Nakon čudesnog Čilićeva osvajanja US Opena, sportskog trijumfa godine, jedna za mene tako očigledna činjenica nije, očigledno, još uvijek doprla do hrvatske javnosti: da naša zemlja uz mnoštvo vrhunskih tenisačica i tenisača trenutačno ima i tri najbolja svjetska "coacha" mlađe generacije: Ivana Ljubičića (vodi kanadskog tenisača Miloša Raonića) i Gorana Ivaniševića u muškom te Željka Krajana u ženskom tenisu; dostojnih nasljednika najboljih hrvatskih teniskih trenera na čelu s Nikolom Pilićem.
Očigledno je da sva trojica imaju "ono nešto" što razlikuje "štundera", trenerskog pozera i umišljenu trenersku veličinu od vrhunskog svjetskog teniskog znalca i trenera: sposobnost intuitivnog zapažanja, spoznaje i zaključivanja koju je slavni pisac Malcolm Gladwell, u svojoj uspješnici "Treptaj" opisuje kao "moć mišljenja bez mišljenja".
U drugom poglavlju te knjige pisac opisuje taj dar na primjeru američkog tenisača stare garde osrednjih postignuća, ali vrhunskog teniskog učitelja i TV-voditelja Vica Bradena koji je, prateći teniske mečeve, nakon nekog vremena shvatio da točno može predvidjeti kad će tenisač načiniti dvostruku servis-pogrešku.
Taj neobični primjer intuitivne teniske spoznaje, sposobnost otkrivanja naizgled nevidljivih vrlina i mana tenisača spominjem jer sam takvu sposobnost "čitanja" tenisa primijetio, primjerice, kod Josipa Palade, Nikole Pilića, Vladimira Prešeckog, Nikice Nadalija, Zorana "Meka" Ercegovića, Željka Franulovića i kod najtrofejnijeg hrvatskog trenera svih vremena Hermana Vukušića (trenirao je i bio izbornik stolnotenisača Dragutinu Šurbeku i Antunu Tovi Stipančiću).
Ne savijaj se kao stablo
Potkraj prošle godine, iz druge ruke, zaključio sam da taj biološki ili Božji dar imaju i Goran Ivanišević i Željko Krajan, a sasvim sam siguran, i Ivan Ljubičić. Dar intuitivne spoznaje i čitanja dobrih i loših strana tenisača koji treniraju i čiju karijeru usmjeravaju nema, po svemu sudeći i nažalost, Bob Brett koji nezasluženo uživa reputaciju svjetski superuspješnog teniskog coacha.
A da tu rijetku sposobnost ima i Goran Ivanišević, shvatio sam iz intervjua u kojem je ispričao priču o tome kako je "u deset minuta" Marinu Čiliću objasnio gdje se nalazila sistemska greška njegova servisa. Evo kako je to Goran objasnio: "To smo riješili korekcijom bacanja lopte niže i prema naprijed, tako da se više na servisu ne savija kao stablo u oluji". Na pitanje novinara Ivana Jelkića kako je s Marinom u deset minuta uspio ono što Bob Brett nije u nekoliko godina, Goran je odgovorio: "E, to je i meni misterij. Možda zato što ga je Bob tjerao da servira kao ja, a to ne može jer ja kod servisa spajam noge, Marin se više spušta u koljenu. Zato sam Marinu pustio video Samprasova servisa, koji je najsličniji njegovu, pokazao mu gdje Pete baca loptu. Nije samo to, s Bobom se tu dosta loših stvari radilo što se tiče Čilićeve igre. Ja se nisam mogao niti sam se htio u to miješati, ali sada je to prošlost, sad može igrati drugačije."
Te Goranove riječi posebno su me se dojmile, jer sam oduvijek smatrao da je Brett bio glavni razlog što on sâm nije osvojio desetak, već samo jedan Grand Slam turnir i što je Čilić nekoliko godina stagnirao, a zatim i nazadovao.
Kako je Goran krajnje plemenit čovjek s osjećajem poštovanja i zahvalnosti prema vlastitim trenerima – on nije mogao reći ono što ja mogu i želim. Bob Brett je dvadesetak centimetara niži od hrvatskih servera "ubojica" (Pilića, Ljubičića, Ančića, Dodika, Čilića, posebice Karlovića), a nije bio ni tenisač njihova ranga da bi shvatio logiku, nazovimo je tako, hrvatske serverske anatomije i vještine.
Da promjena teniske paradigme kod bilo koga nipošto nije lagan zadatak, potvrdio je i sam Goran Ivanišević: "Jako je dobra stvar što mu je u Parizu išao servis, jer da nije, možda bi mislio da mu ja solim pamet bez veze. Ali imao je 40 asova u dva meča, a prvi i drugi servis bili su mu za 20 km/h brži nego prije, drugi sad ide oko 180. No takav servis zahtijevat će i drugačiju vrstu igre, njime će dobivati puno kraćih reterna tzv. mrtve lopte i morat će biti agresivniji u njihovu rješavanju."
Ta teniska filozofija – servisi kao glavno oružje, povratak "na bekhend kakav je nekad imao", razbijanje straha od odlaska na mrežu i voleja, napadačka i agresivna igra i stalno preuzimanje inicijative, pa i rizika – prve prave plodove donijela je na US Openu.
A da Goran Ivanišević nije jedini hrvatski trener kojem nije jasan "misterij" Marinove stagnacije, pod Bobom Brettom potvrdio je još jedan već danas svjetski priznati i poznati trener Željko Krajan u intervju koji je dao nakon što je proveo tjedan dana s Čilićem kao izbornik naše Davis Cup reprezentacije. Na pitanje novinara misli li da bi mogao pridonijeti izlasku Marina Čilića iz igračke i rezultatske krize, kazao je: "Teško je reći bi li Čilić napredovao uz mene, kakav je Brett trener i zašto mu Čilić toliko vjeruje. Ne znam kakve su Brettove metode rada, ali u tjedan dana provedenih s Čilićem vidio sam da ima prostora za napredak te da neke stvari shvaća na način koji ja smatram da nije dobar. Ali, ja se ne mogu miješati u njegov odnos s Brettom." (Nacional, 17. travnja 2012.).
Najteže promijeniti navike
Prvi i najvažniji uspjeh Gorana Ivaniševića u promjeni teniske filozofije i igračke paradigme Marina Čilića bilo je ostvarenje Marinove vjere da ono što rade ima smisla i budućnosti. Naime, formirani tenisači teško mijenjaju navike, stil igre i automatizarne udarce u koje je ugrađeno desetak ili dvadesetak tisuća sati vježbanja. Nema sumnje da je Goran Čiliću veliki teniski uzor, ali za stjecanje povjerenja – ljudskog i sportskog – bilo je potrebno znatno više od toga.
Zbog toga mi se čini da je važnu ulogu u učvršćenju povjerenja imala potpora koju mu je Goran pružio kad se našao u najvećoj životnoj krizi: tijekom kafkijanskog procesa koji je protiv njega povela Međunarodna teniska federacija.
"Marinu su htjeli uništiti karijeru. Razmišljao sam jesu li to namjerno napravili zbog Davis Cupa, ali onda, kada sam upoznao toga gospodina Johnatana Taylora, shvatio sam da nije to namjerno jer on nije ni znao kad se igra DC i da ga nije briga. On je htio uništiti život tenisača. Čilić će opet biti među prvih deset tenisača svijeta, a rijetko tko bi na njegovu mjestu izdržao to maltretiranje koje je trajalo punih pet mjeseci. Bio sam s njim na saslušanju pred Sudom sportske arbitraže, gdje ga je odvjetnik ITF-a ispitivao sat i pol vremena bez ijednoga valjanoga dokaza. Taj čovjek je ciljano išao uništiti Čilićevu karijeru, htio je na njemu napraviti karijeru jer je Marin najviše rangirani tenisač koji se suočavao s takvim optužbama za dopingiranje. Sreća da su CAS-ovi suci bili razumni ljudi."
Javna i praktična potpora koju je Goran pružio Marinu osnažila je njihovo uzajamno povjerenje. Uz to, Marin je svjestan da je Goran bio najbolji server u povijesti svjetskog tenisa i da nije kabinetski trener, već teniski trener praktičar koji je, nakon newyorškog trijumfa, američkim novinarima ovako sažeo svoj odnos prema Marinu: "Rekao sam mu: Idi, igraj! Igrom pokaži svijetu što možeš učiniti. Ja nisam od onih trenera 'generala'. Bio sam igrač. Znam kad igraču treba pružiti potporu, a kad ga pogurnuti."
(Iz eseja "Svjetsko čudo iz Međugorja" objavljenog u knjizi "Marin Čilić - tenisko čudo iz Međugorja", u izdanju Večernjeg lista.)
>>Nisam imao reket u ruci tri tjedna, Australian Open mi je upitan
