Gotovina je pomirio Hrvatsku, Gotovina je ujedinio Hrvatsku, Gotovina je postao integrativni faktor našega društva, a zahvaljujući njemu, Dan domovinske zahvalnosti napokon je dobio nacionalni nadstranački status. Sve je to lijepo čitati poslije proslave “Oluje” u Kninu, poslije trijumfalne nazočnosti generala na mjestu svoga životnoga djela presudnoga za slobodnu Hrvatsku. Ali radi istine, zbog onih koje je oslobađajuća presuda hrvatskim generalima u Haagu šokirala, zbog onih koji su činili sve, kršeći i hrvatske zakone, da Gotovina, Markač i Čermak budu osuđeni, ne zaboravimo i vrijeme u kojem su Gotovina i Domovinski rat bili sotonizirani, kad su u većini medija bili ne razlog za ponos nego najveći hrvatski grijeh.
Kad se danas govori i piše da je Gotovina ujedinio Hrvatsku, to se može odnositi samo na političku Hrvatsku, jer je narodna Hrvatska oko Gotovine uvijek bila ujedinjena. Kad se danas govori i piše da je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti zahvaljujući Gotovini dobio nadstranački status, treba dodati da je poštovanje prema Gotovini uvijek bilo nadstranačko. I površne, i manje površne, i ozbiljne ankete pokazivale su da takvo poštovanje prema generalu i uvjerenje u njegovu nedužnost ima i do 90 posto građana, pa je jasno da je ono bilo nadstranačko, općenarodno. Tom postotku baš nimalo nisu naudili ni napisi u istim medijima koji ga sada slave o njegovu “kriminalu” i presudama u Francuskoj za koje se ispostavilo da su montirani procesi.
Mnogi od onih koji su danas spremni slikati se s Gotovinom, ili njihove stranke, slikali su se s Carlom del Ponte, i skupa s njom smišljali nevjerojatne pretpostavke o mjestu njegova skrivanja. Ona je godinama vadala Hrvatskom, tužakala je po svijetu, u poniznosti pred tim tužiteljskim mnostrumom svekolika vlast gubila je svaki ponos i mjeru i bila spremna razrovati cijelu zemlju ne bi li našla generala ili kakav dokument koji bi ga teretio. Danas bi baš u svjetlu Gotovinine ujedinjujuće uloge lijevi komentatori htjeli skinuti izdajničku stigmu s hrvatskih vlasti poslije Tuđmana. Ali kako kad je Račan u najvećoj tajnosti dopustio ulazak u Hrvatsku engleskih obavještajaca ne bi li pomogli u hvatanju Gotovine? Kako kad je Mesić i mimo pravila suradnje s Haaškim sudom u Haag slao gomile dokumenata kakvi se u zemljama koje drže do sebe desetljećima čuvaju kao tajna? Kako kad je Sanader “akcijskom planu” za uhićenje Gotovine dao značenje duhovnoga preporoda nacije? Kako kad je i posljednja državnica u Hrvatskoj koja je surađivala s Haagom zbog takozvanih topničkih dnevnika bjesomučno progonila članove Gotovinina odvjetničkoga tima, toliko bjesomučno da ju je Haaški sud morao obuzdavati? Kako kad su se lijevi mediji, uključujući i Hrvatsku televiziju, za vrijeme poslije izricanja druge presude Gotovini i Markaču bili pripremili tako kao da će prva presuda biti potvrđena.
Očekivali su “presudu Tuđmanovoj Hrvatskoj” i radovali se medijskom piru na kojem bi uživati u čerečenju “zločinačkog pothvata”. Stigma ostaje, ali zacijelo ostaje i njihova spremnost da i sutra, ovisno o prilici i političkom probitku, prokažu vlastitu domovinu i njezine heroje, da ugroze njezine nacionalne interese i odreknu joj pravo na njezin ponos i povijest. Ako je danas na proslavi u Kninu Gotovina pomiritelj i ujedinitelj Hrvatske, ili, ružno rečeno, integrativni faktor društva, treba se sjetiti da su sve vlasti poslije Tuđmana na kninskim proslavama bile njezin razjedinitelj, razjedinitelj između sebe i naroda - na tim proslavama nije bilo baš nikoga od zapovjednika “Oluje”, kao što nije bilo ni branitelja ni građana.
Tada su i Domovinski rat, i Gotovina i Markač i Čermak bili u zatvoru, u doslovnom i prenesenom značenju, a u zatvor ih nije strpao samo Haag nego čak s više strasti hrvatska vlast. Najveći dobitak iz ovogodišnje ujedinjujuće proslave, u kojoj se, unatoč zvižducima, iskazao i premijer Milanović, bio bi upravo u tome da ta vlast više ne bude tako jadna, da “Oluje” bude dostojna.
>> General Ante Gotovina glavna zvijezda Sinjske alke
