Požrtvovno i samozatajno Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) stoji na usluzi svim napaćenim ljudima koji, bježeći od ratova i raznih drugih nevolja, stignu u našu zemlju. Stoga je o svemu vezanom uz izbjeglice vrijedno i poučno porazgovarati s voditeljem JRS-a Tvrtkom Barunom.
Kako biste vi ocijenili trenutačni interes i angažman kako politike, tako i cjelokupne domaće javnosti, oko rješavanja migrantske problematike u Hrvatskoj? Imate li dojam da se interes i angažman politike sveo na što moćnije tehničko opremanje kako bi se izbjeglice otkrilo i spriječilo u sve češćim pokušajima ilegalnih prelazaka naše granice, a da su interes i angažman javnosti znatno slabiji nego prije nekoliko godina?
Čini mi se da se promišljanje i akcija spram izbjeglica i migranata u Hrvatskoj događa najviše kao reakcija na događaje izvan domovine. Preko političkih stavova i akcija drugih zemalja i naroda. Pod velikim smo utjecajem političkih događanja, internih borbi i sukoba u Njemačkoj, Mađarskoj, SAD-u, Francuskoj.
Tema migracija idealna je za predizborne kampanje, za manipulaciju stavovima i mišljenjima birača, za iskorištavanje predrasuda i strahova koje svi imamo spram izbjeglica – ljudi koje najčešće uopće ne poznajemo. Čini mi se da je interes naših medija uvelike ograničen na događanja na granici. Puno toga pozitivnog događa se unutar Hrvatske s izbjeglicama, kako što se tiče lijepih primjera integracije osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu do npr. službene politike ove Vlade naspram preseljenja sirijskih izbjeglica iz turskih izbjegličkih kampova u Hrvatsku.
S obzirom na karakter iskustava i situacija na granici između BiH i Hrvatske, logično je i normalno da te priče zasjenjuju sve ove druge pozitivne. Žalosno je da u svemu tome, svim tim medijskim sukobima između institucija, politika, medija, civilnog sektora itd., na kraju najviše trpe i stradaju izbjeglice – oni kojima je najpotrebnije pomoći.
Čini se da su briga i pomoć u rješavanju svih problema s kojima se izbjeglice susreću pri dolasku u našu zemlju spali uglavnom na nevladine udruge, dok institucije podbacuju. Slažete li se?
Do prije godinu dana moglo se reći da je briga za integraciju osoba koje su dobile zaštitu u RH, u 80% slučajeva padala na organizacije civilnog društva, bilo da se radi o udrugama i organizacijama ili vjerskim zajednicama. Kroz posljednjih godinu dana stvari se polako mijenjaju na bolje. Neke stvari se malo po malo rješavaju, od pitanja smještaja koje je od siječnja preuzeo Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje, do Ministarstva znanosti i obrazovanja u kojem su slijedom promjene osoba koje su zadužene za ovu temu isto tako uložili velik trud pa učenje jezika i pitanje obrazovanja dobiva pozitivne dimenzije, i to nakon puno godina tapkanja u mraku.
Konačno, tu je i pitanje zapošljavanja kao trećeg najvažnijeg elementa dugoročne održivosti integracije, gdje evo i mi u Isusovačkoj službi za izbjeglice kroz jako dobru suradnju sa Zavodom za zapošljavanje i Hrvatskom udrugom poslodavaca pomažemo da osobe koje su dobile zaštitu prođu potrebne edukacije, pronađu posao i da to onda bude na obostranu korist - i izbjeglica i tržišta rada tj. poslodavaca. U državnim institucijama i uredima uvijek je bilo pojedinaca koji su se trudili, čak i izvan svog radnog vremena i izvan opisa svog posla da nam pomognu oko brige za te ljude. Ideja je, i mislim da u tome napredujemo, da ne budemo samo pojedinci koji će biti pozitivan pojedinačni kotačić spram tog pitanja, već da zajedno stvorimo sustav integracije koji će biti kvalitetniji, umreženiji i koordiniraniji.
Isusovačka služba za izbjeglice sustavno, požrtvovno i prilično samozatajno stoji na usluzi svim izbjeglicama. Štoviše, u vašoj definiciji i misiji stoji da vam je "poslanje pratiti, služiti i zagovarati prava izbjeglica i drugih nasilno raseljenih osoba". Kada su izbjeglice u pitanju, čini mi se da pojam "služiti" nitko drugi osim vas nije naglasio. Je li i to dokaz duha vremena u kojem živimo, a u kojem je sve manje ljudskosti, solidarnosti, požrtvovnosti i razumijevanja ?
Poslanje "služiti" u Isusovačkoj službi za izbjeglice, dakako, dolazi iz kršćanskog utemeljenja i vrijednosti naše organizacije. "Služiti" ovdje znači pomoći u konkretnim potrebama onima koji pomoć trebaju. To je ono što pokušavamo svaki dan živjeti u djelovanju i radu s izbjeglicama. Ove vrijednosti koje spominjete važne su pogotovo danas kada se teme, društvene rasprave i diskusije najčešće vode po principu efikasnosti, interesa i profita. Ljudima u potrebi, a to izbjeglice zasigurno jesu, možemo kao pojedinci i društvo pomoći jedino ako taj svoj trud utemeljimo na zajedničkim, općeljudskim, utoliko i kršćanskim načelima otvorenosti za drugoga, pomoći onome u potrebi, razumijevanja i dobronamjernosti u svakom kontaktu s drugim čovjekom.
Da bi se izbjeglice što bolje i brže integrirale u naše društvo potrebno im je što prije omogućiti učenje hrvatskog jezika i dobivanje posla.
Tako je. Glavne dimenzije integracije su jezik i zapošljavanje. Hrvatski jezik je preduvjet za bilo kakvu komunikaciju s lokalnim i državnim uredima i institucijama, susjedima, kolegama na poslu ili prijateljima u školi. Jezik je preduvjet bilo kakve integracije. Kako već rekoh, tu se događaju pozitivne promjene u Ministarstvu. Imamo i dobra iskustva kroz neke mjere za zapošljavanje sa Zavoda za zapošljavanje koje uključuju učenje hrvatskog jezika pa omogućujemo učenje jezika za više grupa izbjeglica u našem Centru za integraciju izbjeglica SOL. No trebat će nam još godina-dvije da doista izgradimo sustav integracije koji bi mogao biti kvalitetan, brz i učinkovit. I tu je važna suradnja Vladina i nevladina sektora. Jer jedino zajedno možemo to kvalitetno osmisliti i ostvariti na dobro izbjeglica i društva u kojem su ti ljudi našli sigurnost i zaštitu.
A kako ocjenjujete ponašanje hrvatske policije prema izbjeglicama te imate li vi u Isusovačkoj službi kakva saznanja da policija pri susretu s izbjeglicama na bilo koji način krši njihova ljudska prava?
Saznanja koja imamo dolaze direktno s terena. Isusovačka služba za izbjeglice je već tri mjeseca u Bihaću i svakodnevno se susrećemo i pomažemo tim ljudima. Neki od njih spominju pozitivna iskustva s hrvatskom policijom, neki neutralna, dok dobar dio njih govori o negativnim iskustvima: fizičkoj primjeni sile, uništavanju mobitela, baterija i SIM kartica. Pri susretu s ljudima koji imaju negativna iskustva s našom policijom, kad nas pitaju zašto to rade, govorim da je to vjerojatno način psihološkog pritiska da ne pokušavaju ponovno ilegalno prijeći granicu. Objektivno, Hrvatska je potpuno zatvorila granicu, vjerojatno zbog
političkih interesa pristupanja schengenskom prostoru. Isto je tako činjenica da ti ljudi u Bosni ne žele ostati. Bosna i Hercegovina kao država nema kapacitete i/ili ne postoji politička volja da se to pitanje adekvatno, na human način riješi. Sve to čini da u konačnici imamo prilično nerješivu situaciju. I opet – najviše trpe izbjeglice.
Kako biste pomogli, a to ste maloprije i spomenuli, početkom srpnja pokrenuli ste i tromjesečni projekt u BiH, na teritoriju između Velike Kladuše i Bihaća. Kakvo ste stanje tamo zatekli te što ste sve do sada napravili?
Početkom ljeta bilo je očito da se događa humanitarna kriza s izbjeglicama u Bosni i Hercegovini. U želji da pomognemo, u Isusovačkoj službi za izbjeglice krenuli smo s projektom svakodnevne brige za te ljude, najprije u đačkom domu Borići u Bihaću, a kasnije u prihvatnom centru Hotel Sedra kraj Bihaća, gdje je trenutačno smješteno 300-tinjak osoba, sve samo
obitelji. Zajedno s kolegicama i dosadašnjih 70-ak volontera, a u suradnji i s drugim organizacijama, trudimo se tim ljudima barem malo uljepšati život. Situacija se poboljšava, ali s druge strane dolazi zima i još uvijek ne postoji dovoljno kapaciteta da se na human način pobrine za sve te ljude. Nadam se da će oni koji odlučuju, koji imaju političku moć, na vrijeme donijeti odluke kako bismo se zajedno pripremili za zimu.
Prošlog tjedna velečasni Josip Tomić, upravitelj župe iz Kupske doline i bivši tajnik riječkog nadbiskupa Ivana Devčića, na Facebook stranici župe migrante, muškarce, proglasio je "vojnim dezerterima koji se nisu htjeli odazvati pozivu legalne državne vlasti na obranu svoje domovine", nastavljajući i o "sumnjivim kretanjima žena i djece u cilju naseljavanja europskih kulturnih zemalja", te da svi oni "nisu spremni prihvatiti našu tradiciju, običaje i kulturu". Zatim je župljanima poručio da nikoga od izbjeglica "ne primaju u svoje kuće, ne daju im hranu, vodu i prenoćište" te da ih odmah prijave jer "oni predstavljaju neposrednu opasnost ne samo Hrvatskom narodu već i Europi", dodajući da je "Hrvatska 500 godina bila predziđe kršćanstva i braniteljica Europe od islamskog krivovjerja". Velečasni je završio riječima: "Nastavimo dalje ovu tradiciju i sačuvajmo Europu od najezde islamske ilegalne imigracije". Što vi kažete na istup velečasnog Tomića?
Najprije bih naglasio da je pristup ove osobe, ono što vi niste iznijeli, teološki vrlo upitan, odnosno sramotan. Jer u onome što je osoba napisala koriste se neki biblijski elementi i principi katoličkog socijalnog nauka koji su potpuno krivo protumačeni župljanima. Usto, želio bih naglasiti da je napomena da je on bivši tajnik nadbiskupa Devčića samo medijsko forsiranje. U Hrvatskoj velik broj mladih svećenika prođe kroz službu tajnika biskupa ili nadbiskupa, pa tako i ovaj svećenik. Iz iskustva i znanja posljednje četiri godine rada u Isusovačkoj službi za izbjeglice, njegovo mišljenje temelji se na netočnim poluinformacijama. Ono što je još važnije za sve koji se iskreno i na kvalitetan način žele upoznati s ovom temom, koja je aktualna i kompleksna, mislim da je obavezna dimenzija toga - susret s tim ljudima. Da se shvati glavom i srcem da ti ljudi nisu brojke, etikete, naše predrasude i strahovi, već konkretni ljudi u vrlo kompleksnoj situaciji. Možemo imati različita mišljenja i stavove o njihovoj kompleksnoj životnoj situaciji, ali dobro je da uvijek imamo na umu da su to - ljudi. Ako im tako pristupamo onda ćemo imati drugačije mišljenje od izjave ovog svećenika - puno bliže Kristovom životu i Kristovim riječima, a onda i puno bliže katoličkom socijalnom nauku i svemu onome što papa Franjo govori i čini za izbjeglice u ime Katoličke crkve.
Ekstremno desničarske i antimigrantske snage jačaju po cijeloj Europi. Čak su neki dan na izborima i u Švedskoj postigle popriličan uspjeh. U što se to Europa pretvara pred ispaćenim ljudima koji bježe od rata, nasilja, zlostavljanja, tražeći u njoj spas?
Svakako ne trebamo ići u ekstreme te promatrati situaciju u Europi, ili izbjeglice, kao crno-bijelu temu. Jako je puno dimenzija u tom pitanju, od humane i humanitarne, religiozne, političke, sigurnosne itd. A kao što rekoh, na političarima je velika odgovornost. Znamo iz vlastita iskustva da većina političara jako dobro zna manipulirati ljudima. A kad se radi o negativnim unutarnjim pokretima kao što su strah, nemir, sumnja, neznanje, zbunjenost, onda se jako lagano ljudima manipulira. U Europi ima različitih naroda, različitih kultura, različitih politika i mislim da bismo se kao društvo i kao kultura trebali ugledati u one koji se vode dobronamjernošću, ljudskošću, solidarnošću, velikodušnošću, razumijevanjem, suosjećanjem i ljubavlju. U medijima smo jako bombardirani kako je Europa s jedne strane ugrožena od izbjeglica, a s druge da je ta ista Europa jako puno napravila za izbjeglice. Gole činjenice govore drugačije. Primjerice, spram sirijske krize i europske izbjegličke krize 2015.-2016. Europa od 500 milijuna stanovnika dala je utočište i pružila sigurnost milijunu i pol Sirijaca, dok je jedan Libanon od četiri milijuna stanovnika primio isti taj broj sirijskih izbjeglica. Činjenice govore da Europa i Europljani ne mogu biti ponosni na razinu solidarnosti i suosjećanja koji su pokazali sa sirijskim narodom, ljudima koji su u očitoj potrebi zaštite.
Kao građanin svijeta, na što ste ponosni, kada su u pitanju migranti, a čega vas je sram?
Ja sam kršćanin i optimist, i u tom smislu vjerujem da, unatoč svemu, kao društvo, kao svijet i čovječanstvo, napredujemo prema dobru. Spram izbjeglica i migranata mnogo je dobra koje činimo, postupaka kojima im pomažemo. Jako sam ponosan na ono što kolegice i kolege u Isusovačkoj službi za izbjeglice čine za te ljude. Iskustvo izbjeglica u Hrvatskoj, sve njihove zahvalne riječi, pogledi i geste ispunjavaju me ponosom na ono što činimo. S druge strane, strah me je zbog onog što ne živimo, a time se na papiru jako ponosimo. Za mene kao svećenika to je pitanje kršćanstva, nasljedovanja Krista, pripadnosti i življenja Katoličke crkve. Kad nam nedostaje želje i truda da živimo taj kršćanski poziv onda me sram. Zbog toga mi je žao.
Kraj izbjegličke krize ne nazire se. Štoviše, ima se dojam da ona raste, kao što posvuda raste i netrpeljivost prema izbjeglicama. Uhvati li vas ikada malodušnost, beznađe?
Izbjeglička kriza u Europi danas ne postoji. Politika je stala na kraj izbjegličkoj krizi političkim odlukama i postupcima koji su vrlo upitni što se tiče međunarodnog, humanitarnog prava. U isti koš krivih informacija i poluinformacija spada i ovaj dojam da izbjeglička kriza raste. Gole činjenice govore suprotno. "Tvrđava Europa" je u protekloj godini smanjila ulaz izbjeglica u Europu za 50%. To su činjenice. Netrpeljivost prema izbjeglicama je tu najviše zbog manipulacija ljudima iz političkih i drugih interesa pojedinaca i skupina koje na predrasudama i strahu skupljaju jeftinije političke bodove. Stavovi i riječi ljudi koje susrećem znaju ponekad biti teški i obeshrabrujući, potiču na malodušnost. Ali kao što rekoh, iskustva konkretnog susreta s izbjeglicama, njihov život, plodovi onoga što činimo - s druge strane vage uvelike prevladavaju.
Intenzivno se družeći i pomažući izbjeglicama, što ste vi od njih naučili? Jesu li vas na neki način promijenili i kako?
Izbjeglice su ljudi koji su izgubili sve. Morali su napustiti svoj grad, svoju domovinu, svoj jezik, svoju kulturu, svoje prijatelje, sve što su imali, da bi se zaputili u neizvjesnu potragu za sigurnošću i novim, boljim životom. Moraju se boriti protiv toliko prepreka i protivljenja. Gledati ih kako čeznu za životom na tom putu daje mi snage i nade u onome što živim u vlastitu životu. Njihova zahvalnost, njihova otvorenost i dobronamjernost prema meni, nama strancima, nešto je što me cijelo vrijeme potiče na promišljanje i življenje tih istih vrijednosti. I te izbjeglice i ja smo ljudi. Jednostavno se trudim živjeti ono što i sam doživljavam od njih.
>> Policijska racija na lokacijama koje koriste izbjeglice s Bliskog Istoka
Ovaj isusovac je izgubio vezu sa stvarnošću. A stvarnost je da ovi što dolaze na hrvatske granice nisu nikakve izbjeglice već muslimanski ekonomski ilegali imigranti kojima ne treba nikako pomagati već ako treba i upotrebom smrtonosne sile spriječiti od ulaska u Hrvatsku. A priču o integraciji ljudi druge vjere među Hrvate smo platili ratom 1991 do 1995 is 15.000 mrtvih, jer izbjeglice srbi, pravoslavne vjere koji su došli u Hrvatsku prije 400 godina nikada se nisu integrirali već su na kraju svojatali hrvatsku zemlju.