Dubai, drugi po veličini grad Ujedinjenih Arapskih Emirata, mjesto nevjerojatnih suprotnosti, mamac za elitne turiste sa svih strana svijeta, grad koji se diči najvišim zgradama, ali i titulom najvećeg šoping-odredišta, dom je više od dva milijuna ljudi. Svoje mjesto pod vrelim pustinjskim suncem, čiji stanovnici najveći dio vremena provode u prostorijama s klimatizacijskim uređajima jer se ljeti temperature penju na više od 40 stupnjeva Celzijevih, pronašlo je i oko 500 Hrvata.
U "grad budućnosti", kako ga mnogi nazivaju, od sedamdesetih godina prošloga stoljeća, kada počinje njegova ekspanzija, dolazili su Hrvatice i Hrvati svih godišta i stručne spreme. Neki od neki od naših mornara prisjećaju se i Dubaija dok je još bio malo selo s beduinima, prije pronalaska naftnih polja.
Najviše djevojaka iz Slavonije
U Dubaiju, govore iseljenici za našega susreta u tom egzotičnom kraju, postoje dvije generacije Hrvata – oni koji su počeli dolaziti prije dvije-tri godine te oni koji su se doselili prije 15.
– Za ljude koji su prije dolazili ipak je bilo puno više mogućnosti nego danas. Imali su dobre plaće i mislili su da im je ovo vrh karijere. Sad vidimo da dolaze i kuhari, konobari i stjuardese – govore Barbara i Milivoj Vela, bračni par koji je u Dubaiju već osam godina.
Hrvatski iseljenici u gradu obično ostanu ili nekoliko godina, katkada desetljeće, ili – ostanu zauvijek. Muškarci su najčešće pomorci ili rade u naftnoj industriji, a žene uglavnom dolaze sa supruzima. Ako dolaze same, najčešće se zapošljavaju kao stjuardese u aviokompaniji Emirates. Trenutačno je velik priljev mladih iz Rijeke, koji rade za talijansku tvrtku Saipem s uredom u tome gradu. Dolaze riječki inženjeri, pravnici te stručnjaci iz naftnoga biznisa, a također sve više pristižu radnici iz 3. maja i Viktora Lenca.
– U posljednjih godinu-dvije posebno je velika navala na radna mjesta stjuardesa. A u Emirates najviše dolaze djevojke iz Slavonije – kaže Mladen Nikolić, 30-godišnji Riječanin zaslužan za to što se Hrvati u Dubaiju redovito okupljaju.
Svaka dva mjeseca, naime, preko Facebooka se organizira zajednički brunch na kojemu se druže, ali i razmjenjuju iskustva, raspravljaju o poslu i troškovima života te novopridošlima dijele savjete o tome kako se snaći i preživjeti u megalopolisu u kojemu je za starosjedioce sasvim normalno voziti se s jednog kraja na drugi sat vremena po autocesti s pet prometnih traka u jednom smjeru. Organiziraju se i humanitarne akcije na kojima se donira novac za udruge u Hrvatskoj, koji ide za liječenje bolesne djece.
Nikolić je završio Solent University u Southamptonu te stekao diplomu iz pomorskog biznisa i menadžmenta, a u Dubai se prvi put doselio 2004., kada je radio za Seacor Marine International. Drugi je put došao 2008. te počeo raditi kao menadžer u tvrtki Mare Nostrum, koju je osnovao njegov otac. Živi u jednosobnom stanu na 28. katu u Downtownu blizu Burj Kalife, najviše zgrade na svijetu i u kvartu u kojem mu je sve "pod nosom".
Bauštelci nemaju šanse
Najam jednosobnog stana, kaže, stoji od 65.000 do 80.000 dirhama, odnosno od 13 do 16 tisuća eura godišnje. Prosječna je plaća u Dubaiju, pak, kad su Hrvati posrijedi, kako se moglo doznati iz neformalnih razgovora, od četiri do šest tisuća eura ili od dvije do tri ako poslodavac plaća stan. Naravno, mnogi zarađuju i puno više.
Pitamo Mladena za lifestyle. Smiješi se i kima glavom.
– Neusporedivo je. Svaki dan poslije posla ili vikendom možeš raditi što poželiš, ići na more, na piće, ronjenje, planinarenje, predstave... Puno je izlazaka, još više izbora, a sve je začinjeno velikom dozom luksuza. Nema što Hrvati ne rade. Općenito, ljudi Dubai ili obožavaju ili mrze kad vide taj "high life". Poznajem ljude koji uopće ne kuhaju, a dosada je ovdje nepoznat pojam. Školovanje i sigurnost su također prednost; ja, primjerice, ovdje uopće ne zaključavam vrata – ističe Nikolić.
No, nije sve tako ružičasto. Postoje i problemi s kojima se susreću, posebice oni koji dođu s prevelikim očekivanjima. Teško je upoznati ljude, napraviti ekipu kao kod nas, a mnogima je problem i prilagoditi se velegradu.
– Recimo, moja mazda 6, koju sam nazvao Marvin, prešla je 75.000 kilometara u samo dvije godine – smije se Mladen.
Također, nisu sva zanimanja jednako tražena. Pomorci i inženjeri najviše prolaze, a pravnici i računovođe teško dolaze do posla, kao i IT stručnjaci.
– Zato što, recimo, Indijac za 500 ili 1000 eura napravi isti posao kao jedan zapadnjak koji za svoj rad očekuje od dvije ili tri tisuće eura – objašnjava Mladen te dodaje da radnici na baušteli nemaju šanse jer je radna snaga u toj branši poprilično jeftina.
Prilika za napredak u karijeri
Prvi su korak za pronalazak posla tzv. rekruteri. Sve velike kompanije, naime, imaju recruitment web na koji se može poslati životopis. No, iako je poslodavac zainteresiran, preko maila ništa ne ide, već je, savjetuje, najbolje doći u grad na barem dva, tri mjeseca.
– Ponekad zna biti jako komplicirano. Dobivam barem 20 CV-ja Hrvata svaki dan, što pokazuje koliko je tržište rada konkurentno. Nije da ovdje teče med i mlijeko. Netko ti treba dati priliku, otvoriti vrata, no onda trebaš biti dobar i dokazivati se. U nekoliko godina, uz puno truda i rada, možeš od 800 eura doći do plaće od 4,5 tisuća ako si ambiciozan – objašnjava Nikolić.
A upravo odličan primjer ljudi koji su uspjeli u Dubaiju su Milivoj i Barbara Karin Vela, bračni par u 30-ima, koji su došli iz Podgore. Milivoj ima diplomu Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu, Barbara je doktorica opće i ronilačke medicine, a ovdje žive osam godina i za sebe kažu da su "stari Dubaičani". Ona je zaposlena u Dubai London klinici, a on u regionalnom centru Nokia Siemens Networksa.
– Sve je počelo 2004. kada je Siemens otvarao regionalni centar u Dubaiju te su zvali ljude koji su bili na glasu. Nakon duljeg razmišljanja ipak smo rekli "idemo probati" jer je to bila prilika da upoznamo nešto novo, a i za napredak u karijeri – prisjećaju se dok sjedimo u šoping-centru Madinath Jumeira, raskošno uređenom u stilu istočnjačkih bazara.
"Novi početak" u Dubaiju, kažu, bio je vrlo zanimljiv, ali morali su svladati i brojne prepreke. Barbari je, primjerice, bilo teško isprve dobiti liječničku dozvolu, a onda je u jednoj bolnici počela raditi u administraciji, pa je tako dobila licenciju. Kupili su 2008. godine stan od 125 četvornih metara koji je, kažu, malen za ove prilike. Odlučili su se na kupnju jer je stanarina narasla četiri puta u četiri godine.
– Jesmo li doživjeli kulturni šok? Valjda jesmo. Tu sve uvijek kasni, a dva tjedna ti treba da obaviš bilo što, dobiješ nekakav papir, dozvolu, majstora... No, sve je također vrlo "posh". Dubai sliči velikom kolodvoru te ima čitavu industriju koja te odmah primi. Život je bitno jednostavniji. U Hrvatskoj pola plaće ode samo na hranu, a u Dubaiju to baš i nije tako, osnovne su namirnice puno jeftinije. S normalnim si plaćama u Hrvatskoj, primjerice, ne možeš priuštiti vozača, vrtlara, spremačicu, a ovdje se na to ljudi naviknu. Kad s posla dođeš kući, nema potrebe da farbaš, pereš rublje, peglaš, nego daješ novac za to. A to uvelike ljudima olakšava njihov profesionalni život, odnosno možeš se posvetiti poslu. Mladen svaki dan trči. A svaka zgrada ima bazen i teretanu, to je standard – govore supružnici.
Šoping se ne isplati
Iako grad pruža puno mogućnosti za zaradu, može se puno i potrošiti, upozoravaju. No, sve je stvar discipline.
– Recimo, za obiteljski ručak u ovom šoping-centru potrebno je izdvojiti 150 dirhama po osobi, a 500 metara dalje, na plaži, moguće je donijeti stolice, hladnjak i napraviti obiteljski piknik – objašnjava mjere štednje bračni par Vela.
Kažu da puno putuju, ali i da zapravo normalno žive i ne troše previše. Imaju dva automobila, hondu accord i volkswagen touareg. Napominju da je škola za djecu skupa – cijene su školarine od 10.000 do 15.000 eura godišnje. Zdravstveno osiguranje je također bitno, a ono je obično uključeno u tvrtkin paket. No, ako ga firma ne plaća, onda je skupo.
Dobrostojeći ljudi iz Hrvatske u Dubaiju zarađuju od 10.000 eura mjesečno naviše. Četverosobni stan za obitelj u "finom" kvartu plaća se 10.000 dirhama na mjesec. Za dva automobila potroši se 3000 dirhama, a 5000 za hranu. Režije su oko 50 eura iako se u toplim razdobljima zbog klime penju na 80.
– Ne razmišljamo o povratku. Idemo često na Skype i Facebook te se tako čujemo s obitelji, a nerijetko i putujemo u domovinu. Preko Venecije to traje šest sati. No, na što da se vratimo u Hrvatsku? – pitaju se.
Ljudima koji planiraju dolaziti savjetuju da ne to ne čine naslijepo. Najbolje prolaze oni koji imaju specijalizaciju za nešto, a dobro je, ističu, da ih netko i preporuči tvrtki u kojoj bi se mogli zaposliti.
U Dubaiju smo pronašli i 41-godišnjeg Ivana Batinića, koji je ogledni primjerak skupine dobro plaćenih iseljenika.
– Hrvat sam iz Sarajeva. Sa 24 godine otišao sam iz zemlje tijekom ratnog vihora. Otac sam 14-godišnjeg sina Omara, a u Dubai sam došao u srpnju 2008. kada sam dobio drugu ponudu u životu koju je nemoguće odbiti. Naftna kompanija Schulmberger mi je ponudila menadžersku poziciju u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Nova sredina, novi ljudi, nova kultura... Zarađujem pristojno, a osim po Australiji i Antartici, proputovao sam sve kontinente uzduž i poprijeko – govori sa smiješkom dok nam u jednom od njegovih omiljenih mjesta za izlazak, baru Roof Top na zadnjem katu Jumaira Beach hotela, objašnjava kako ljudi na sličnim pozicijama imaju vrlo ugodan životni stil.
Sa suprugom Oksanom, Ruskinjom, živi u četverosobnom stanu u Dubai Marini, koji se smatra prestižnim kvartom u gradu. Vozi tvrtkin automobil, nissan altimu. Voli izlaziti po klubovima: Budha Bar, Cavalli Club, 360 Bar, Barasti Bar, Left Bank, Warehouse, Roof Top... na vrhu su Ivanove liste. Također ima vremena za hobije. Fotografija mu je na prvom mjestu, pa onda golf, putovanja i pješačenje...
– Imam izvrsnu instruktoricu golfa, Zagrepčanku, semi-pro igračicu Mateu Nesek – ističe.
A što misli o Dubaiju s obzirom na bogato iskustvo putovanja i ostale gradove u svijetu, pitamo ga.
– Dubai je čudo ovoga vijeka, najljepše mjesto u kojem sam dosad živio. Sve izgleda tako dobro i nestvarno. Sva ta raskoš, bogatstvo, struktura ljudi koji žive ovdje. Teško je ne voljeti grad u kojemu ima ponešto za svakoga. Nije jeftin za život iako se može živjeti s relativno malim primanjima. No, ljudi su u zabludi ako idu iz Hrvatske u kupnju u Dubai. U svim modernim šoping-centrima cijene su relativno visoke – upozorava.
Iako je smješten u srcu turbulentnoga Bliskog istoka, investicija i projekata ima napretek. Sve velike naftne kompanije imaju svoje urede u Dubaiju, gradu moderne arhitekture s ekskluzivnim građevinama, automobilima, interijerima, eksterijerima...
– Brzina kojom se razvija također se mora spomenuti. Često se mogu vidjeti slike kako je grad ili Sheik Zayed Road izgledao prije nekih 20-25 godina i sada. Za mene koji volim fotografiju Dubai je raj na zemlji, neiscrpan izvor predivnih kadrova – opisuje Batinić.
Grad je podijeljen na novi i stari dio. Bur Dubai i Diera su stariji dijelovi, gdje je arapska tradicija trgovanja zadržala identitet. Teško je ondje nešto ne kupiti, pa čak i ako niste planirali, jer su izvrsni trgovci. Novi dio grada, pak, potpuna je suprotnost. Moderni hoteli, šoping-centri, vodeni parkovi, Palm Island, World, Emirates Mall sa skijalištem, restorani...
– Često imamo goste koji ovdje ostanu tjedna-dva, a to nije dovoljno da se sve vidi i osjeti grad – kaže Ivan.
Napominje i kako je raditi u Dubaiju sasvim nešto drugo nego biti turist. Ritam je užurban, često je stresno, a kao i u svim većim gradovima, rush-hour je noćna mora. Osim toga, velike temperature i vlaga sredinom ljeta za novopridošle su problem dok se organizam ne navikne na promjenu.
A veze s Hrvatskom, ima li nešto što ga podsjeća na dom, pitamo ga.
– Baš sam prošle godine kupio stan na Krku, pa planiram više vremena provoditi u Hrvatskoj i na kraju se, jednog dana, vratiti te investirati u neki biznis... Puno sam lijepih mjesta vidio, ali mi je najljepše kod nas. Teško je to objasniti u nekoliko riječi... – kaže blago i dodaje da prati događaje u Hrvatskoj i Bosni koliko god može.
Pratio je hrvatsku nogometnu reprezentaciju na Europskom prvenstvu u Poljskoj te ističe da je to bilo predivno iskustvo. Napominje i da, kad god može, pomaže našim mladim inženjerima savjetima ili ih preporučuje drugim tvrtkama za posao. Ako može, onda ih i zaposli.
A upravo na počecima pustolovine u Dubaiju je i bračni par Marin i Helena Vuletić, oboje ekonomisti po struci. Marinu je 28, Heleni 30, a doselili su se prije godinu dana.
– Ovdje se otvorio projekt preko riječke podružnice tvrtke Saipem – objašnjavaju kako su došli. Grad im se sviđa zbog svih mogućnosti koje nudi. Rade puno, ističu, više nego u Hrvatskoj, no manje je stresno, a plaće su veće.
– Često izlazimo u grad, a stigli smo i putovati te upoznati i okolne gradove i države. Emirati nisu zatvorena država, grad ima jako puno stranaca i multikulturalan je. Stan nam je kraj Burj Kalife u Downtownu, a oboje vozimo jedan automobil, kiu. Kad smo došli, očekivali smo šokove, ali ih nije bilo. Mi iz Hrvatske velika smo si potpora, dosta se družimo međusobno, a to je bitno – kažu.
I na kraju ističu da Hrvati u Dubaiju uživaju, no da nije sve život iz bajke budući da doista puno – rade.
>>Emigracija: Mladi iz Hrvatske bježe u Kanadu, novu obećanu zemlju
>>Idemo raditi vani jer tamo poštuju radnike, a dobit ćemo više novca
drugTitoforever je napisao/la: Nekad bili ponosni Titovi pioniri, a danas jefitna strana radna snaga .... da mi se smuci. Mislio sam na nas koji smo ostali ovdje ...