Približavanje Hrvatske eurozoni, schengenskom prostoru i Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) tri su glavne vanjskopolitičke točke za nadolazeću godinu, istaknuli su prošli tjedan premijer Andrej Plenković i ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović-Burić. Sažeta i koncizna najava. Hrvatska zna što joj je činiti za ostvarenje svakog od ta tri cilja. Za neke se, poput Schengena, priprema godinama, vlastitim kapacitetima i europskim novcem. No linija od ambicije do cilja nije pravocrtna. Za svaki će Hrvatska morati usporedo raditi na više polja i pokazati, između ostalog, i znatno diplomatsko umijeće i vještinu manevriranja u vanjskoj politici, pa i u konačnici svoju snagu, jer ni jedan od tih ciljeva ne ovisi samo o Hrvatskoj, već je politički uvjetovan stavovima drugih država i neriješenim problemima koji se povlače i desetljećima. Za sada Hrvatskoj na putu stoje dvije države koje su otvoreno iznijele svoj veto, Slovenija i Mađarska.
Tužbom na susjedu
Nadolazeća 2018. godina mogla bi se pokazati važnom iz više razloga - Hrvatska bi tijekom te godine trebala izaći načistac sa svojim stavovima i profilirati se na sve više fragmentiranoj međunarodnoj i EU sceni, ali se i ozbiljno pozabaviti etiketama koje joj se pripisuju. Prije nekoliko tjedana, premijer Plenković je na pitanje novinara o tome je li Hrvatska drugima u EU nesimpatična, kazao da nije, već da “Hrvatsku više doživljavaju kao malog nestaška i postoje tendencije da se stavi etiketa da smo nekakav nestaško koji ima malo nešto s Mađarima, malo nešto sa Slovencima, malo s BiH, malo sa Srbijom”. Od svih etiketa vjerojatno je najopasnija ona da ne poštuje međunarodne zakone i da je vladavina prava manjkava. Ne odnosi se to samo na ostavštinu Haaškog suda, već prvenstveno na konstantnu retoriku slovenskog državnog vrha vezano uz arbitražu oko granice. Sada se vidi da početna odluka da se arbitraža ne komentira, već da je se gotovo ignorira, nije bila isplativa. Hrvatsko povlačenje otvorilo je prostor slovenskoj strani da plasira teze o Hrvatskoj kao državi koja ne izvršava međunarodno preuzete obveze. Iz vanjske vizure, činjenica da Hrvatska izlazi iz nekog sporazuma i odbija odluku nekog suda očekivano je osuđujuća, a bez isticanja konteksta – da je međunarodno pravo prekršila Slovenija te da se Hrvatska prilikom izlaska iz procesa i sporazuma koristila međunarodnim pravnim konvencijama te da je i sam predsjednik Međunarodnog suda Ronny Abraham, nakratko angažiran kao slovenski sudac, odustao – “krivac” postaje Zagreb. Doduše, primjetna je promjena retorike premijera Plenkovića kad je, prvo u UN-u, a zatim i u Zagrebu na sastanku sa slovenskim kolegom Mirom Cerarom, apostrofirao slovensko kršenje prava i Sloveniju kao krivca za propast arbitraže. Uvjerljivost Hrvatske u obrani svojih argumenata, ali i nuđenju rješenja – što je dva puta napravila, ali je Slovenija odbila te staloženosti – bit će osobito značajna nakon što Slovenija, kako je u trenutku pisanja ovog teksta najavila, krajem ove i tijekom sljedeće godine započne provođenje arbitražne odluke te pokrene i tužbu protiv Hrvatske na Sudu EU. To će, bude li zaista tako, biti druga tužba protiv susjede, nakon što je Slovenija tužila Hrvatsku na Europskom sudu za ljudska prava, a razlog su nepodmirena dugovanja i (ne)vraćanje kredita hrvatskih tvrtki Ljubljanskoj banci. Kod arbitraže očito predstoji igra živaca – kockanje s nasilnom provedbom sudske odluke je rizično jer je svaka upotreba sile, ili samo prijetnja, izričito zabranjena međunarodnim pravom. Da se incidenata pribojavaju i u Europskoj komisiji otkrio je potpredsjednik EK Frans Timmermans kad je istaknuo da je apsolutno najvažnija zadaća i dužnost spriječiti incidente dok se ne pronađe rješenje za granicu pa i desperatno uzdahnuo i zaključio kako je zaista vrijeme da se granične sporove ostavi iza sebe. Koliko će biti teško doći do nekog dogovora, ovisi i o sugovorniku iz Slovenije u kontekstu tamošnjih parlamentarnih izbora. Stranka sadašnjeg premijera Mire Cerara trenutačno, po istraživanjima, stoji loše, ali – kažu neki – ništa nije važno jer je konstanta slovenske politike – Karl Erjavec. Neriješena granica nije problem – uostalom cijeli je niz država EU koje tako funkcioniraju – već je problem samo ako se politizira i instrumentalizira, kao što to čini Slovenija, prvo preko blokade hrvatskih pregovora s EU, a sada i blokadom hrvatskog članstva u OECD-u. Isti stav oko OECD-a na jesen je iznijela i Mađarska, s time da se u međuvremenu, izgleda, ipak nešto pomiče. Hrvatska, svjesna nezavidne situacije u kojoj se nalazi nakon gubitka arbitraže u Ženevi i moguće blamaže na sudu u Washingtonu te mogućnosti da proces protiv Hernadija ode u zastaru, želi pronaći neku vrstu kompromisa u odnosu s mađarskim MOL-om i tu priču zatvoriti. Mađarska je, očito, spremna na to, ali i dalje inzistira da “ne da” šefa mađarske kompanije Zsolta Hernadija. I Mađarska, kao i Slovenija, za blokadu članstva u OECD-u koristi argumente o manjkavoj vladavini prava, optužujući Hrvatsku za politizirano sudstvo, čemu im u prilog ide i obrazloženje presude arbitražnog suda u Ženevi u kojem su arbitri iznijeli teške optužbe na račun rada DORH-a i sudstva. Špekuliranje s imenima kompanija koje bi mogle zamijeniti MOL kao strateškog partnera Hrvatske središnja su tema energetske i, šire, geopolitičke slike, u kojoj bi SAD volio vidjeti Hrvatsku bez ruskog utjecaja ili s ograničenim ruskim utjecajem te kao energetsko čvorište za ulazak neruskog plina u Europu. Kao interesent pojavio se ruski Rosnjeft, da bi prije mjesec dana u mađarskim novinama izvor iz kompanije kazao da nisu spremni postati strateški partneri, već su spremni samo za preuzimanje rafinerija. Američki visoki dužnosnik Ministarstva energetike John McCarrick kazao nam je da ne zna za tu informaciju, dok se špekulira da bi sa Zapada zainteresiranost mogla pokazati kompanija Vermilion Energy.
Odabir strateškog partnera bit će neizbježno i politički odabir. A ako je Hrvatska nešto pokazala svih ovih godina, to je da uvijek staje uz Ameriku. Hrvatska zasad balansira između referentnih točaka SAD - stara EU - istočna EU - Rusija. Na glasovanju u UN-u o nacrtu rezolucije kojom se osuđuje SAD zbog priznavanja Jeruzalema glavnim gradom Izraela, bila je među rijetkim državama EU (Mađarska, Poljska, Češka, Letonija) suzdržana jer je procijenila da joj se ne isplati konfrontirati se sa SAD-om, ali ni s Izraelom, zbog nacionalnih interesa jer se SAD percipira kao saveznik. Odnos prema staroj EU i državama središnje Europe, ili državama Višegradske skupine, koje preko inicijative Tri mora posebno promovira predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, također će se vidjeti u slučaju Poljske i najave Europske komisije da pokreće proceduru propisanu člankom 7 koji u konačnici može suspendirati pravo glasa, a sve zbog – smatra EK – ozbiljnog kršenja vladavine prava u toj državi. I dok traju konzultacije o stavu koji će Hrvatska zauzeti u tom pitanju, neslužbeno iz Ureda predsjednice doznajemo da se ona zalaže za suzdržan pristup. Iako se premijera Plenkovića u javnosti percipira kao bruxelleskog igrača, on također balansira između stare jezgre EU, zalažući se protiv EU s više brzina i tražeći da Hrvatska jače uđe u integracije, i preko Schengena i eura, pa i u pitanjima migrantskih kvota, ali i u nekim pitanjima “drži” liniju suradnje sa zemljama istočne i središnje Europe, koju “nosi” predsjednica. Dok inicijativu Tri mora potpuno ostavlja predsjednici, ipak će slati svoje ministre na sastanke inicijative. Premijer Plenković je pobjedu stranke Pravo i pravda u Poljskoj nazvao jednim od dokaza da u Europi postoji val populizma, ali Hrvatska, primjerice, dosad nije kritizirala Poljsku već je napominjala da je rješenje u dijalogu s Europskom komisijom pa će najvjerojatnije na tome i ustrajati i kloniti se osude te države.
Navukli smo bijes
Povezano s pitanjem odnosa sa starom EU, posebice s Njemačkom, pitanje je BiH, gdje je Hrvatska zauzela odlučniji stav, posebice u reformi izbornog zakonodavstva koje bi spriječilo da Hrvatima političke predstavnike biraju drugi, što je naišlo na baražnu vatru Berlina, ali i Srbije. Nesumnjivo da je Njemačka odigrala veliku ulogu u zaštiti europskih vrijednosti, ali isto tako treba reći da je interes EU vrlo često bio – interes Njemačke. Njemačka i Hrvatska suprotno gledaju i na poziciju Srbije. Njemačka se pokazala velikom zagovornicom Beograda, pokušavajući ga privući sebi nauštrb Moskve i zbog svojih interesa. No treba podsjetiti da je i sama Njemačka, kao i Britanija, blokirala srbijanski put u EU, sve dok Srbija nije popustila oko Kosova. Također, Hrvatska je na sebe navukla bijes ostalih članica kad je – doduše u nekoordiniranoj akciji i soliranjem, što je u EU uvijek loše prihvaćeno – blokirala Srbiji otvaranje 23. poglavlja. Može se očekivati da će se Hrvatska i dalje koordinirati s drugim državama, kao što je tako nedavno bilo kad je zaključeno da reforma pravosuđa ne ide dobro, te Srbiju manje ili više teško puštati kroz pristupne pregovore. Bilateralni odnosi Hrvatske i Srbije mogli bi se – uz neprekidne verbalne i druge incidente, kao što je dizanje spomenika Milanu Tepiću koji je za Domovinskog rata raznio bjelovarsku Barutanu, a gotovo i sam grad – možda početi rješavati ponovnom uspostavom povjerenstva za granice. I zbog BiH odnos s Rusijom, koji je do prije godinu dana bio na dnu, došao je do pragmatično pristojnog, unatoč premijerovoj nepromijenjenoj retorici o upletanju Rusije u Ukrajinu. No i tu Hrvatska balansira i možda je odnos prema Rusiji amblematski pokazatelj hrvatske vanjske politike. Remont helikoptera Hrvatske vojske u Rusiji, značajna financijska ali i politička odluka, prva je velika investicija nakon mnogo godina. Iluzorno bi bilo očekivati da je hrvatska strana bezglavo ušla u posao s Rusima. Argumenti su sljedeći. Nije nužno da će tvrtke iz obrambeno-sigurnosnog sektora koje su sada na listi sankcija biti na toj listi i u budućnosti. Novi američki zakon o borbi protiv neprijatelja kroz sankcije, koji će – važno je naglasiti – stupiti na snagu u SAD-u tek potkraj siječnja 2018. godine definira zabranu obavljanja značajnih poslova s određenim stranim tvrtkama, no značaj posla gleda se iz ruskog kuta, a ne odnosi se na američke saveznike i na održavanje njihovih sposobnosti. Rusiju će, tako, označiti kao važnu zemlju u odnosu prema BiH, ali isto tako i kao zemlju koja propagandom i nekom vrstom onoga što bi neki nazvali hibridnim ratom destabilizira i BiH i Hrvatsku.
Pogledajte i galeriju: Ribari i policija u Savudriji
Nije to nestaško, nego strašljivko koji ne zna kako da zadovolji sve.