U Beogradu je ovih dana počela igrati predstava \'Dok nas smrt ne rastavi\' koju je Miki Manojlović postavio po tekstu Mire Furlan, i koja oslikava i njezino iskustvo s neprijateljstvom u rodnom gradu, u Zagrebu, te izbjeglištvom, glumice koja i dalje živi u Los Angelesu, te kaže kako je ni sada nitko ne zove da glumi u Zagrebu. Predstava se igra kako je i napisana, zagrebačkim dijalektom, izaziva i suze u publici, a na plakatima je još jedno lice iz Hrvatske, Lucija Šerbedžija igra u kazalištu, lani je pak hrvatski režiser Oliver Frljić napravio uzbunu s predstavom u kojoj postavlja brojna krajnje neugodna pitanja za Srbiju, pa višeslojne i višesmjerne veze Zagreba i Beograda imaju svoje junake u kojima se prelamaju brojna otvorena pitanja.
Velike povijesti
Dok se između Hrvata i Srba još biju davne bitke, Slovenci su stalni i rado viđeni gosti u Beogradu, koji je postao neka vrsta grada zabave, s desecima splavi, s glazbom po svakom ukusu i nesputanim provodima, nešto poput Zrća među gradovima. Zašto je lakše između Slovenaca i Srba nego između Hrvata i Srba?
– Hrvati i Srbi su braća po materi, bliži su, dok su ostali narodi kao neki daljnji rod, pa su i odnosi između Hrvata i Srba puno dublji, a svađe teže rješive – kaže Ivan Vejvoda, potpredsjednik američkog fonda GMF koji pomaže civilnom sektoru u zemljama bivše Jugoslavije, koji je za taj fond radio u Beogradu, a sad je u Washingtonu.
Čini se da je ipak došlo vrijeme za svakidašnjicu, nakon što smo četvrt stoljeća radili uglavnom na velikoj povijesti u kojoj su se sudbine pojedinaca prelomile na razne načine. Pa tako na putu između Zagreba i Beograda živi i 26-godišnja prevoditeljica s arapskog. Majka Srpkinja živi u Beogradu, a otac Hrvat morao se vratiti u Zagreb početkom devedesetih, kako bi izbjegao mobilizaciju, ali i maltretiranje kojem je bio izložen, privođen je na policiju, ispitivan, sumnjičen zapravo kao špijun...
– Roditelji se nisu razveli, prije smo se sastajali u Mađarskoj. Nije to ni tako tragično kako vam se čini, kad vidim sudbine drugih ljudi – kaže djevojka. Na pitanje o odnosima s Hrvatima, u Beogradu ljudi često postanu jugonostalgični.
– Najradije bih da je ostalo onako, išli smo na more, bilo je svega. Žao mi je što više nije SFRJ, jer sad svi živimo gore, a mentalitet naroda je sličan i dobro se osjećamo družeći se međusobno – kažu Beograđani.
Mlada politologinja Ana Jovanović kaže kako je posjetila Hrvatsku, što i nije često među mladima u Srbiji, mnogi nisu uopće odlazili preko granice.
– Lani sam bila u Rogoznici na ljetovanju kod prijateljice i bilo je lijepo – kaže.
Drugima i nije draga tema o odnosima među Hrvata i Srba, jer im se čini da je nepravedno što su u toj priči Srbi negativci, pa odbijaju o tome razgovarati. Nakon autobiografije koja je prodana u više od stotinu tisuća primjeraka, svoju drugu knjigu ovih dana izdao je režiser Emir Kusturica, osoba nepoželjna u Sarajevu jer se u ratu opredijelio i iznenada otkrio svoje srpske korijene ispod islamskog imena.
Sarajevska kazališna režiserka Selma Spahić bojkotirala je zbog njega sudjelovanje u ovogodišnjem Sterijinom pozorju, ali beogradski tjednik Vreme iz pera Muharema Bazdulja podsjeća da sarajevska režiserka ne pravi nikakve probleme surađujući sa Zilhadom Ključaninom, najizvođenijim dramskim autorom u BiH. Nikome kao da ne smeta što je Ključanin 1994. izjavio kako se \'Srbin približava čovjeku samo kad je mrtav ili zatvoren\', radujući se što u Ugljeviku ima 500 srpske siročadi... Autor teksta podsjeća i na to da je Kusturica u to vrijeme napisao tekst o rudaru Rasimu. \'Četnici su ga izdvojili, svezali i potkovali. Trebalo mi je da vidim mučenika Rasima i da pregorim i zaboravim sve politike svijeta, da shvatim da nema te povijesti koja to može opravdati, stradaju i drugi, ali muslimani ponajviše\', napisao je tada Kusturica. Ipak, pretvorio se u simbol izdajnika muslimana i Sarajeva.
Dobro da su otišli
U međuvremenu, pod pritiskom svijeta vođe, balkanskih naroda počinju se miriti, pa će ostati zapamćena isprika Tomislava Nikolića zbog Srebrenice. Među Srbima bi na kraju priče o Kosovu moglo zavladati i olakšanje.
– Možda je to što su se odcijepili i dobro, riješili smo se utega, s Albancima ionako nikad nismo mogli na miru živjeti – kažu neki stariji Beograđani, koji iz doba bivše države pamte odnose u kojima su samo Albanci bili neslavenski narod. Dok svi narodi koji imaju neke zajedničke račune i zajedničku imovinu na ostavinskoj raspravi bivše države i ne trpe previše jedni druge, međusobno se slažu oni koji nisu susjedi, pa se i Hrvati i Slovenci stalno glože, najnoviji je spor oko terana u kojem su nas Janezi pretekli, a ne treba zaboraviti da su Hrvatsku Slovenci više od godinu dana blokirali na putu u EU. No, s Albancima Hrvatska nema granicu pa onda ni Hrvati nemaju probleme, kao da razlike u kulturama tu ne smetaju previše, predsjednik Mesić posebno je njegovao veze s Albancima, a i premijerka Jadranka Kosor ih je posjetila. Ipak, Albanci u Zagrebu, uglavnom pekari i slastičari, prodavači voća i povrća, moraju probijati barijere koje ih drže u krugu odvojenom od ostalih. A kad je riječ o Albancima, ostalo je još otvoreno pitanje Makedonije, zaboravljene zemlje na rubu regije koja bi sa svojom albanskom manjinom još mogla imati velikih problema, pa tu još nema mira između dvaju naroda, no SAD kao patron Albanaca novi sukob zacijelo neće dopustiti. Ratovi, ratni zločini, agresija, opsade, protjerivanja, sve je to vjerojatno ipak iza balkanskih naroda, barem zasad.
– Većina svijeta želi normalan život i žalost za bivšom državom ponajviše govori o tome, o vremenu kad se normalno živjelo. U međuvremenu, sve se raspalo, a ekonomska kriza ne pomaže. Zato je Europska unija sa svojom mirotvornom politikom blagodat za sve nas u regiji. Jer, što bi bilo da smo u Africi ili Aziji? – pita se Vejvoda.
>> Dačić o regionalnoj suradnji: Jedino s Hrvatima imamo problema
Neznam kakva smo mi braca. Ako si netko zeli brata koji ce ga sutra motikom po glavi neka se pobratimi samo sa srbinom.