Dva su neposredna povoda moje odluke da nešto napišem, kao medicinski sociolog, o temi o kojoj se u hrvatskoj i europskoj javnosti uvijek malo pisalo i raspravljalo: o samoubojstvu i samoubojicama.
Prvi je povod ovotjedno obilježavanje Svjetskog dana prevencije samoubojstava koji se svake godine obilježava 10. rujna, a drugi šokantno samoubojstvo Zvonka Bušića Taika koje je nanijelo neizrecivu bol njegovim najbližima, a potreslo je i veliki dio iskrenih hrvatskih domoljuba, posebice bivših političkih zatvorenika, hrvatskih proljećara, bivših ratnika, emigranata i povratnika. S najboljim razlozima, tema je ovogodišnjeg Svjetskog dana prevencije samoubojstava: „Stigma: glavna prepreka prevenciji samoubojstva“. Osobno bih uz pojam stigme (ta tuđica u kontekstu duševnih poremećaja i samoubojstava upućuje na osobnu i obiteljsku sramotu, ljagu i ruglo, a manje na njezin izvorni smisao: znak, znamen, biljeg, ožiljak ili brazgotinu) dodao i pojam predrasuda, jer su predrasude i stigme, kad su u pitanju samoubojice i samoubojstva, zlokobni sijamski blizanci.
Treba znati da samoubojstvo nije ČIN već PROCES i da „karijera samoubojice“ započinje samoubilačkim maštarijama o besmislenosti života, a nastavlja se samoubilačkim razmišljanjem, planiranjem i pokušajima te završava, ali ne uvijek, smrću, jer češće završava – prihvaćanjem života.
Treba također znati da su počinjena samoubojstva tek vrh ledene sante fenomena samoubojstva, jer uz jedno izvršeno dolaze barem tri pokušaja samoubojstva, o kojima se malo zna i još manje raspravlja.
Hrvatske statistike već desetljećima pokazuju da se u našoj zemlji svaki dan dogode nešto više od dva samoubojstva (u posljednjih 30 godina prosjek je 2,2 samoubojstva dnevno i oko 900 prosječno godišnje; u posljednjih deset godina taj je prosjek smanjen na oko 800, a prošle je godine samoubojstvo počinilo 776 ljudi, dok je, primjerice, 1992. zabilježeno povijesno najviše samoubojstava u Hrvatskoj: 1156), pa se i samoubojstvo Zvonka Bušića Taika gotovo „savršeno“ uklapa u tu strašnu i tužnu statistiku.
Evo kako izgleda hrvatski povijesni ritam samoubojstava i samoubojica: (1) broj se samoubojstava u Hrvatskoj posljednjih godina i desetljeća smanjuje, (2) Hrvati (više) i Hrvatice (triput manje) jako su skloni samoubojstvima, o čemu svjedoče međunarodne usporedbe, (3) znatno se češće sami ubijaju stari i stariji od mladih i mlađih ljudi, (4) samoubojstva vatrenim oružjem u Hrvatskoj su rijetka, a osnovni je način samoubojstva kod nas vješanje i (5) postoje naznake da bi ekonomska depresija mogla povećati broj samoubojstava!
Iako su, kao što statistika neumoljivo svjedoči, samoubojstva i u Hrvatskoj masovna pojava, javna i privatna rasprava o njima prepuna je atavističkih strahova, mitova, predrasuda i - stigmi. Jedan od najraširenijih mitova je onaj o „pošasti samoubojstava branitelja“. Stvaranje i održavanje tog mita posljedica je senzacionalističkog medijskog praćenja samoubojica koje pažnju usmjerava prema rijetkom poznatim osobama koje izvrše samoubojstva i bivšim braniteljima.
Statistike samoubojstva pokazuju da se u razdoblju 1991.-2012. u prosjeku godišnje ubilo oko 100 branitelja i oko 700 ljudi koji nisu branitelji. Ako se podatak o 100 branitelja samoubojica promatra zasebno, ta brojka djeluje doista zastrašujuće, posebice kad se samoubojstva shvaćaju kao posljedica dva usko povezana čimbenika: rata i posjedovanja oružja. Treba svakako napomenuti da je resorno ministarstvo, svjesno medijske i političke igre sa statistikom o samoubojstvima branitelja, nakon 2005. godine prestalo objavljivati brojčane podatke o samoubojstvima branitelja.
Međutim, kad se statistika samoubojstava branitelja usporedi sa statistikom samoubojstva ostalog stanovništva i analizira u kontekstu općih teorija o samoubojstvu, dolazi se do realnih zaključaka.
Evo kako izgleda ta gruba usporedba za razdoblje 1991.-2012.
U tom se razdoblju ubilo oko 2100 branitelja i čak 14.700 ljudi koji nisu branitelji. Da bi se te brojke pretvorile u usporedive pokazatelje - stope samoubojstva, potrebno je izabrati prave nazivnike, tj. broj braniteljske i nebraniteljske populacije.
Ako je ukupan broj branitelja čak 500.000, onda je broj nebranitelja oko 4.000.000.
Uzimajući spomenute brojke za nazivnike, lako je izračunati da je stopa samoubojstva od uspostave RH do 2012. za branitelja 0,04 promila, a nebranitelja 0,035 promila!
Razlika je, dakle, sasvim zanemariva!
Međutim, ako u nazivnik stavimo broj stanovništva starijeg od 15 godina (jer je broj samoubojica mlađih od te dobi relativno zanemariv), onda se opća stopa samoubojstava „običnog“ stanovništva penje na 0,06 promila i postaje većom od stope samoubojstva branitelja.
Vodeći hrvatski stručnjak za problematiku samoubojstava (na njoj je doktorirao), pročelnik Zavoda za hitnu i preventivnu psihijatriju KBC Rebro, dr. Špiro Janović nedavno je, u povodu Svjetskoga dana prevencije samoubojstva, ukazao na to da su samoubojstva vječni pratitelj ljudskog roda: “Promjena ritma života, razvoja, sazrijevanja i starenja, promjene odnosa među generacijama i spolovima, različitosti osobnih očekivanja i očekivanja okoline, te razvoj tehnologije, nažalost, nisu doveli do nestajanja samoubojstva ni u jednoj društvenoj zajednici, bez obzira na stupanj razvijenosti.”
Iako je samoubojstvo Zvonka Bušića Taika tek „jedno od 800“, razumljiva je velika pažnja – najčešće medijska, politička i politikantska – koju je izazvalo. Naime, njegov životopis ili životna sudbina jedinstveni su i, vjerujem, neponovljivi u hrvatskim prilikama, a rijetkost su i u svjetskim okvirima.
Tu jedinstvenost i neponovljivost Zvonkova života, ali ne i smrti, najkraće je, najiskrenije i najsuhoparnije, u golim brojkama, izrazio njegov prijatelj, zatvorski posjetitelj i dušobrižnik fra Jozo Grbeš u prigodnom smrtopisu „Konačno slobodan, moj prijatelj!“
Fra Jozo je cijeli Zvonkov život i smrt sveo na statistiku njegovih životnih dana:
Život cijeli:
24.693 dana (67 godina, 7 mjeseci, 9 dana)
Vrijeme zatvora
11.639 dana (31 godina, 10 mjeseci, 13 dana)
Vrijeme “slobode” u Hrvatskoj:
1866 dana (5 godina, 1 mjesec i 9 dana)
Kako je sam Zvonko Bušić, prema svjedočenju Dražena Budiše (u koje osobno ne sumnjam) vrijeme „slobode“ u Hrvatskoj smatrao životom u Platonovoj špilji ili „pećini“ (metafori ljudskog neznanja, neobrazovanosti, zabluda, privida), lako je zaključiti da je gotovo cijeli život proživio bez ostvarenja vlastitih ideala o osobnoj i nacionalnoj slobodi.
Upravo zbog toga čudnim mi se čine svi pokušaji traganja brojnih hrvatskih muževa (žene i ovaj put mudro šute) za odgovorom na pitanje na koje odgovora nema: Zašto se ubio Zvonko Bušić? Svatko tko je pokušao javno ponuditi odgovor na to pitanje, a brojni su mudri i manje mudri, ali i dobri, manje dobri i zli ljudi, pokušali ponuditi odgovor na to pitanje, pogriješili su.
Skloni Bušiću i Hrvatskoj kažu: „Ubila ga je sadašnja Hrvatska“ (bivši politički emigrant i novinar Gojko Borić); taj „najveći hrvatski idealist, hodajući mučenik i isposnik… izbezumljen od razočaranja ispalio si je metak u glavu“ (Tihomir Dujmović); počinio je „aristokratsko samoubojstvo“ jer je doživio „slom ideala hrvatskoga domoljuba“ (Jure Vujić); ubio se jer je sa sobom donio i nosio „veliku priču za koju nije bilo sluha“ (Nino Raspudić); izvršio je „otmicu vlastitoga života za svoju (voljenu) domovinu Hrvatsku“ (Milan Ivkošić); ubio se jer „nije mogao više živjeti u takvoj Hrvatskoj, koja postaje – Protuhrvatska!« (biskup Vlado Košić); ubio se zbog općeg razočaranja današnjom hrvatskom vlašću, a posebice potresen postupcima zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića i biskupa Mile Bogovića (Ivica Marijačić, Hrvatski tjednik).
Neskloni Bušiću i Hrvatskoj: ubio se onako kako je i živio – „tragično i nasilno“ (Davor Butković); ubio se jer „nakon svega nije naučio ništa“ te je zbog toga živio i umro kao zarobljenik „budalastih fantazija“ o Hrvatima, Hrvatskoj i Platonu (Jurica Pavičić).
Razloge zbog kojih se ubio Zvonko Bušić Taik zapravo nitko ne zna i nikad ih neće doznati! U tom pogledu, ne odobravam teze o, primjerice, „aristokratskom samoubojstvu“ Zvonka Bušića (nema ničega aristokratskog u odluci da se ubijete u kući u kojoj vam se nalazi žena nad ženama Julie, uz svijest da će vas upravo ona pronaći mrtvog) ili o tome da „današnja Hrvatska poziva na samoubojstvo”. Na mene je najdublji dojam ostavila kratka SMS poruka koju je Julie Bušić desetak sati nakon muževa samoubojstva poslala novinaru Darku Hudelistu. Ta kratka SMS poruka možda više od svega svjedoči o intelektualnoj i ljudskoj veličini Hrvatice-Amerikanke koja je na mirogojskom oproštaju sve nazočne dirnula do suza pjevušenjem pjesama u slavu Zvonkova Zavičaja i Domovine: „Hercegovino“ i „Croatijo iz duše te ljubim“.
Naime, Hudelist joj je SMS-om izrazio sućut, a usput je napisao kako osjeća i grižnju savjesti, jer je imao dojam da je mogao pripomoći da se tragedija ne dogodi, jer je dugo bio u kontaktu sa Zvonkom.
Julie mu je uzvratila ovom porukom: „Darko, molim te, ti si mu dao puno, a nitko mu nije mogao dati, niti ja, to što je tražio: svijet u kojem on želi i može živjeti. On je za drugi svijet bio. Ništa si nemoj zamjeriti. Zvonko to ne bi odobrio!“ U intervjuu koji je 2008. godine, tri mjeseca nakon povratka Zvonka u Hrvatsku, dala novinaru Nacionala Robertu Bajrušiju, precizno je objasnila kako je izgledao medeni mjesec Zvonka Bušića i Hrvatske u nekoliko prvih mjeseci:
„Iako nevoljko govorim u njegovo ime, mogu reći da je presretan što je ovdje i sve mu je prekrasno. Kada živiš 32 godine u ćeliji od 3-4 metra, a sve lijepo u životu postoji samo u tvojoj glavi, onda nije čudo da je on oduševljen. Zvonko je optimist po naravi i uvijek pokušava ljude uvjeriti da postoje izgledi za napredak u budućnosti, da je sve do nas. Osim toga, vlade su prijelazne, ako smo nezadovoljni, možemo ih promijeniti. Primjećujem da ga jako živcira kada ljudi počnu kukati i govoriti da ništa ne valja, ali nemaju ni prijedloge ni ideje kako poboljšati situaciju, pa bolje da ??ute“. Iz tih je riječi lako zaključiti da je Zvonko Bušić prvih mjeseci boravka u Hrvatskoj bio prepun romantičnog, idealističkog zanosa i da mu je smetalo svako sijanje beznađa i sumnje koje je susretao kod drugih ljudi. Što je vrijeme više odmicalo, splašnjavao je i, na kraju, sasvim umro njegov platonski idealizam o Republici Hrvatskoj kao idealnoj državi i o Hrvatima kao hrabrom, plemenitom, mudrom i poštenom narodu.
Zavičaj i domovina koje je on odnio u tamnicu nestali su prije trideset i više godina, a on se s tom činjenicom jednostavno nije ŽELIO miriti, a ako je i želio, nijem MOGAO.
Koliki je stranac doista bio najbolje je sam opisao u intervjuu koji je dao novinaru Večernjeg lista Petru Grubišiću prije otprilike dvije godine: „Život na slobodi za mene je bio ogroman šok, velika promjena u životu, na koju sam se trebao naviknuti. Nakon 32 godine robije, ostvario se moj san, došao sam slobodan u domovinu, o kojoj sam, robijajući tolike godine, sanjao. Trebalo mi je vremena da se uspijem orijentirati u novom životu... U ‘novom životu’ nisam imao nikakvih uporišta prema kojima sam se mogao ravnati kao ostali ljudi iz mojeg okružja. Ja nisam mogao upitati ni jednog čovjeka na ovom svijetu sjeća li se kada smo prije 20 godina nešto radili i negdje bili, kada su svi moji prijatelji s kojima sam proveo te godine ostali u zatvoru. Moglo bi se reći da sam se, izišavši na slobodu, ponovno rodio, ali kao odrastao čovjek koji se u novom životu ne snalazi.
Svijet mi je izgledao kao ludnica. Još mi uvijek izgleda kao ludnica. To je takva dinamika, brzina i ritam života na koji se nisam navikao. Zapadao sam u depresiju, a bilo je trenutaka kada sam toliko čeznuo za mojim prijateljima u zatvoru i dugim razgovorima s njima. Moje uspomene iz života ostale su tamo“. Upravo zbog toga, uz rizik da mi pokoji čitatelj zamjeri, zaključit ću ovako: jako mi je žao Zvonka Bušića Taika, ali mi je još više žao njegove sestre Zdravke (koju dobro poznajem) i njegovih sestara i braće (koje ne poznajem), ali mi je, iznad svega, žao Julienne Julie Bušić koja je svoju ljubav i život poklonila Zvonku i Hrvatskoj.
Zvonkovo samoubojstvo u tom pogledu nipošto ne smatram „aristokratskim“, „domoljubnim“ i „pedagoškim“, već onakvim kakva su obično samoubojstva: potezom beskrajno usamljenog, razočaranog čovjeka kojem su prilike i idealistička ljubav prema domovini na kraju krajeva otele pola života. Njegovo je samoubojstvo potez očajnika koji je izgubio volju i potrebu za životom nakon što je, prije toga, izgubio svaku nadu, jer je, pogrešno, zaključio da njegov život nema svrhe i smisla.
>>'Skupili su za obranu više od 5 mil. dolara. Prodavali su i imovinu...'
