Trgovinski odnosi Amerikanaca i Europljana ovih dana izgledaju kao život radnika koji jedva spaja kraj s krajem: od prvog do prvog u mjesecu.
Američki predsjednik Donald Trump poigrava se s globalnim trgovinskim ratom uvođenjem pristojbi na čelik i aluminij, pa onda pod pritiskom odluči privremeno, do 1. svibnja, izuzeti Europsku uniju od tih pristojbi, pa EU lobira da on 1. svibnja to izuzeće učini trajnim, da bi na kraju Trump jučer odlučio da, umjesto trajnog izuzeća, produži ovo privremeno do 1. lipnja. Neizvjesnost od prvog do prvog.
Geopolitički, odnosi su podjednako neizvjesni, barem na važnom pitanju nuklearnog sporazuma s Iranom, kojeg je 2015. šest zemalja sklopilo s Teheranom, a koji Trump naziva najgorim sporazumom u povijesti. Do 12. svibnja Trump planira donijeti odluku o povlačenju SAD-a iz tog sporazuma, pri čemu ga Europljani nagovaraju da to ne čini (a Izrael ga potiče da baš to učini).
Takvi su odnosi po nekoliko suštinskih, globalnih pitanja, ali zumirajmo malo na nas i naše susjedstvo, pa pogledajmo kakva je točno američka politika na zapadnom Balkanu, odnosno jugoistočnoj Europi. Je li se promijenila s Trumpovom administracijom?
Očito je da – pored Sjeverne Koreje (gdje Trumpova politika daje rezultate), Bliskog Istoka, repozicioniranja spram Rusije i kroćenja Kine – Balkan nije u fokusu Trumpove administracije. Što je i normalno. Ali, ako zumiramo i izoštrimo što je točno u fokusu američke politike na Balkanu kad se koncentriramo samo na napore SAD-a na tom području, vidimo nekoliko trendova.
Prvo, pod Trumpom možda neće biti toliko mikromenadžeriranja, kakvim su se pod Obamom i Bushom bavili ne samo američki veleposlanici u zemljama regije, nego i izravno Washington. Trump, dakle, nije toliko zainteresiran u uplitanja u unutarnje stvari nekih država regije kako bi riješio nešto što predstavlja problem ne samo za tu državu, nego i za neke šire vrijednosti i interese koje SAD promiču u svijetu. Je li to dobra ili loša vijest? Naći ćete diplomate i druge upućene sugovornike koji smatraju jedno, naći ćete i one koji smatraju drugo. Ali, treba se prisjetiti da je baš takvo mikromenadžeriranje iz Washingtona, primjerice, spasilo Hrvatsku od ideja o slovenskom referendumu koji bi odgodio naš ulazak u NATO. Ili uvjerilo glavnog haaškog tužitelja da se njegovo inzistiranje na topničkim dnevnicima iz Oluje pretvorilo u fantaziju i da je Hrvatska iskreno učinila sve da ih pronađe, pa bi i on mogao pustiti tu priču.
Kad smo već kod Oluje, vrijedi podsjetiti da je upravo Trumpov ministar obrane, general James Mattis, dao dosad možda najeksplicitniju američku pohvalu toj operaciji Hrvatske vojske, i to u društvu ministra obrane i jednog od zapovjednika te operacije, Damira Krstičevića. To je, vjerojatno, bio jedan od detalja koji je “žuljao” vlasti u Srbiji kad su upravo na Krstičeviću odlučili trenirati princip reciprociteta i proglasiti ga “personom non grata” nakon što je Hrvatska to učinila prema srpskom ministru obrane Aleksandru Vulinu.
Što nas dovodi do drugog trenda u američkoj politici na Balkanu, a to je trend kontinuiteta između Trumpove i ranijih administracija po pitanju smjera koji je najbolji za stabilnost Balkana: to je smjer euroatlantskih integracija. Hrvatska je, nemojmo to nikad zaboraviti, u tome važna onoliko koliko je uspješna kao primjer. Veleposlanstvo SAD-a u Zagrebu svake je godine kao jedan od primarnih ciljeva u svome radu navodilo podršku Hrvatskoj u tome da njezina unutarnja i vanjska politika služe kao primjer koji susjedi mogu kopirati i tako stabilizirati čitavu regiju. Unutar toga cilja, Amerikancima je uvijek bilo stalo do toga da Hrvatska aktivno vodi (a ne da bježi od) politike pomirenja prema Srbiji, da u potpunosti integrira manjine u nacionalnu i lokalnu politiku, da sudi za ratne zločine, da potiče povratak izbjeglica, da bude primjer u rješavanju otvorenih graničnih sporova, u borbi protiv korupcije… Da se to nije promijenilo ni u Trumpovoj eri svjedoči i oduševljenje kojim je američko veleposlanstvo na Twitteru komentiralo poziv predsjednice Grabar-Kitarović predsjedniku Vučiću u službeni posjet Hrvatskoj.
Oni analitičari, koji misle da pričom o američkoj podršci LNG terminalu na Krku mogu baciti u drugi plan dugoročnu američku podršku strateškom cilju pomirenja i dobrosusjedskih odnosa na Balkanu, možda su previše u životu čitali opskurne teorije s portala InfoWars.com, a premalo američkih depeši o tome što je bila i ostaje stvarna američka politika u našem susjedstvu.
Logicno je da USA zeli da svi na svijetu budu pod njenim kisobranom. Pa tako i svi na Balkanskom poluotoku. Onda je i logicno da joj pojedinacni interesi drzava nisu u prvom planu. Utoliko je Krasnec dijelom u pravu. Ali samo utoliko ! Drugi dio je pitanje Kosova i prisiljavanje Srbije da se ne opire njegovom ulasku u UN pa joj ne odgovara da se Srbiju tuce i s hrvatske strane. I zato oni sugeriraju "pomirenje"...Ali Krasnec i ostali jugonqcionalisti kao i obicno selektivno citaju depese. Iz depesa se takodjer vidi da Ameri Srbiju vide kao DRUSTVO koje je dubibski prorusko i antiamericko i da joj nikada nece pokloniti nikakvu vjeru. LNG terminal moze prodavati plin i Srbiji samo ako odnosi postoje a nije sporno da i Hrvatska to zeli ali ne ako je tamo potpuno ista politika kao u vrijeme Vlade 1998-2001. Milosevic-Seselj-Nikolic-Vucic a sada Vucic-Dacic-Nikolic-Vulin. Dakle, USA od nas trazi takticku saveznicku igru prema srbistanu, a ne neku prisilnu pomirdbu bez kriterija kako to implicira Krasnec.