Ratna stradanja 1991. i progonstvo iz rodne Tenje Dianu Doboš, pilotkinju Hrvatskih oružanih snaga, odredili su za cijeli život. Dok je kao 16-godišnja djevojka, prognanica, živjela u Osijeku, neprestano je razmišljala kako je u rodnoj Tenji, što se dogodilo s obiteljskom kućom i postoji li način da barem izdaleka, nakratko, vidi svoj dom.
– Jednog dana ugledala sam oglas aerokluba u Osijeku koji je pozivao mlade da se upišu u padobransku školu. Pomislila sam zašto da ne probam, a možda mi se i posreći pa iz zraka vidim našu kuću u Tenji – prisjeća se 36-godišnja bojnica Doboš, jedna od pet žena koje su u povijesti zrakoplovstva letjele u vojnim akrobatskim skupinama, a ove godine, nakon 12-mjesečne stanke zbog rodiljskog dopusta, ušla je u četvrtu sezonu pilotiranja kanaderom u Zrakoplovnoj bazi u Zemuniku.
Jedina je pilotkinja kanadera u Hrvatskoj, a osim nje, taj opasan posao u svijetu radi još samo jedna žena, pripadnica protupožarnih snaga španjolske vojske. Odluku da nakon tri-četiri godine akrobatskog pilotiranja i 10 godina provedenih u zraku kao nastavnik letenja karijeru nastavi kao pilotkinja kanadera donijela je jer je trebala promjenu.
Puna koncentracija
– Željela sam probati nešto što ima konačni rezultat, što je primjenjivo u praksi. Možete se odlučiti za MiG-ove koji bacaju bombe ili za kanadere koji bacaju vodene bombe, izbor nije velik – kroz smijeh objašnjava bojnica, koja sa suprugom pilotom i sinom živi u Zadru. Ove godine sezona požara počela je ranije, već u siječnju. U slučaju požara, pilotima kanadera dnevni je let ograničen na sedam sati ili 80 bacanja vode, uz stanku od pola sata za punjenje goriva. U sezoni radno vrijeme nekad traje i po 14 sati.
– Ako nema požara obavljamo dnevna zaduženja, pripremu letenja, obnovu znanja i ispunjavanje papirologije. Izvan požarne sezone imamo osmosatno radno vrijeme, u dežurstvu i do 12 sati – priča bojnica, te pojašnjava razliku u upravljanju školskog aviona pilatusa i kanadera. Kaže da su principi letenja jednaki, ali pilatus i kanader teško je uspoređivati jer je školski avion jednomotorni i mnogo je lakši, ima izbacivo sjedište, leti na većim visinama.
Kanader je velik i težak. Kad je pun vode, teži do 20 tona, ima dva motora, za leta u njemu je troje ljudi, kapetan, kopilot i letač tehničar. U letačkom smislu, dodaje, slijetanje je radnja jednaka na svim avionima. Potrebna je puna koncentracija, pilot se mora prilagoditi vremenskim prilikama, turbulencijama.
– Za slijetanje na pistu morate imati smjer, morate gledati trodimenzionalno. Neki bi rekli da je teže slijetati na zemlju nego na more zato što je pista ograničena površina, ali na moru vas često zavara ta plava boja koja vam daje određenu dubinu. Kad slijećete na vodu, uvijek imate osjećaj da imate vremena, na neki način biste zaronili kao podmornica kad ne biste pazili na sve nužne parametre. Najvažnija je koncentracija, mora se paziti na sve, čak i na običnu plastičnu čašu koja pluta po površini mora, na jedriličare, barke, surfere, skutere koji nekad namjerno plove prema nama. Ljudima su kanaderi zanimljivi, fotografiraju ih i ne razmišljaju da nam možda smetaju. U takvim situacijama puno nam pomaže pomorska policija – ističe.
Dok nas upoznaje s tajnama kanadera, pokazuje bezbrojne lampice i tipke koje se, ako je jak udar vjetra, upale i odjednom sve pocrvene jer se avion nađe u nedopuštenim parametrima. To su, kaže, opasne situacije u kojima se mora izvesti manevar, a ne zna se kamo će udar bure odnijeti avion.
Nadam se bez podsmijeha
Ni uvjeti na požarištu nisu uobičajeni jer je mali prostor djelovanja, puno je dima, plamena, visoka je temperatura, u zraku su jata ptica, žice dalekovoda, na tlu su ljudi, vatrogasci, a pilot mora manevrirati i dovesti avion do točke na koju mora izbaciti šest tona vode, koliko stane u tankove. Bojnica Diana Doboš svjesna je da je u nas malo žena u tom izrazito muškom zanimanju, ali u karijeri nikada nije doživjela šikaniranje muških kolega.
– Dobro je što je uvijek manje onih koji su skeptični, a više onih koji vjeruju u vas. Kad svojim sposobnostima pokažete da ste tu zato što ste to zaslužili, onda vam nitko više ne postavlja pitanja. Može govoriti tko što hoće, ali ja znam da smo svi u naraštaju prošli istu obuku, u istim uvjetima i došli zajedno do iste točke. Nadam se da će za 100 godina netko postaviti pitanje zašto žena ne želi biti vojni pilot. U nekim je zemljama to uistinu normalna stvar, nitko se ne čudi ženama pilotima, a kod nas to još uvijek izaziva ushićenje. Nadam se bez podsmijeha! – zaključuje bojnica Doboš i dodaje kako se nada i da će cijeli radni vijek provesti kao aktivna pilotkinja jer, osim zdravlja, ne postoje druga ograničenja.
A u operativnoj bazi poput Zemunika, ne može ni zamisliti da bi radila išta drugo.
Hrabri ljudi