Ulazak neke države u članstvo Europske unije možemo usporediti s akvizicijom manje tvrtke od velike multinacionalne korporacije. Do akvizicije obično dolazi kad moćna korporacija procijeni da joj taj potez donosi korist te da bi zajednički mogle stvoriti neku novu vrijednost, promatrano s jedne strane, odnosno kad je tvrtka posložena, uspješna i spremna za nove izazove te kad u njoj vlada konsenzus da joj takav potez donosi korist, promatrano s druge strane.
Tvrtka se u tom slučaju odriče svoje samostalnosti i neovisnog upravljanja kako bi se uklopila u novi veliki sustav, ali dobiva novi oblik zaštite i potpore, nove standarde unapređenja poslovanja i, konačno, snažniju tržišnu percepciju. Sad je se promatra kao dio velike moćne i uspješne cjeline te uz vlastiti imidž preuzima one dobre atribute zajedničkog imidža, odnosno brenda. Jasno, ključno je pitanje u tom procesu koliko će novi brend dodati (ili oduzeti) vrijednost postojećem brendu, odnosno u kojoj će mjeri ulazak nove države u zajednicu europskih naroda tu zajednicu obogatiti ili opteretiti. Ili, da budemo još iskreniji, hoće li postojeće članice od pridruživanja nove članice imati više koristi ili štete?
Ulaskom Hrvatske u Europsku uniju 2013. godine države članice i čelništvo u Bruxellesu priznali su da je naša zemlja politički, gospodarski, pravno i društveno spremna za ulazak u zajednicu odabranih. Pokazali su da su svjesni bogatstva i prednosti koje Hrvatska donosi u miraz – od jednog od najljepših, najraznolikijih i najočuvanijih dijelova europskoga kontinenta, preko zaliha čiste vode i hektara zemlje idealne za proizvodnju organske hrane, pa do bogate kulturne baštine i inovativnih, kreativnih i radišnih ljudi… Istodobno su svijetu poslali poruku da je Hrvatska ozbiljna zemlja, kojoj se može vjerovati i čiji je identitet sastavni dio europskog identiteta.
Svrstavanjem Hrvatske pod brend-kišobran EU, odnosno dobivanjem oznake “Made in EU” za njezine proizvode, Hrvatskoj i svemu što je povezano s njom nedvojbeno je porasla vrijednost jer – u globalnoj percepciji – za nju jamče visoki i globalno prepoznatljivi europski standardi. Ulaskom u najprestižniju političku zajednicu na svijetu, u kojoj su hrvatski identitet i jezik ravnopravni ostalima, naša je zemlja ne samo dobila dodatnu priliku za međunarodnu promociju i afirmaciju nego je i napravila iskorak u zaštiti onog najboljeg što ima i što je čini posebnom u odnosu na druge europske narode i države. A ulaskom u schengenski prostor, ukidanjem granica i uvođenjem eura, Hrvatska je postala članica prvog reda, čak i u percepciji onih koji dolaze na europski kontinent i ne znaju baš puno o našoj zemlji.
Hrvatska je danas iz njihove perspektive istinska Europa. To je, doduše, stoljećima bila zahvaljujući svojoj arhitekturi i kulturi, spomenicima i mentalitetu, latinizmu i humanizmu, doprinosima i ostvarenjima… No sad je za to dobila i političku potvrdu. A koliko ona znači, shvatili smo 1991., kad smo očekivali da će nas Europa kao svoje prigrliti i vratiti tamo gdje pripadamo, a ona nas je začuđeno promatrala dok je velikosrpski agresor uništavao neke od najljepših spomenika europske baštine u ovom dijelu Europe.
Pripadnost zapadnoeuropskom kršćanskom civilizacijskom krugu tridesetak godina poslije više nitko ne dovodi u pitanje i s ponosom možemo reći da smo snove s početka devedesetih gotovo u potpunosti ostvarili. Hrvatska je neovisna i slobodna, članica je Europske unije i NATO saveza. Više joj ne trebaju vize za prijateljske Sjedinjene Američke Države. Poznata je i priznata u međunarodnim odnosima te je izgradila status iznimno poželjne i popularne turističke destinacije kao i sportske velesile. Iako donedavno u međunarodnim poslovnim krugovima nije značila puno, njezini inovativni i kreativni proizvodi sve su prepoznatljiviji u svijetu, a kultura – iako premalo radimo na njezinoj globalnoj promociji – privlači sve više pozornosti stručne javnosti.
Nažalost, naše gospodarstvo još je preslabo, a birokracija neučinkovita da bismo zadržali naše mlade ljude u zemlji, pa smo proteklih deset godina svjedočili odljevu mladih, sposobnih i obrazovanih ljudi u razvijenije članice EU, što je nenadoknadiv gubitak. Budući da Europska unija daje potpunu slobodu svojim članicama da grade svoj međunarodni imidž, europske se države sve više natječu za globalnu pozornost i popularnost, znajući da im to donosi prihode od turizma, gospodarstva, kreativne industrije, a i utjecaj u međunarodnim odnosima.
Zato se sada, nakon polazišnih deset godina članstva u EU, i pred Hrvatskom nalaze nove utakmice u iznimno oštroj konkurenciji. Utakmice za pozornost, poštovanje, investicije, talentirane useljenike… Više nam konkurencija nisu Srbija, Bosna i Hercegovina i druge susjedne zemlje, s kojima smo se dugo voljeli uspoređivati. Napokon je došlo vrijeme da se uspoređujemo s Austrijom, Nizozemskom, Irskom… Oni skeptični koji misle da nema kategorije u kojoj se Hrvatska može nositi s njima neka se sjete nogometa ili turističke popularnosti. Hrvatska je po snazi turističkog brenda 9. turistička destinacija u Europi te 16. na svijetu (prema Bloom Consultingu).
Hrvatska se po slikovitosti zemlje i mogućnostima vrhunskog odmora i kvaliteti življenja te razini ljudskih prava i sloboda, odnosno društvenoj potpori, socijalnoj pravednosti i otvorenosti nalazi među 30 najnaprednijih država svijeta! – stoji u izvješću za 2022. godinu utjecajnog Best Countries indeksa, koji provodi američki U.S. News & World Report, u suradnji BAV Group i The Wharton School sa Sveučilišta Pennsylvania. Poredak država temelji se na globalnoj percepciji, odnosno opsežnoj anketi u kojoj sudjeluje više od 17 tisuća ljudi iz cijelog svijeta, a ukupno 85 država analizira se prema sedamdeset različitih atributa, važnih za uspjeh moderne države. U odnosu na prethodno istraživanje, Hrvatska je porasla za jedno mjesto na globalnoj ljestvici te je sada na 45. poziciji. Usporedbe radi, Slovenija je na 61. mjestu najboljih država svijeta, a Srbija na samom začelju ljestvice, među najgorima. Zauzevši tek 81. mjesto, Srbija je u globalnoj percepciji svijeta tek nešto bolja od Kazahstana, Irana, Uzbekistana i Bjelorusije.
No, ne smijemo se time zadovoljiti. Hrvatska ima sve preduvjete da postane još snažniji gospodarski, politički i kulturni brend, da umjesto iseljeničke postane useljenička zemlja, da postane novo središte svjetskih korporacija za ovaj dio Europe, da svijet “zarazi” svojom popularnom kulturom i načinom života, koji su snažan magnet svima koji su ih upoznali.
Naime, spomenuti američki stručnjaci i globalno javno mnijenje najlošije su ocijenili Hrvatsku u kategoriji – globalni utjecaj, gdje smo tek na 78. mjestu. Hrvatska je članica Europske unije čiji se glas uvažava u Bruxellesu, ponajprije zahvaljujući utjecaju premijera Andreja Plenkovića, međutim činjenica je da su na globalnoj razini prepoznate čak dvije vanjske politike, koje su u stalnom sukobu, pa poruke svijetu iz Hrvatske samo zbunjuju. S druge strane, iz Hrvatske već dugo nije potekla nikakva globalno atraktivna međunarodna inicijativa. Hrvatski se glas premalo čuje i sluša, a diplomacija je očito nedovoljno učinkovita da bi postala prepoznatljiva u multilateralnim odnosima. Usporedbe radi, Norveška je globalno percipirana kao svjetski mirotvorac, a Danska, koja već godinama promiče održivost u međunarodnim odnosima, imenovala je prvog veleposlanika za tehnodiplomaciju.
Prema spomenutom istraživanju, Hrvatska relativno loše stoji i u kategoriji Movers, odnosno u rangiranja zemalja koje nameću globalne trendove u gospodarstvu, tu smo tek na 67. mjestu. Po baštini i kulturnom utjecaju smo na 41., odnosno na 43. mjestu, što nam jasno pokazuje da je bogatstvo hrvatske baštine nedovoljno prepoznato u svijetu, a kulturna i kreativna produkcija bez značajnijeg su svjetskog utjecaja. Hrvatska jednostavno ne zna atraktivno predstaviti svijetu svoju kulturu. Po poduzetništvu smo na 44., a prema otvorenosti za poslovanje na 48. mjestu, iz čega se jasno vide goleme mogućnosti za napredovanje. Na ljestvici idealnih država za umirovljenike i za odgoj djece indeks je Hrvatsku rangirao na visoko 25., odnosno 26. mjesto. Kad su u pitanju ženska prava i jednakost žena, i tu stojimo relativno dobro – na 29. mjestu. Po održivom smo življenju na 33., kvaliteti obrazovanja na 44. mjestu, a među idealnim sjedištima globalnih korporacija na prihvatljivom smo 33. mjestu. Hrvatska je prema ovom indeksu dobro mjesto i za početak poslovne karijere – na 32. poziciji rang-ljestvice.
A kad je posrijedi hrvatska atraktivnost kao turističke destinacije, kao ključni aduti navedeni su kako je Hrvatska prijateljska zemlja, ima ugodnu klimu, dobru turističku infrastrukturu, kako je zabavna i slikovita... Važni su hrvatski aduti i sigurnost i politička stabilnost. Hrvatska je percipirana kao otvorena i tolerantna zemlja koja poštuje druge i drugačije, uvažava njihova prava i slobode. Ili, bolje rečeno, koliko god bili kritični prema samima sebi, najveći dio svijeta kudikamo je lošije mjesto za življenje od Hrvatske. Međutim, kad su posrijedi globalno prepoznatljivi gospodarski brendovi, odnosno proizvodi, tu stojimo relativno loše, kao i po pitanju inovativnosti.
Očito, Rimac i još nekoliko uspješnih poduzetnika nisu dovoljni za globalnu vidljivost. Ukratko govoreći, ne čudi što je Hrvatska sve privlačnija, ne samo za digitalne nomade već i za strance koji biraju idealno mjesto za život. Mnogi useljenici žrtvovali su i bolje plaćene poslove kako bi mogli živjeti u ljepšem dijelu svijeta, u sigurnom okruženju i bez stresa. A to će sve više dobivati na cijeni, uspiju li Hrvati sačuvati svoj način života, koji mnogi stranci smatraju ključnim adutom uz iznimne prirodne ljepote. No, kako bi Hrvatska postala snažniji brend, morat će poraditi na jačanju gospodarstva, plasiranju globalno prepoznatljivih brendova, većem utjecaju u međunarodnim odnosima, ali i snažnijim kulturnim utjecajima.
Da bi se neku zemlju poštovalo, mora nametati trendove i stvarati sljedbenike. A Hrvatska je daleko od toga. Najčešće smo samokritični, okrenuti sebi, prepuni kompleksa, uvijek spremni ocrniti svoje, a nekritički prihvatiti sve što nam drugi nude. “Najbolje” države svijeta su uspješne, ali i samosvjesne države, koje ne kopiraju druge, nego slijede vlastitu viziju i put. Vrijeme je da počnemo više vjerovati u sebe i postanemo odvažniji, da kreiramo vlastitu strategiju, a ne kopiramo druge, da se prestanemo diviti drugima, a svoje omalovažavati. Vatreni, kapetan Modrić i izbornik Dalić pokazali su nam put u oštroj nogometnoj konkurenciji. Dakle, može se! A nakon deset godina članstva u EU stvarno više nemamo nijedan alibi da napokon ne napravimo još ozbiljniji iskorak na svim područjima i prestanemo se zadovoljavati prosjekom.
