Hajde da si prestanemo tepati. To što je Milanović premijer, a Karamarko šef opozicije, što su Kerum i Bandić gradonačelnici, Šuica i Ruža Tomašić zastupnice u Europarlamentu, Todorić oličenje uspjeha i kapitalizma, to je slika Hrvatske. Odakle nam pravo da mislimo da smo bolji od toga? Imamo točno ne ono što zaslužujemo, nego što jesmo. Ideja da ovdje postoji neka druga Hrvatska, da se treba uspostaviti nekakva “treća republika” idiotski je uznemirujuća poput grafita koji su se ovih dana pojavili na zagrebačkim zidovima i koji vrište “Tvornice radnicima”.
Nema tu više ničega, braćo draga. Tvornice smo odavno pretvorili u šoping centre i ledine, a upravo je u toku zadnja etapa pretvaranja preostale šake radnika u besposličare. I kako onda nekome tko nestaje dati ono čega nema? U ovoj se zemlji neprekidno živi zamišljena stvarnost. Niti jesmo ono što živimo, niti živimo ono što jesmo. Posljedica toga nije manijakalna ideja veće vrijednosti, nego posve skrušeno mirenje sa sudbinom i kukavičko bježanje od istine lakonskim opravdanjem “nisam to ja”.
Upravo suprotno, to baš jesmo mi. Cijelo ovo vrijeme, bez iznimaka i prava na distancu. Nismo u situaciji tješiti se da stvari gledamo odozgo, kad se još nismo usudili glavu ni blago podići iz blata u koje su nas domoljubno zavaljali. Stoga likovi koji nam se provlače kroz živote nisu ono najgore samo po sebi i od sebe, oni su ono najgore od nas, oni su najgore “mi”, ali posve realno “mi”. Dostojni reprezenti svih naših prizemnosti, nedosljednosti, uzaludnosti, defetizma, lakomosti, prezira, lakomislenosti, fobija, mržnje, pakosti. Dalo bi se tu još nabrajati, samo kolektivni grijeh ovog naroda ne živi svoju povijesnu obijest, nego suvremenu lobotomiranost.
Dakle, ne postoji nikakva druga Hrvatska, već samo ona koja svakodnevno bezvoljno promiče ispod prozora i prekapa po kontejnerima. Druga Hrvatska mi zvuči nekako eshatološki, poput mamca da ćemo na ovom svijetu, doduše, najebati, ali će nam na onom, drugom svijetu biti puno bolje. Ta je priča možda upalila prije dvije tisuće godina, ali da parafraziram Huxleya “a što ako je ova naša zemlja tek pakao nekog drugog svijeta” pa smo zapravo ono najbolje već proživjeli i ovdje trpimo kaznu za već odavno učinjene grijehe.
Zato kao što ne možemo više dati tvornice radnicima, tako i ne možemo očekivati da ćemo uskoro biti u prilici gledati kako izbornu pobjedu slavi netko za koga stvarno vrijedi izaći na izbore. Jer demokracija je kod nas svedena na Pavlovljev refleks; raja zaslini svaki put kada zazvone kodni pojmovi poput “izbori, kampanja, izborna šutnja, glasački listići, kandidati”. Kao da nas iskustvo ne uči da će, bez obzira na to kolika bila izlaznost, na biralištima izabrati krive iz jednostavnog razloga što pravih nema. Neće tu činjenicu promijeniti ni skori lokalni izbori.
Zapravo, ako imalo objektivnije analizirate, sa svakim izbornim ciklusom tonemo sve dublje, jad je sve veći i demokratski sustav pokazao je svoju opasnu nakaradnost koja dolazi posebno do izražaja u društvima s ograničenim resursima i ograničenim pojedincima. Ovaj narod pristao je društvenim elitama prozvati ekshibicionistički i besramni polusvijet, kreature bez boje, ali s i te kako previše mirisa. Ovdje društvena elita znači isključivo pozicioniranje radi moći, ne i skrušenost radi služenja, ovdje nakarade od elita ne predvode, nego podvode i jedina nam je sloboda osjećati se jeftino i potrošeno. Na pragu lokalnih izbora ne znademo zašto izlazimo na izbore, na pragu ulaska u EU ne znademo zašto tamo idemo, na rubu socijalnog ponora i dalje brundamo “nigdar ni bilo...”
Nakon što su nas posjeli na naše egzistencijalne čučavce, još su nas uspjeli uvjeriti da je to prirodni položaj pa niti osjećamo obamrlost nogu, što bi bilo prirodno, niti mozgovnu obamrlost, što bi bilo lijepo. U velikoj nuždi nesvjesnost obiju obamrlosti može se donekle opravdati hitnošću, ali te velika nužda natjera da se baviš onim bitnim. Ne i nas pa i dalje bjesnimo zbog trivijalnosti, vodimo bitke prethodnih ratova, skandaliziramo ćirilicu, a istovremeno nam je ćirilica potpuno prihvatljiva kada je pjevaju nebeski Thompson i njegova krajnost Severina, taj neuspio produkt zamišljen kao postjugoslavenska Lepa Brena.
Izjedajući sami sebe, gutajući na već spomenutim čučavcima ono za čime bismo trebali puštati vodu, uvijek smo iznova iznenađeni kada se likovi za koje vjerujemo da su logični i pravi, prometnu u ono što stvarno jesu; u apsurdne i krive. Ipak, u državi apsurda jedini mogući apsurd jest kada apsurda nema. Nakon svega proživljenog pitanje je bismo li znali i mogli uopće normalno živjeti i znademo li što je to normalan život? Bez grča, bez strahova, bez natezanja kraja s krajem, bez povijesti, bez laži, bez elita, bez stezanja remena, bez vlasti, bez podaništva... Bez svega toga? Bezveze.
