Revolucije nikada nisu dobre. Ali su neminovne. One se ciklički javljaju dijeleći i modificirajući dotadašnje društvene prakse u trenucima kada su pritisci nepravdi, izrabljivanja, nejednakih kriterija i još nejednakijih šansi do te mjere preuzeli demonski oblik da su ljudi stjerani pred zid, a cjelokupna atmosfera dovedena do eksplozije. Revolucije, gledano mimo taloga krvi i stigmatizirajućih emocija kojima inficiraju generacije, sastavni su dio društvenih mijena, a prokleta je laž da se razvoj društva stalno može pratiti na penjajućoj krivulji. Nikada takva vrsta evolucije nije bila pravocrtna prema gore ili prema naprijed, kako hoćete.
Do progresa se najčešće dolazilo kroz čistilišta čistog zla i, da bi se jedan korak napravio naprijed, čovjek je stoljećima morao tapkati u mjestu i trpjeti. Ono što podrazumijevamo pod progresom uglavnom se svodi na tehnološke iskorake koji ne moraju nužno značiti i kvalitetu života. Kvaliteta je nešto drugo, to je socijalna sigurnost, to je okoliš u kojem majke da bi bile sretne ne moraju piti smiriline, u kojima se zdravlje ne mjeri milijunima dolara, nego jednostavno nema cijene, u kojoj se stan i hrana ne smatraju luksuzom nego minimumom mjere pravednosti i dostojanstva. Kako je moguće da u vrijeme pametnih telefona, pametnih televizora, pametnih automobila i prepametnih računala imamo tako glupe ljude?
Jednostavno; jedina je šansa da umjetna inteligencija ovlada planetom i spasi nas od nas samih, od naše hereditarne maloumnosti. Svijet, pa tako i ova države bez smisla, nalaze se u predrevolucionarnom vremenu. To je tren u kojem na vrhu nema odgovornosti, u kojem, kad firmama loše ide, ne smjenjuju se menadžeri, nego se otpuštaju radnici, u kojoj političar kad bi trebao otići ili biti zatvoren, on trgovinom postane ključni faktor vlasti. Miris krvi se može namirisati u zraku, ali osim njega ništa se drugo ne “čuje” iz tog revolucionarnog oblaka, nikakva pohranjena ideja, vizija svijeta, nikakva filozofska podloga koja će spriječiti da golo nasilje revolucionarne ostrašćenosti to i ne ostane do konačnog ishoda.
Mase su već na ulicama, ali u ime koga i još manje u ime čega, ne nazire se. Pogledajmo Hrvatsku. Dakle, u smežuranom i s obje strane upotrijebljenom kondomu od nadrkane zajednice postoji samo jedna istina: politika je u Hrvatskoj izgubila ljude. Nikada u svojoj povijesti ovaj narod nije imao svoju politiku, bio je previše zadubljen u stoljetni religijsko-autarkični totalitarizam, ali je politika od vremena do vremena uspijevala izdefinirati kritičnu masu posebno napaljenih da ih upotrijebi u svoju svrhu. Ti trenuci u povijesti su poznati kao preporodi, nacionalna buđenja i osamostaljivanje.
Sada, pak, situacija je dramatično loša za pripadnike političke kaste koja se iz nekog razloga voli zvati elitom. Elite predvode, kaste podvode. Kraj. Politika se više ne obraća nikome jer joj nitko više ne vjeruje. Izgubljena u netransparentnosti i kokošarskim metodama zbog kojih je časnost upravljanja pretvorila u silovanje i iživljavanje, ona sada priča samoj sebi, ponekom plaćenom aktivistu, sudioniku u podjeli plijena i služinčadi od medija. Kad smo već kod medija, bar onih pisanih, potpuno je pogrešna tvrdnja da su pisani mediji mrtvi.
Oni su ubijeni upravo u svrhu prisilnog izostanka kreatora fizionomije društvene kritičnosti spram uzurpatora pozicija moći. Ako pažljivo slušate hrvatske predsjedničke kandidate i kandidatkinje, pogotovo one vodeće, njihove poruke, bez sadržaja i smisla, kreću se između isprazne i potpuno neartikulirane frazeologije koja ne znači ništa ni u političkom ni u semantičkom smislu, pa do druge krajnosti, notornog fašizma koji je logičan rezultat intelektualne insuficijencije i frustracije koja se javlja iz tog nesklada s ambicijom, volje za vlasti i želje da se upotrijebe ljudi. Ono što je najžalosnije jest da ne vide kako ih nitko ne sluša, kako se njihova ispraznost odbija od omasovljene apatije i egzistencijalnih strahova.
Hrvatska politička kasta nema nijedan odgovor na to kakav život ovdje može biti i zato samo trabunja i trabunja o herojskim umiranjima, o lažnim idolima, o božanstvima, o mrtvom prvom predsjedniku kojeg su pretvorili u subemocionalni jo-jo i grčevito ga povlače kao da odnos prema Tuđmanu može značiti išta više od odnosa prema bilo kojem pokojniku, a o njima se iz nekog opskurnog razloga ionako govori sve najbolje. Hrvatska se politika danas obraća mrtvima, poziva se na mrtve i ubijene, zaklinje se u pokojne, ideološki se koristi paraideologijom uskrslog mrtvaca i ne shvaća da joj nitko više živ ne vjeruje.
Narod je trenutačno u bestežinskom stanju i taj politički vakuum, što i jest najgore, može vrlo hitro ispuniti mesijanski razbojnik. Proroci su uglavnom imali jasno shizofrene karakterne tendencije pa je logično da su se javljali u shizofrenim vremenima, bez obzira što se može nagađati je li mesijanska shizofrenija kreirala shizofreno vrijeme, ili je klimatska shizofrenost u orbitu izbacila shizofrenog proroka. Hrvatska situacija je prainkubator za takvo što i sve se svodi samo na iščekivanje eksplozije.
Pomislite gdje će u tom trenutku biti sadašnje političke kaste, u kojim će skloništima zbrajati inkas i planirati povratak da se opet u ime naroda i protiv njegovih interesa stave na čelo organiziranog zločinačkog pothvata koji zovemo država.
