi unutar samog poduzeća/prodavatelja proizvoda ili usluge, odnosno o prigovoru koji je upućen uredu državnog inspektorata. Nadalje, problem je i u nedovoljnoj informiranosti samih potrošača o njihovim pravima, pa shodno tome vrlo često zbog nepoznavanja prava potrošači poštivanje istih i ne traže.
Drugi bitan aspekt je i to što proširenje tržišta na cijelu EU doprinosi boljem položaju potrošača koji u takvim okolnostima mnoge proizvode i usluge mogu nabavljati na širem tržištu EU bez dodatnih carina i poreza. Ograničavajući faktori poput uvjetovanja kupovine npr. police osiguranja kod kredita ili leasinga u određenoj osiguravajućoj kući u suprotnosti su s pravilima slobodnog tržišnog natjecanja. Sve veća liberalizacija EU tržišta financijskih usluga može imati efekte i za pojedince, ali i za pravne osobe.
Kao i u svakoj drugoj sferi življenja, tako i u ovoj, dok se sami potrošači ne budu ponašali na način da znaju i traže svoja prava, neće se ništa promijeniti, jer samim činom pristupanja Hrvatske u EU nije realno očekivati kako će poduzeća prodavatelji i pružatelji usluga pohrliti ususret potrošačima, ako oni sami to od njih ne budu i tražili. S druge strane, hrvatska poduzeća, koja zbog povoljnijih cijena nekih proizvoda ili usluga, od kojih su već prilično popularne dentalne, osim mogućnosti prodaje na širem tržištu EU mogu očekivati i suočavanje sa sve zahtjevnijim potrošačima, koji znaju i hoće iskoristiti svoja potrošačka prava.
