"Malo ima budućnosti za bosanske katolike budu li sebe tretirali kao Hrvate, a ne kao Bosance. Oni će nestati a da nikad neće shvatiti što im se zapravo dogodilo. To bi bio još jedan val žrtava nacionalizma koji nije zasnovan na teritorijalnosti, nego na pseudoetnicitetu."
Ove riječi, koje zvuče kao da su prepisane iz izbornog programa barem dvojice novih članova Predsjedništva BiH, ne bi bile toliko zanimljive da nisu došle iz pera uglednog europskog katoličkog mislioca. Riječ je o Adrianu Hastingsu koji je do smrti, 2001., prešao put od misionara u Africi i papina povjerenika za dijalog s Anglikanskom crkvom do katoličkog otpadnika i profesora teologije na sveučilištu u Leedsu. Hastingsov angažman u ratu u BiH išao je toliko daleko da je tadašnjeg britanskog ministra vanjskih poslova Douglasa Hurda optužio za "ortaštvo u genocidu".
No, osim toga, Hastings je imao hrabrosti (i znanja) okušati se i kao povjesničar vruće i kontroverzne teme suvremene Europe, nacionalizma. U zapaženoj knjizi "Gradnja nacionaliteta" izložio je vrlo razumljive i prihvatljive opće modele izgradnje nacija te varijaciju tih modela za pojedina područja. Jedna od tih varijacija jest i Hastingsov pogled na jugoistok Europe i Hrvate koji je uvjetovan duboko ukorijenjenim preduvjerenjem zapadnog svijeta da ovdašnji narodi nisu ništa drugo nego "meki etnički materijal" koji čeka to da postane "prava nacija". Prevedeno na svakodnevni jezik, smatra se da "Balkanci" nisu odmaknuli dalje od stadija krvavih plemenskih obračuna koje će guslari kasnije opjevati u jednako krvavim epskim spjevovima i koji će zbog toga uvijek biti mračna zabit Europe.
Razvoj nacija
Ipak, Hastings, doduše nehotično, Hrvate izdvaja iz tog krvavog i ksenofobičnog kolopleta. Naime, tumačeći razvoj nacija na Starom kontinentu, uočava da su tzv. velike klasične nacije "skrojene" po modelu teritorijalnosti koja čuva posebne jezično-kulturne i vjerske tradicije. Više nego jasan primjer toga jest Engleska koja je na svojim tradicionalnim osnovama izrasla u jaku i ekspanzivnu europsku naciju. Isti primjer nudi i Francuska čiji su kraljevi još od srednjeg vijeka pripremali situaciju da Jakobinci, a još više gordi Napoleon, Europi i svijetu objave postojanje francuske "velike nacije".
Krivudava i ponešto isprekidana povijest hrvatske državnosti savršeno se uklapa u taj model. Tradicionalni teritorij, jezik, kršćanstvo u katoličkoj formi koje je interferiralo s pravoslavljem i islamom te relativno solidna količina kulturne proizvodnje Hrvatsku čine tipičnom, doduše malom, europskom nacijom. Ipak, usprkos tome, nije moguće zanemariti našu vezu s Balkanom, područjem na kojem su na ruševinama Osmanskog Carstva u XIX. i XX. stoljeću uskrsnule više stoljeća uspavane nacije.
Grčka, Bugarska, Srbija, Crna Gora i Albanija, usprkos pozivanju na slavne i stare povijesne tradicije, obnovljene su prema sasvim neeuropskom modelu, kombinacijom vjere i "kleftokracije". Što to znači, najbolje objašnjava klasično djelo američkih povjesničara Petera F. Sugara i Ivana J. Lederera "Nacionalizam u istočnoj Europi". Naime, pravim tvorcima tih balkanskih nacionalnih revolucija smatraju klefte, tj. hajduke, razbojnike koji su u pučkoj imaginaciji postali prototip boraca za slobodu. Stoga ne čudi da su iz takvog okruženja potekli mnogi istaknuti balkanski vojni i politički vođe, kakav je bio npr. grčki vojskovođa Teodoros Kolokotronis.
Krvava kupelj
U toj krvavoj kupelji iz hrvatske je perspektive najveću težinu imala Bosna i Hercegovina. Nju su velike sile 1878. povjerile u "europeizatorske" ruke Austro-Ugarske koja je Hrvatima diskretno ulijevala nadu da će uspjeti oživiti svoje kulturno, vjersko i političko naslijeđe u BiH. No, vjerska i etnička mješavina kojom su vladali muslimanski feudalci begovi (preci dobrog dijela današnje bošnjačke elite) od samog je početka poticala političku kontroverzu u vezi s time hoće li BiH postati plijen susjeda (Austrije, Ugarske, Hrvatske, Srbije) ili će opstati kao posebna multietnička nacija. U tom smislu ta je država i danas pred istom europskom kušnjom.
Može li, u skladu s Hastingsovim predviđanjem, postati teritorijalna nacija koja će apsorbirati "tobožnje" Hrvate i Srbe? Ako stvari doista krenu u tom smjeru, teško je očekivati da će tamošnji Srbi, "uokvireni" u kontroverznu Republiku Srpsku, pristati na to da budu "meki etnički materijal" jedne europske nacije u nastajanju. Slično tome, u slučaju bilo kakvih novih pretumbacija na Balkanu Bosna i Hercegovina teško ?e nadživjeti svoj srpski entitet te će iza svega ostati problem nejasnog položaja relativno brojne bošnjačko-muslimanske etničke zajednice.
A Hrvati? Ako se može vjerovati kontroverznom Željku Komšiću, koji je nedavno preuzeo mjesto hrvatskog predstavnika u Predsjedništvu BiH, njih u oba slučaja čeka sudbina koju im je Hastings predvidio. Naime, oni će se kao slaba i malobrojna etničko-vjerska zajednica pretopiti u bosansku naciju. Kardinal Puljić i drugi hrvatski biskupi uzalud će se nazivati "sinovima hrvatskog naroda" jer će Europa odbaciti njihov "pogrešan" nacionalizam koji "nije zasnovan na teritorijalnosti, nego na pseudoetnicitetu".
