Grad Svjetlosti, grad stotinu tornjeva, Vječni Grad, grad koji nikad ne spava i – grad kafića. Pariz, Prag, Rim, New York i – Bjelovar. Posljednji, s gotovo dvije stotine kafića na 40 tisuća stanovnika, ubraja se među rekordere. Posljednjih mjeseci Bjelovar je bio grad zatvorenih kafića. Već danas, to se promijenilo. Umjesto plišanih medvjedića, u stolie kafića opet su zasjeli – gosti.
– Još se nije rodio onaj koji bi obišao sve naše kafiće! Takav se još u gradu nije pojavio. Ni turist ni naš. Da ih čovjek sve obiđe, trebalo bi mu ravno 14 dana. Cijeli godišnji odmor! I to bi bio radni godišnji odmor, jer bi u danu trebalo obići barem 14 kafića. I tako dva tjedna... Tu bi sakupio sve! Ma kakvo Zrće... – pričaju na bjelovarskom Kvatriću, ispred Paviljona od bračkog kamena.
I nakon godišnjeg otići na bolovanje?
– Vjerojatno... – smiju se u Bjelovaru. To bi bio vrlo skup godišnji, obići dvije stotine kafića?
– Možda i ne, pamtimo partyje u gradu, istina prošlo je vremena, kad su gemišti bili po dvije kune! Jednom je bila akcija, gemišt jednu kunu. Veseli su u centru, sjedenje na klupama s kavama ‘to go’ odlazi u povijesti.
– Coffee to go, kava tu-go, tugo moja... Tako mi to zovemo. Tuga. Proveli smo dan u gradu kafića s ugostiteljima, gostima, slavnim kuharima i konobarima, prije nego što su se u ponedjeljak otvorile terase.
Podsjetimo, na stranicama nedjeljnog Večernjeg mogli ste preklani čitati intervju s Ivanom Molnarom. Čovjekom koji je bio posljednji Titov kuhar, svjedokom vremena. S Titom je proveo njegovih posljednjih deset godina. Dakle, grad je imao i prvu kuhaču bivše države. Prave gastroznalce. No, okrenimo se budućnosti. Ponedjeljku. Tko će prvi otvoriti sezonu terasa, tko će biti prvi gost u 2021. godini?
– Djed Vukac, sto posto! Pa on i inače prije otvaranja kafića već kuca na vrata – priča Ivan Gašparović (33), vlasnik Alke, kafića preko puta tržnice, u kojem se okupljaju bjelovarski lađari, studenti, motoristi...
– Cappuccino u velikoj šalici za Vukca bit će sigurno u ponedjeljak prva kava koju ćemo skuhati. Susjed u mirovini sjedne na terasu, on je prvi koji prelista novine svakog jutra. Ne mogu dočekati vidjeti stare goste, Vujnija, Svelu, Kristinu iz kladionice, električara Ivicu, susjedu frizerku. Valjda nisu zaboravili na nas i okrenuli se kavama iz aparata! – govori Gašparović.
Butler Yasushija Akashija
– Nismo samo rekorderi po broju kafića, nego nažalost i po broju rastava, ali i onih koji vole zaviriti u čašicu. U Alki je, govori, na šanku radio i Orky, pobjednik posljednjeg Big Brothera Antonio Orač.
– U kafiću smo i snimili prijavu za Big Brother, a i dio nagrade vratio je na šank. On nam je veliki prijatelj, pa i Saša Tkalčević, prvi pobjednik Big Brothera je naš susjed – smije se Gašparović.
Priprema terasu za prvi dan ožujka, prenosi boce Jamesona, uređuje, gosti samo što nisu stigli. Nešto dalje, ispred kultnog bjelovarskog caffea i bistroa Franz, vlasnik Srećko Koljić (43) priprema se za otvaranje terase u ponedjeljak. On je prvi čovjek kafića u gradu kafića. Predsjednik je Nezavisne udruge ugostitelja županije i Ceha županijskih ugostitelja te prvi čovjek najpopularnijeg restorana u gradu poznatog po modernoj kuhinji, biftecima i sjajnom vinu.
– Bio sam batler u predsjedničkom apartmanu zagrebačkog InterContinentala. Imao sam svega 18 godina. Znao sam dane provoditi u sobi sam s Kofijem Annanom ili Yasushijem Akashijem. Tu sam počeo.
Bilo je zanimljivo?
– Nije bilo mobitela, interneta, a ja sam u predsjedničkom apartmanu znao provesti i 24 sata. Bio bi mnogim uglednicima stalno na usluzi, brinuo se o tome kad su gladni, kad žele čašu vode.
Kako je bilo raditi u najpoznatijem domaćem hotelu?
– Radili smo na najvišem nivou. Frak, bijele rukavice... A bilo je i nezgoda. Sjećam se jednog skupa, ja sam nosio srebrnu tacnu s 30 kava. I vrata su se naglo zatvorila, udarila me u ruku, a svih je 30 kava završilo na – svijetlozelenoj haljini jedne gospođe. I to upravo one koja se spremala govoriti pred 500 ljudi. Taj tren sam haljinu odnio na kemijsko čišćenje kod naših peračica u podrum hotela, te je za 30 minuta sve bilo kao da se ništa nije dogodilo. Gospođa je bila ljuta, ali govor je održala. Jednom je u Večernjem listu izašla i fotografija konobara koji je s čačkalicom u ustima, u fraku i bijelim rukavicama posluživao goste za večerom. Zbog njega sam, a ja sam mu bio nadređen, bio na razgovoru kod direktora InterContinentala. Pokazivao mi je fotografiju u novinama i govorio: ‘Kako ovo možeš objasniti’. Nisam mogao.
Zbog Večernjaka ste se, već kao mlad, našli u problemima?
– Tako nekako (smijeh). Koliko Bjelovar doista ima kafića?
– Više od 150, 160. Možda i dvije stotine. Teško je znati točnu brojku, jer neki su registrirani kao obrti, drugi kao j.d.o.o., treći kao d.o.o.
Zašto toliko kafića?
– Priča je vrlo jednostavna. U doba kada su propadale naše tvornice poput Česme, Tome Vinkovića, TAD-a, mesne industrije BIM-a, naši ljudi nisu znali što će raditi. Pa bi u svojim kućama otvarali kafiće. Sredinom 90- ih godina samo su nicali.
Kakvu još anegdotu pamtite?
– Pamtim jedno vjenčanje. Počelo je u subotu, a par se rastao već u nedjelju. To je vjerojatno bio najkraći brak, par sati...
Nije išlo?
– Nije. Ali, evo lijepe priče. Naš konobar Cico zbog pandemije je već dva puta odgodio vlastito vjenčanje. Ali on i Tonka ne odustaju, sad su dogovorili termin vjenčanja treći put. Neka im Bog pomogne!
Vjenčanje će imati na poslu? Kod vas u lokalu?
– Taj dan neće morati raditi (smijeh)! Cico će biti tu na poslu, ali kao – mladoženja. Vlasnik Franza dodaje: – Ugostitelji su često mladi ljudi, između dvadesete i tridesete godine. Time smo ih zadržali u Bjelovaru, dizali su mnogi plaće ne bi li ih zadržali da ne odlaze preko granice tražiti posao.
Koji su danas najveći problemi ugostiteljima?
– Nesretni PDV. Već smo dosadni s time, ali ljudi moraju shvatiti koliko nam je to važno. Niža stopa PDV-a spasila bi nas. Sad nam je na piće 25 posto, a na hranu 13 posto. Tražimo da je za piće isto bude 13 posto. Gledajte, Turska ima 1 posto PDV-a, druge zemlje u Europi 8, 9, 10 posto... Muči nas i porez na potrošnju koji je tri posto bruto. Evo još jedan podatak, da bi ostvario milijun kuna prometa, trgovac može raditi sam, mora u prosjeku imati 0,8 zaposlenih. Kod ugostitelja u Dubrovniku, gdje su cijene više nego kod nas, treba u prosjeku imati četiri zaposlena, a u Bjelovaru šest djelatnika ne bi li se ostvario takav promet.
Ako ćemo se šaliti, bi li svi stanovnici Bjelovara mogli stati u kafiće?
– Bez problema.
Iz Hollywooda na piće u Bjelovar
I Bjelovarci, gosti s kavama u papirnatim šalicama, prisjećaju se događanja iz kafića.
– Pa nama je Goran Višnjić direktno iz Hollywooda došao u Bjelovar u kafić. Sletio je u Zagreb, nije ga bilo kod kuće možda i dvije godine, a prvo što je napravio, sjeo je u automobil s Milom koji je otišao po njega, te ga dovezao na otvaranje glumačkog festivala. Problem je bio što Višnjićeva supruga nije znala da će on, umjesto kući, prvo u Bjelovar. I tada su fotografe koji su sve snimili na njegovu dolasku molili da ne objavljuju fotke dok on ipak ne dođe kući pa sve objasni supruzi. Bila je to večer kad su se tu družila tri Gorana – Grgić, Višnjić i domaćin Navojec.
Jedan se sjeti i priče koju su u ovdje u gradu svi čuli.
– Došao muž sa suprugom u restoran, naručili jelo i kad je stiglo za stol, pita on konobara: ‘Što je to na tanjuru’, a ovaj mu odgovori: ‘Pa kako što, pa neka vam supruga kaže, ona je i jučer tu jela...’ I tek kad je to izgovorio, shvati što je napravio. Gospođa je dan prije, istina, bila u tom restoranu, ali s drugim čovjekom. Vjerojatno ljubavnikom... Imali smo i jednog konobara koji bi, kad bi ga gost pitao: ‘Što imate na roštilju?’, hladno odgovorio: ‘Rešetku. Metalnu’.
Šećemo Korzom, ovdje su kafići Art, Špica, Ritam grada, Public, Franz, Time, Story, Oka, Relax, Klub, Urban, Paparazzo, Cappuccino... Jedan do drugoga.
Konobar iz kafića govori:
– Jedva čekam da krenu narudžbe. Znate ono, gost dođe i kaže ‘malu’, ‘kava do pola’, ‘dugačka i jaka’.
Kakvih još narudžbi ima?
– Raznih! Recimo, ne tako često, ali se traži ‘jača kava bez kofeina’. Ili ‘kava sa šlagom i natren’. Konobari su i psiholozi, i roditelji, i rame za plakanje, znamo o svemu sve. Tko što kupuje, tko što prodaje, tko s kime spava... Jedan se rastaje pa plače, drugi se ženi pa se veseli, treći se seli iz ove naše lude države pa si popijemo na rastanku. Mi konobari smo dobri duh mjesta – govori čovjek s tacnom na Korzu.
Što se pije u gradu?
– Gemišt i pivo. Graševina. I često bu-bu.
– To je decilitar crnog vina i decilitar Coca-Cole.
Bambus?
– Ne... Bambus je decilitar crnog vina i cijela bočica Coca-Cole, razvodnjenija varijanta bu-bua. Česta je narudžba ‘kubik i mali’, to je decilitar pive i nešto kratko, pelinkovac ili mirogojček.
Kafić po rezultatu finala 19:14
Zanimljivi su i nazivi kafića u Bjelovaru. Uskoro će pola stoljeća otkako su rukometaši omladinskog kluba Partizan postali Prvaci Europe. U Bjelovar su se vratili s trofejem, a jedan od igrača, Željko Jandroković, imao je kafić nazvan “19:14”, po rezultatu iz finala. Rukometaš Nebojša Prodanić imao je kafić Neš. Jandroković na tržnici i kafić “no. 7”. U kafiću Mignon, današnjoj poslovnici Podravske banke, snimao se i film ‘Ne dao Bog većeg zla’ Snježane i Gorana Tribusona.
U gradu spominju i kafić Zagreb te vlasnika Pinzija, ali i nekad kultnu Kavanu u kojoj je danas DM. Za noćni đir bili su Stari krovovi, Obrtnjak, H8, Zvijezda... Živopisni su i nazivi kafića na tržnici.
– Tu je parlaonica. Tu razgovaramo o svemu. Uz pelinkovac i kavu o politici, nogometu, autima. Tu na tržnici svi sve o svemu znaju. Prava parlaonica... – smiju se pa dodaju: – Ne znamo imena kafića, već ih pamtimo po imenu gazde.
Cijena kave?
– Osam kuna.
Pelinkovca?
– Pet.
U Roku, jednom od najboljih bjelovarskih restorana, kod chefa Roka Tulića (30), poznatog po tome da ima dva fakulteta te je kao najmlađi u gradu, sa svega 24 godine, otvorio restoran, danas među stotinu najboljih u zemlji, također su u tijeku pripreme.
– Ljudi su željni druženja, uvjete imamo, samo gledamo u nebo, da nam tijekom tjedna bude lijepo vrijeme. Ponovo će se iz kuhinje iznositi lungići u buzari od škampa i poriluka s domaćim kroketima, kovač u tempuri od začinskog bilja i komorača, piletina u panceti, tomahawk steak, biftek s medom, teletina ispod peke.... Terasa restorana bit će otvorena preko dana.
Kako ste radili ovih dana u lockdownu?
– Dostave, obiteljske ručkove za van, gablece. Što je bjelovarski kulinarski forte?
– Treba znati da od 22 pripadnika manjina u Hrvatskoj, u Bjelovaru živi njih 20. I naša je kuhinja raznovrsna, ima utjecaja sa svih strana. Poznati smo po odležanim steakovima, namirnice su domaće... Pa ne mogu ljudi, koji tu iz svog vrta jedu domaći krumpir, doći u restoran i jesti nešto drugo. Proizvode većinom kupujemo od domaćih proizvođača. Najvažnije, spremni smo za goste. Napokon!
Eto odakle BDP, odnosno pad BDP-a kada se birtije zatvore. A zapravo pretakanje iz šupljeg u prazno. Gospodarstvo treba pod hitno postaviti na zdrave temelje, a to je proizvodnja, koja ne mora biti isključivo industrijska, u proizvodnju je uključen i ICT sektor, no treba raditi novu vrijednost, a kave i cuga to nisu.