U ušima mnogih ostala je rečenica generala Ante Gotovine, kad je prije dvije godine, nakon puštanja iz Haaga, rekao na dočeku u Zagrebu: “Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti!“ I točno je rekao, nakon pobjede u ratu, i pobjede za sudačkim stolom, Hrvatska se mora okrenuti budućnosti. I ona je u našim rukama, kako je to tada napomenuo Gotovina. Točno je rekao, budućnost će biti onakva kakvu je mi stvorimo, kao što i vlast imamo onakvu kakvu je narod bira.
Ali Hrvatska je i dalje u svojevrsnom ratnom stanju. Politička trvljenja, tranzicija, kriza, prosvjedi, sve je to dio procesa kroz koji država i društvo moraju proći. I dugoročno idemo u dobrom pravcu, samo treba strpljenja. Ljudi kao ljudi, svi bismo mi htjeli odmah, sad, da nam je što bolje, da se promjene na bolje dogode preko noći. Jedno su očekivanja, drugo je realnost. Međutim, da bismo mogli krenuti u budućnost, moramo se otarasiti prošlosti. Mi smo kao narod i država završili s Domovinskim ratom, imamo državu, to nije upitno. No zato još nismo završili s Drugim svjetskim ratom. To je naša tragedija.
Je li netko, recimo, napomenuo Stjepanu Mesiću i njegovim takozvanim antifašistima da je rat odavno završio? Može li netko Mesiću konačno objasniti da je NOB davna prošlost? Odakle ta kontinuirana potreba za ratnim huškanjem, traženjem neprijatelja, lažiranjem povijesti, govorom mržnje? Evo, nedavno je umro i Josip Boljkovac. Bio je komunist, partizan, oznaš, optuživali su ga za ratne zločine, ali je na kraju pokopan s križem na lijesu. Očito se na kraju života pomirio s Bogom i očistio svoju savjest. Tko smo na kraju svi mi da mu sudimo? Nije bilo baš jednostavno Mesiću, Nobilu i družini na početku pogrebne povorke gledati križ s Boljkovčevim imenom na njemu. Baš kao što je bio ogroman šok u SDP-u kad je umro predsjednik Sabora Boris Šprem, i kad se tek onda doznalo da se i on pomirio s Bogom prije same smrti te je također pokopan s križem koji ga je otpratio na drugi svijet. To su te ljudske i nadnaravne tajne, nama smrtnicima nedokučive.
Međutim, Mesić i društvo ne mogu se pomiriti s time da su svršena prošlost te da ih Hrvatska u budućnosti jednostavno više ne treba. Oni su ti koji ne donose nikakve nove vrijednosti, koji nemaju što novoga za ponuditi. To su ljudi koji su taoci svojih biografija, pa bi rado i sve nas držali svojim taocima. Mesić na Boljkovčevu pokopu kaže: “Govorim uime mnogih koji su te poznavali i koji nisu, uime svih antifašističkih boraca i antifašista istinskih domoljuba, uime onih koji su željeli demokratsku i pravnu državu Hrvatsku u kojoj se neće falsificirati povijest i u kojoj se nikada neće diskriminirati na osnovi vjere, nacije i svjetonazora.“ Hoćemo li početi nabrajati primjere Mesićevih istupa u kojima je širio govor mržnje, gdje je diskriminirao ljude? Što je on radio kao predsjednik da imamo demokratsku i pravnu državu? O tome će povijest itekako pisati!
Važnije je od svega zapitati se, kako to da Mesiću za iduću godinu u proračunu nisu smanjena sredstva unatoč tolikim uštedama i krizi? Kakav to prevažni posao on radi? I kome polaže račune? To bi bila pravna država, da znamo gdje sav taj naš novac ide? No umjesto da to znamo, Mesić nam stalno pušta ideološku maglu. Baš kao što i mnogi drugi njemu slični puštaju maglu kako bi u njoj proveli svoje interese. No kako vrijeme prolazi, tako će se i ta magla dignuti, prije ili kasnije sve se dozna!
Unatoč njemu i njima, Hrvatska ide dalje. Sutra se sjećamo vukovarske tragedije. Demokratska i moderna Hrvatska, koja želi budućnost, tu tragediju treba obilježiti jedinstveno, uz puni pijetet prema žrtvama. Svima onima koji su za podjele, koji politiziraju, kojima nije stalo do zajedništva taj dan, unatoč našim razlikama, svima takvima nije mjesto u hrvatskoj budućnosti. Jer oni rade samo za sebe, samo za svoje interese. Hrvatska u budućnost ne može s takvim ljudima. Zato, opametimo se!
>>Stipe Mesić: Dragi Joža, počivaj u miru i smrt fašizmu i sloboda narodu
>>Mesić u Kumrovcu: Tita se valja sjećati, on je bio velika ličnost
Drugi svjetski rat će u Hrvatskoj završiti onda kad se svi zločini procesuiraju i javno osude. Ustaški zločini su pobrojani i osuđeni, ali komunistički nisu ni taknuti.Zahvaljujući zombijima koji još bauljaju političkom scenom i žestoko brane svoju zločinačku prošlost, mii u budućnost ne možemo zakoračiti.