Prije dva tjedna, 11. siječnja, europska agencija Frontex objavila je zanimljivu vijest: prvi put, priopćili su, Europska unija ima vlastitu uniformiranu službu. Frontex je toga dana predstavio izgled uniformi za stalne snage koje Europska unija ima prvi put u svojoj povijesti. Dosad su misije Europske unije, pa i misije koje je organizirao Frontex, uvijek posuđivale ljude od država članica, što je drukčiji koncept od stvaranja svojih stalnih trupa. I s Frontexom, europskom agencijom za graničnu i obalnu stražu, to se sada događa prvi put premda relativno polagano: ideja je da stalne snage broje 10 tisuća ljudi, ali do 2027. godine.
Prije tjedan dana, u razgovoru za Večernjakovu Nedjelju, njemački socijaldemokrat hrvatskog porijekla, zastupnik u Bundestagu Josip Juratović (SPD), govorio je o tome kako on osobno zastupa ideju stvaranja sjedinjenih europskih država. Sličnost sa Sjedinjenim Američkim Državama ne bi bila samo u imenu: Europa kakva je sada ne može funkcionirati, smatra Juratović, nego treba stvoriti jednu europsku vladu i europski parlament, puno snažniji i s većim ovlastima od sadašnjeg EP-a. U te sjedinjene države Europe, dodao je, ne bi moglo (ni željelo, vjerojatno) ući svih 27 država članica sadašnje Europske unije, nego bi se u novom tzv. SED-u (da to tako nazovemo, po uzoru na SAD), okupile “države dobre volje”. I, dodali bismo, sposobnosti za takvo što.
Zajednica suverenih država
Je li, dakle, jedan plus jedan (prvo plus drugo) jednako dva? Hoće li EU, koja dakle već stvara prve stalne snage – koje nisu vojska, ali nisu ni komunalci koji idu saditi cvijeće, nego idu čuvati vanjske granice EU – hoće li krenuti prema otvorenoj federaciji? S jednom europskom vladom, slijedom toga i jednim predsjednikom te vlade, koja odgovara jednom parlamentu na europskoj razini, a ne kao sada kolopletu raznih nacionalnih vlada i nacionalnih parlamenata, koji se često znaju pokazati snažnijima od Europskog parlamenta?
Pa, baš i ne.
Europska unija bila je, razvijala se, trenutačno jest, a vjerojatno će i ostati – zajednica suverenih država. Ne federacija kao što su Sjedinjene Američke Države. Ni federacija kao što je bila SFRJ. Nego baš zajednica suverenih i samostalnih država, koje svojom odlukom prenose dio, ali samo jedan dio suvereniteta na nadnacionalnu, europsku razinu. I jednako kao što ga prenose, tako ga mogu i odlučiti ne prenijeti (što se vidi u primjeru eurozone, koja je manja od EU) ili ga mogu odlučiti potpuno vratiti u svoje okrilje (primjer Brexit).
Istina, EU nakon Brexita stvara prve uniformirane stalne snage za čuvanje granice od krijumčarenja i drugih ilegalnih aktivnosti. Istina, EU je nakon Brexita krenuo i u smjeru u kojem Britanci nikad nisu željeli ići i uvijek su bili spremni uložiti veto kako bi blokirali taj smjer: to je smjer jačanja obrambene politike unutar EU. Dakle, europska integracija i suradnja na vojnim, obrambenim pitanjima. U novom proračunu EU prvi put ima ozbiljan Europski obrambeni fond. Ali to nije smišljeno kao konkurencija NATO-u. EU nema namjeru postati vojni savez, nego više ima namjeru poticati i razvoj vojne industrije kao što potiče razne druge industrije.
I konačno: da, istina je da je odlukom o zajedničkom izdavanju europskih obveznica za oporavak čitave Unije od koronakrize EU učinio ogroman iskorak koji su neki opisivali kao “hamiltonski trenutak” u razvoju prema nekoj vrsti federacije. Hamiltonski trenutak zbog toga što podsjeća na prekretnicu koju se 1790. dogodila u SAD-u, kada su savezne države dogovorile mutualizaciju svojih dugova, odnosno da će za njih jamčiti federalna riznica koja će izdavati federalne obveznice. Amerika je tada umjesto jedne labave unije postala federacija. No, iako je EU doživio “hamiltonski trenutak”, on je ograničen, privremen, samo u svrhu oporavka od koronakrize, nije permanentno rješenje i nikako nije trenutak u kojem su suverene države članice izrijekom potvrdile da žele pretvoriti EU u sjedinjene države, u federaciju.
Razmetanje idejama o europskoj superdržavi, pokazalo se puno puta do sada, više šteti Europskoj uniji nego što joj pomaže. Jer, ideja potpunog gubitka suvereniteta može države članice učiniti skeptičnijima prema smjeru u kojem ide EU. A ako su nepovjerljivije, onda je i odlučivanje o bitnim odlukama za EU danas još teže.
Juratović je u intervjuu, na naše pitanje znači li manji broj država u imaginarnom SED-u da bi Hrvatska bila izvan toga, odgovorio da Hrvatska može biti među prvima u tome. No, objektivne okolnosti ne idu u prilog takvom zaključku. Hrvatska je punopravna članica EU, ali nije ni u eurozoni niti u schengenskom bezgraničnom prostoru, što su dva najveća stupnja integracije koja trenutačno postoje u EU. Hrvatska je već sada u najsporijoj brzini i teško je zamislivo kako bi iz najsporije odjednom skočila ne u najbržu postojeću, nego u supersoničnu brzinu koja se tek zamišlja u europskom ekvivalentu svemirskog broda koji se nije ni počeo graditi. Jedan važan čimbenik je i geografija. Ako bi se države dobre volje kao kandidati za sjedinjene države Europe okupljali negdje gore oko Njemačke, Francuske i Beneluxa, bi li ta manja skupina država sezala južnije i istočnije od Austrije? Da bi bila učinkovita, morala bi valjda biti geografski kompaktna. Ne bi se smjela prekidati pa nastavljati negdje drugdje. Ili bi? Sve su to legitimna, neodgovorena pitanja, ali pitanja koja ne idu u prilog tvrdnji da bi Hrvatska mogla ući u zamišljene sjedinjene države Europe samo ako bi to poželjela. Postojali bi neki kriteriji. Osim toga, tu bi bilo i bitno pitanje: želi li se uopće Hrvatska odreći suvereniteta u korist eksperimenta europske superdržave? S EU to nije slučaj jer EU je, ponovimo, zajednica suverenih država, u kojoj Hrvatska zadržava, ne odriče se, suvereniteta. Ali sa sjedinjenim europskim državama možda bi se moglo opravdano ustvrditi da su Hrvati imali više suvereniteta u SFRJ nego u tom i takvom tzv. SED-u. A to nije nešto što itko ozbiljan u Hrvatskoj želi.
– Ja u idućim desetljećima ne vidim šansu da se to dogodi – kaže filozof Žarko Puhovski upitan o ideji mogućeg stvaranja sjedinjenih država Europe. – U idućim desetljećima vidim legitimno pitanje hoće li opstati ovo što postoji. Smatram da će se s Europskom unijom u dogledno vrijeme stalno, dijalektički, događati labavljenje i centraliziranje, pa labavljenje, pa centraliziranje… To je najmanje loša realistična perspektiva EU – dodaje Puhovski.
Odluka o zajedničkom masovnom izdavanju obveznica za financiranje zajedničkog izlaska iz koronakrize umjesto oporavka u kojem svaka država članica igra sama za sebe predstavlja snažan trenutak centraliziranja. Ta je odluka prilično svježa, usvojena je prije samo 50-ak dana, i još treba vidjeti njezin učinak u praksi. Još jedna odluka koja je donesena u kriznoj situaciji, u doba globalne pandemije koja je uzdrmala EU kao zajednicu, nevjerojatno je važna, a može se pokazati kao točka preokreta nakon koje se događa centraliziranje ili nakon koje se događa slabljenje i labavljenje. To je odluka o zajedničkoj nabavi cjepiva protiv COVID-19. Ono što je izgledalo kao uspješna priča za EU ljetos i jesenas kad su se sklapali predugovori s raznim proizvođačima o nabavi velikih količina tad još nepostojećeg, ali europskim novcem sufinanciranog razvoja cjepiva, to se sada, mjesec dana nakon početka kampanje cijepljenja u EU, pokazuje kao potencijalni fijasko epskih razmjera. Pokaže li se da je Europska komisija zabrljala, ili da je izigrana zakulisnim igrama velikih farmaceutskih kompanija, ili bilo što treće što ostavi države i Europljane u uvjerenju da bi bilo bolje da nije bilo zajedničke, već niza pojedinačnih, nacionalnih nabava cjepiva – u tom bi slučaju to moglo biti kobno za EU.
Cjepivo je ispit zrelosti za EU
– Ako se to dogodi, ako države sada krenu u izravne pregovore o nabavi cjepiva i odustanu od zajedničke nabave, države i nacije će se nekako izvući iz cijele te neugodne epizode, s većim ili manjim štetama. Ali nisam siguran što će to značiti za budućnost EU – kaže jedan visoki dužnosnik, upućen u zajedničke napore na razini EU u borbi protiv pandemije, koji je govorio pod uvjetom anonimnosti.
Drugim riječima, suverene države će preživjeti, ali EU i njezine institucije možda ne. Pretrpjele bi štetu od koje bi se teško oporavile. I štetu koja bi vjerojatno stajala kao upozorenje za dugo, dugo vremena o tome da EU ne može rješavati probleme kad zaista zagusti, već da to mogu samo suverene države. Ili same ili u dogovoru jedna s drugom, ali ne kroz EU-institucije, nego od slučaja do slučaja, međuvladinim ugovorima.
“Porota još zasjeda”
Događaji o kojima je riječ još su u tijeku, tako da “porota još zasjeda”, kako bi rekli Amerikanci u izreci koja znači da još nije vrijeme za konačan sud o nečemu. Ali ako ideja zajedničke nabave cjepiva protiv COVID-19 u EU propadne, ideja sjedinjenih država Europe vjerojatno može otići na počinak.
Konferencija o budućnosti Europe bila je zamišljena kao događaj na kojemu su građani, a ne samo političke elite, trebali raspravljati o svemu tome, pa i što misle o ideji sjedinjenih europskih država. No, ta konferencija, koja je prije izbijanja pandemije bila planirana kao dvogodišnji događaj s nizom fizičkih okupljanja građana u “agorama”, nikako da započne. Umjesto fizičkog, sada se zamišlja da bude virtualno okupljanje. Ali i dalje ima ambiciju poslužiti kao platforma na kojoj bi se iskristalizirao glas građana o tome kako reformirati Europsku uniju. No, nikako da započne jer se, tipično, institucije ne mogu dogovoriti oko toga tko će biti predsjednik, tko će voditi tu konferenciju. Europski parlament je imao jednu ideju, na koju države članice koje odlučuju u Vijeću EU nisu pristajale. Kompromis bi mogao biti i takav da Konferencija o budućnosti Europe ima dvočlano ili tročlano predsjedništvo. Ali čini se da je sama svrha rasprave unutar te konferencije svedena na svrhu debatnog kluba. Ponešto glorificiranog, ali i dalje debatnog kluba, koji zapravo ne odlučuje, nego samo debatira. Uime Europske komisije, za pripremu Konferencije o budućnosti Europe zadužena je Dubravka Šuica. Čini se da su neke države članice izričito zahtijevale da tema rasprave unutar te Konferencije ne bude promjena temeljnog ugovora. A bez novog temeljnog ugovora ne može se ići u veće reforme Unije i pogotovo se ne može ići u smjeru stvaranja nekakvih sjedinjenih europskih država.
Prvi i posljednji pokušaj pisanja temeljnog dokumenta EU koji bi se nazivao ustavom, a ne samo ugovorom, propao je 2005. kad su ga građani odbacili na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj. To iskustvo s ta dva referenduma još je jedan razlog zbog kojeg ideja o sjedinjenim državama Europe više izgleda kao fantazija nego kao stvarna mogućnost. Bi li Francuzi zaista prihvatili tu ideju? Francuska desničarka Marine Le Pen najavljuje da će se ponovo kandidirati protiv Emmanuela Macrona na predsjedničkim izborima sljedeće godine, a njezina je platforma bliža Brexitu nego europskoj federaciji.
A Nizozemci su se, nakon negativnog referenduma 2005., potpuno pretvorili od jedne zemlje koja je a priori za dublje europske integracije u zemlju koja, kako nam je to jednom prilično uvjerljivo pričao jedan premijer, u svakom novom europskom iskoraku ima instinktivnu potrebu prvo reći “ne”; pa se potom jedva dade nagovoriti na “možda” ili “da” koje je vrlo oprezno i sa stotinu ograda i osigurača. Ni u zemljama koje su i geografski i po standardu najbliže Njemačkoj ne vidi se, dakle, politički potencijal za ogroman iskorak kakav bi bilo stvaranje tzv. SED-a.
Veliki francuski pisac Victor Hugo posadio je 1870. godine jedan hrast i predvidio da će, dok taj hrast izraste, postojati nešto što je i on nazvao sjedinjenim europskim državama. Njegov hrast je izrastao i još stoji, i Europska unija danas postoji sa zastavom, valutom, institucijama koje su preživjele već puno crnih prognoza o svom nestanku…
Ali hrast ipak nije dočekao federaciju, stvarne sjedinjene države Europe poput američkih Sjedinjenih Država. A kad će, ne zna se.
Ovi ljevičari nikako da se odmaknu od bravara i automehaničara. A bitno je da glume obrazovanu elitu!