U svom eseju “Evropa danas”, objavljenom u časopisu “Savremena stvarnost” 1933. i potom u zbirci dojmova i eseja pod istom nazivom “Evropa danas” 1935., Miroslav Krleža piše ovu veliku rečenicu: “Od najmračnijih ljudožderskih dana, o zvijezdama, o bolestima, o životnim tajnama i pitanjima Evropa (po svoj prilici) nikada nije znala više nego što znade danas, i znajući više no što je ikada znala, a sumnjajući u sve što zna, Evropa danas ne zna što znade i pojma nema što hoće”.
Dalo bi se analizirati neobičnu istinitost te teze danas, u današnjoj Europi i Europskoj uniji. Ali bilo bi to odveć lako, predvidivo i, u konačnici, besmisleno. Hrvatski umovi i pera danas se lako oštre na Europi, temi na kojoj osjećaju da mogu biti i najkritičniji i najpametniji, a obično ispadnu tako malo utjecajni i, zapravo, beznačajni.
Umjesto, Europe, pogledajmo Krležinu tezu na onome što nam je bliže srcu i bliže oku: Hrvatskoj. I vidjet ćemo da Hrvatska, po svoj prilici, nikad nije znala (i imala svoje samostojnosti i suverenosti) više nego što zna (i ima) danas. Ali, “znajući više no što je ikad znala, a sumnjajući u sve što zna”, Hrvatska “danas ne zna što znade i pojma nema što hoće”.
Pa se tako dogodi da Hrvatska, i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović da budemo precizniji, zna sve što treba znati da u pismu glavnom tajniku UN-a najavi dolazak u Marakeš na konferenciju usvajanja globalnog sporazuma o urednim migracijama, ali – sumnjajući u sve što zna – pojma nema što hoće.
Pa se tako dogodi da Hrvatska, zahvaljujući svome iskustvu iz Domovinskog rata, zna više o velikodušnosti pomaganja izbjeglicama nego ikad prije, ali, sumnjajući u sve što zna, hrvatski javni prostor opsjedaju teze da pravo na azil zapravo nije pravo. I, premda među nama žive uspješno integrirani Sirijci i Libijci školovani u našoj zemlji kao strani studenti u nekim drugim vremenima, šire se teze da je integracija legalno pristiglih imigranata uzaludna, nemoguća ili opasna za nas Hrvate.
Pa se tako dogodi da Hrvatska izbori svoju samostalnost znajući da državnu suverenost crpi među ostalim i iz odluka ZAVNOH-a, dakle “nasuprot proglašenju NDH” (Ustav RH), ali četvrt stoljeća kasnije – sumnjajući u sve što zna – dopusti da je Zlatko Hasanbegović i Velimir Bujanec uvjere da zapravo “ne zna što znade i pojma nema što hoće”.
Pa se tako dogodi da smo u doba stvaranja države znali da mi nismo ti koji nose kukaste križeve na rukavu, nego da nas takvima žele karikirati neprijatelji Hrvatske, ali, sumnjajući u sve što znamo, dajemo nositelju kukastog križa pravo građanstva kao utjecajnom TV voditelju čijoj publici se predsjednica Republike nastoji dodvoriti.
Pa se tako dogodi da većina hrvatskih zastupnika u Europskom parlamentu nije u stanju, kad se povede rasprava o osudi veličanja simbola nacizma i fašizma, osuditi to zlo koje osuđuje sva civilizirana Europa bez da u istom dahu dodaju “ali” i krenu zapravo sumnjati u sve što znaju u prethodnom dijelu rečenice.
Pa se tako dogodi da znamo zašto je važno da sjedimo za stolom za kojim se odlučuje u EU, ali jednom kad dođemo u tu poziciju onda, opet sumnjajući u sve što znamo, zamjeramo našim zastupnicima u EP-u što su ondje sjedili i – ničim izazvano, ničim potkrijepljeno – lijepimo im etikete “briselski”.
Pa se tako dogodi da znamo više nego ikad prije o slobodnom tržištu kao uspješnijem modelu od planske ekonomije koju smo iskusili, ali, sumnjajući u sve što znamo, čujemo čak i javne apele da se renacionalizira ono što smo slobodnom voljom prodali na tržištu.
Pa se tako dogodi da znamo koliko nam je princip međunarodnog prava i nepovredivosti teritorijalnog integriteta neke zemlje izložene agresiji vojno nadmoćnijeg susjeda bio važan u našoj priči, ali, sumnjajući u sve što znamo, čujemo da Hrvatskoj nije pametno držati se tog principa i na primjeru Ukrajine, nego da je ta suverena država rusko dvorište.
I tako dalje, i tako dalje. Na niz primjera Hrvatska kao da se trudi pokazati da sve što zna, i na čemu je radila proteklih desetljeća, u trenu dovede pod sumnju i da zapravo “ne zna što znade i pojma nema što hoće”.
Možda je vrijeme da to prekinemo i budemo malo pametniji, principijelniji i uspješniji u koračanju linijom koju smo si zacrtali. Kako? Za početak, ne bi škodilo malo više samosvijesti. To je važna karakterna osobina kod ljudi, ali i kod država.
Pogledajte video: Specijal o Angeli Merkel
Izgleda da je problem sto pisci komentara nisu citali Krlezu (niti bilo sto drugo).