U godini koja je uslijedila nakon što je euro zamijenio 11 nacionalnih europskih valuta, u svijetu je u euru bilo denominirano oko 20 posto svih emitiranih obveznica. Dolarskih je bilo oko polovice. Tada je krenuo streloviti uzlet eura i do 2008. godine udjel eurskih obveznica izjednačio se s udjelom dolarskih. No tada je izbila Velika recesija, a u Europi i dužnička kriza, i udjel eurskih obveznica u svijetu strmoglavio se na samo desetak posto.
Unatoč slavljeničkim fanfarama ovih dana, za globalna tržišta kapitala euro je bio golemo razočaranje. Potražnja za eurskim obveznicama u svijetu posve je splasnula, euro je izvan Europske unije doživio fijasko i do danas se u odnosu na američki dolar nije pomaknuo s pozicije koju je imao kad je prije 20 godina nastao. Zašto se to dogodilo? Suprotno onome što su mislili i očekivali, kupci eurskih obveznica u svijetu shvatili su 2008.-2009. da eurske obveznice država eurozone predstavljaju dug samo tih država, da za njihovu isplatu ne jamče solidarno i ostale članice ili eurozona u cjelini. Prema tome, talijanske eurske obveznice, na primjer, su obveznice zapravo denominirane u “talijanskom euru”, a ne u “euru eurozone”, pa su zapravo i dalje izdane u talijanskoj “nacionalnoj”, a ne u zajedničkoj valuti, jer ona zapravo u tom smislu i ne postoji.
Kao takvima vraćen im je globalni status koji su imale kad su bile denominirane u liri, na dno globalnog valutnog “hranidbenog lanca”, a tržišnu im je vrijednost svojim kupovinama spašavala isključivo Europska središnja banka. Euro bi zaista postao velika svjetska valuta kad bi se eurske obveznice država članica eurozone stopile u zajedničku eursku obveznicu cijele eurozone, za čiju bi isplatu jamčile sve članice eurozone solidarno, odnosno eurozona kao cjelina. No, kako sada stvari stoje, to se nikada neće dogoditi. To ne žele Nijemci, a vjerojatno ni drugi narodi koji koriste euro. Tako euro, kako se sada čini, nikada neće postati “prava” zajednička valuta, ostat će novčani bastard koji dolaru nikada neće moći zaista parirati. Ali, takav euro neće biti ni dugoročno održiv, tako barem tvrde i teorija i bogato loše iskustvo. Čelnici EU i eurozone ulažu goleme napore da se ekonomska i monetarna unija reformama “produbi” i “ojača” pa su tako i u prosincu donijeli niz mjera i pokrenuli niz akcija.
No potom su njemački ekonomski institut Ifo i Frankfurter Allgemeine Zeitung anketirali 126 njemačkih profesora ekonomije, i njih 56 posto bilo je protiv tih reformi. Jedna bi trebala biti i zajednički sustav osiguranja od nezaposlenosti, a 60 posto pripadnika njemačke elite smatra da bi on “zemljama članicama EU dao lažne poticaje”; drugim riječima, da bi ostali potkradali Njemačku. To ništa ne mijenja monetarnu poziciju Hrvata u Europi, Hrvati će uvijek kao svoj “pravi” koristiti njemački novac, ma koji on bio. Jedino što kao argument za hrvatsko preuzimanje eura otpada jeftinije inozemno zaduživanje. Obveznice u “hrvatskom euru” bit će u svijetu jednako (malo) tražene kao i kunske
Čitao sam davnih dana, još u tiskanom izdanju Der Spiegel o fenomenu uzleta njem. marke tada … I jedno od razmišljanja koje se naziralo u članku je bilo da je nakon II svj. rata njem. narodu oduzeto sve nacionalno, pacifikacija Njemačke je provedena iz smjera 4 države - i da je jedino što im je ostalo bila njem. marka DM, koju su također uvele pacifikacijske sile, preciznije 3 (Engleska, Francuska i SAD) kao odgovor na poteze u zoni Njemačke kontroliranoj od strane SSSR. I da je zato i postala toliko moćna jer se sve "upumpavalo" u monetu, ne u nacionalne simbole i zanos. I naposljetku, svijet je drhtao na svakodnevnoj bazi na vijesti iz Frankfurta o njem. gospodarskim parametrima na svakodnevnoj bazi. Jedino što im je "sijalo na nebu", a da je bilo istinski njemačko - to je bila DM.