Danas će na groblju u Šestinama gdje počivaju Ante Starčević i Ivo Serdar (a u crkvi je i obiteljska grobnica obitelji Kulmer), biti pokopan hrvatski i bosanskohercegovački pisac Anđelko Vuletić. Da je napisao samo pjesme kao što su to “Kad budem velik kao mrav” ili “I ja sam ovdje ubijao”, zaslužio je Vuletić da se o njegovoj smrti govori i piše kao o smrti velikog autora. A napisao je Vuletić još jako puno toga, uglavnom nepročitanoga i nerecenziranoga, premda uredno objavljivanoga, naročito nakon hrvatske samostalnosti.
I pjesma “Kad budem velik kao mrav”, po kojoj je naziv dobila i Vuletićeva zapažena zbirka iz 1977. godine, uglazbljena je, a u posljednje ju vrijeme izvodi i prvi glas Bijelog dugmeta Željko Bebek. Uglazbili su je svojedobno, ako imam točan podatak, franjevački bogoslovi iz Sarajeva okupljeni u Vokalno-instrumentalnom sastavu Jukić. Među brojnim romanima Anđelka Vuletića, od kojih su neki barem u ono predratno doba bili i u bosanskohercegovačkoj lektiri, izdvaja se roman “Deveto čudo na istoku”, koji je dobio i svoju filmsku inačicu za koju je scenarij napisao sam Vuletić. Riječ je o filmu Vlatka Filipovića iz 1972. godine u kojem su glumili Dragomir Felba, Husein Čokić, Duša Počkaj, Ljubiša Samardžić, Danilo Bata Stojković...
Da živimo u nekom normalnom društvu koje cijeni i razumije kulturu, Hrvatska televizija bi u sjećanje na ovog pisca emitirala taj film, kako bi podsjetila na jednog od najprevođenijih naših autora. A taj podatak o prijevodima odnosi se posebno na francusko i njemačko govorno područje, iako je, primjerice, prije pet godina Vuletićev roman “Poraz osvetnika” preveden i na nizozemski jezik. Zanimljivo, pisao je Vuletić i drame. Tako je 1991. godine u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu, i to u režiji Petra Šarčevića, praizvedena Vuletićeva drama “Andrija Hebrang”, o hrvatskom komunističkom prvaku kojem se i dan-danas ne zna niti za grob, niti su razjašnjene okolnosti njegove smrti.
U glavnoj ulozi nastupio je dramski prvak HNK Božidar Orešković, a da stvar bude dodatno zamagljena, u vrlo rijetkim novinskim i časopisnim tekstovima u kojima se ova važna drama o važnoj osobnosti hrvatske povijesti spominje, crno na bijelo piše da je dramu napisao Zoran Vuletić!? Tako je i tu Anđelkovo ime relativizirano i na neki način potisnuto, osuđeno na zaborav, zamaskirano. Za stotinu godina neki će istraživači hrvatskog kazališta i dramske literature doista pomisliti da je na ovim prostorima djelovao neki pisac Zoran Vuletić, o kojem enciklopedije i priručnici, doduše, šute, ali vjerojatno nije bio bilo tko kada mu je drama igrana na sceni središnjeg hrvatskog kazališta.
Kriminalističkih elemenata u Vuletićevu životu ionako je bilo puno i previše. Pa on je još kao mladac, student prve godine završio u zatvoru dobivši pečat sumnjivog elementa kojeg se nikako nije uspio riješiti. Zato i Filozofski fakultet nije mogao završiti u Sarajevu gdje ga je upisao, niti igdje zapadno od tog grada, nego je morao studentski indeks prvo preseliti u Skoplje, a onda u Beograd. I prvu važnu nagradu, za roman “Gorko sunce”, dobio je na anonimnom natječaju, a u žiriju su bili autoriteti poput Marijana Matkovića i Radomira Konstantinovića. Iako se u životu i nije nadobivao nagrada, nekoliko je puta (čini mi se tri) dobio godišnju nagradu Društva pisaca Bosne i Hercegovine, po čemu je svojevrsni rekorder među tamošnjim piscima.
Kada je po izbijanju rata u bivšoj Jugoslaviji prebjegao u Zagreb (kao i mnogi drugi pisci iz Bosne i Hercegovine), hrvatska ga je sredina više ignorirala nego prihvaćala, iako je jedno vrijeme bio i saborski zastupnik. Tih ratnih godina, imao je Vuletić čitav niz i literarnih i neliterarnih okršaja. Polemizirao je s brojnima, a prije svega s Predragom Matvejevićem i Markom Vešovićem i to vrlo žučno i glasno, nepomirljivo i tvrdo, potpuno u duhu tih nepomirljivih i tvrdih vremena. I uglavnom na svoju štetu. Mediji su posljednjih godina tu i tamo znali podsjetiti da je i od aktualnog crnogorskog predsjednika Mila Đukanovića tražio da mu Crnogorci vrate književni arhiv s neobjavljenim rukopisima koji je otuđen kada su crnogorsko-srpski ratnici poharali i njegov hercegovački zavičaj. Nikakav odgovor nije dobio.
Hrvatska sredina nije ga znala niti htjela nagraditi za njegovo djelo, a ona bosanskohercegovačka ga je pomalo zaboravila. Sjetio ga se ipak Miljenko Jergović kada je ovog proljeća i Vuletićevu poeziju uvrstio u recital U traganju za izgubljenim vremenom Teatra Rugantino. Vuletić se tu našao u dobrom društvu s Petrom Gudeljem i Milanom Milišićem. A najbolju je ocjenu Vuletić dao samome sebi u stihovima “Kad budem velik kao mrav, bit ću svoj rođeni grešnik i svoj vlastiti vjesnik...”
