Ne treba otkrivati toplu vodu”, omiljena je uzrečica hrvatskih političara koju nude kao odgovor na mnoge normativne i institucionalne probleme hrvatske politike. Poput kakvih neosviještenih propovjednika “kraja povijesti” time poručuju da je u politici sve već izumljeno i primijenjeno te samo treba preuzeti ili oponašati poznata rješenja. Nepromišljeno presađivanje političkih institucija u drukčije povijesno-političke i socijalno-kulturne kontekste već se mnogim zemljama obilo o glavu. Kad su oslobođene kolonije počele uvoziti političke institucije iz zemalja koje su im nekoć bile gospodari, a koje nisu odgovarale rasnoj, etničkoj ili vjerskoj strukturi njihovih društava i nisu se uklapale u njihovu tradicionalnu političku kulturu, posljedice su bile teške, a katkad i katastrofalne, poput građanskih ratova i raspada država. Nabrajanje primjera mehaničke difuzije političkih institucija odvelo bi nas daleko. A ne treba ići daleko kako bi se pokazale disfunkcionalne političke i kulturne posljedice nepromišljenog preuzimanja političkih institucija ili prepisivanja tuđih zakona. Riječ je o lokalnim izborima u Hrvatskoj.
Zakon koji je uveo izravan izbor čelnika izvršne vlasti u lokalnim i regionalnim zajednicama – načelnika općina, gradonačelnika i župana – umnogome je promašeno rješenje. Čak i da se zanemari neshvatljiva nesposobnost zakonodavca da naruči, izradi i usvoji konzistentan zakon bez frapantnih unutarnjih protuslovlja i nedorečenosti, ostaje pitanje je li u Hrvatskoj uopće trebalo ozakoniti te izravne izbore.
Zakon je uveo neku vrstu istodobnih izravnih izbora “lokalnih premijera” i “lokalnih predsjednika” u jednoj ličnosti. Čelnici izvršne vlasti imaju izravnu demokratsku legitimnost i velike ovlasti, poput izravno izabranih predsjednika država u predsjedničkim režimima, ali nisu posve neovisni o parlamentima kao oni. Kako zakonodavac nije dobro riješio njihove međusobne odnose, u sam su sustav ugrađeni mehanizmi uzajamnih opstrukcija i blokada zakonodavne i izvršne vlasti u lokalnim zajednicama. To je osobito opasno kad je posrijedi podijeljena vlast, to jest kad čelnici izvršne vlasti i većine u lokalnim parlamentima pripadaju različitim strankama i političkim opcijama. Najjasnije se očitovalo u stalnim opstrukcijama, blokadama i sukobima Gradske skupštine u Zagrebu, u kojoj je u prošlom mandatu većinu imao SDP, i gradonačelnika Milana Bandića, koji je nakon “samoisključenja” iz SDP-a postao neovisan političar. Bandić je djelovao kao general bez vojske, a Gradska skupština kao vojska bez generala.
Izravni izbori prikazivani su kao sredstvo da se lokalna politika otme iz šapa korumpiranih i neodgovornih političkih stranaka i prenese na moralne i odgovorne pojedince koji su neovisni o njima. Mislilo se da će obrazovaniji, stručniji, uspješniji i samostalniji pojedinci nadmašiti stranačke aparatčike i očitati im lekcije iz etične politike. Dogodilo se nešto drugo. Izravni su izbori silno povećali potencijale niza najgorih pojava u političkom životu, ponajprije nepotizma, klijentelizma i korupcije. Nepotizam se očitovao u pojavi izbornih lista na kojima se nalaze članovi uže i šire obitelji kandidata za čelnika lokalne vlasti, “rodijačkih lista”, te u povlašćivanju članova obitelji u pristupu javnim dobrima (zapošljavanju u lokalnoj upravi i javnim poduzećima, dodjeli poslova namještanjem ili izigravanjem javnih natječaja, prilagođavanje prostornih planova osobnim i obiteljskim poslovima, ulaganje javnog novca u osobne i obiteljske investicijske projekte itd.). Paradigmatičan primjer nepotističke politike u prošlom mandatu svakako je bio splitski gradonačelnik Željko Kerum. Klijentelizam se pak pokazao u otvorenu i prikrivenu vezivanju lokalnih poglavara za lokalne interesne skupine i pojedince koji su im svojim novcem i drugim oblicima materijalne potpore pomogli da dođu na vlast i održavali ih na vlasti, a zauzvrat su imali konkretne koristi od vlasti: od prilagođavanja prostornih planova privatnim profitnim i komercijalnim interesima do, naoko bizarnih, intervencija u kulturnu i sportsku politiku gradova i općina. Premda korupcija prožima sve nepotističke i klijentelističke aranžmane, na proteklim se izborima očitovala i u svojemu najogoljenijem obliku: kupovini i prodaji glasova birača, za što je osumnjičen i dugogodišnji “kralj Neretve” Stipe Gabrić Jambo. Sve je to bilo praćeno trivijalizacijom i vulgarizacijom politike, koju ilustrira neobuzdani Kerum s pršutom na čelu.
Mnoge se od tih pojava mogu pripisati i stranačkim političarima. No stranke su ipak nekakve organizacije koje imaju unutarnje mehanizme za kontrolu, “kroćenje” i smjenu svojih članova koji prijeđu granice zakonita i civilizirana ponašanja, pogotovo ako su izložene pritisku javnosti. One moraju istodobno voditi računa o više izbornih arena te se boje da će ponašanje na jednoj razini vlasti biti kažnjeno na nekim drugim izborima. Neovisni političari zbilja nisu odgovorni nikome. Imuni su na javne kritike i pritiske jer je za njih javnost šačica nikogovića koji ih mrze i koji su im zavidni, elitno društvance koje nema nikakve veze s “narodom”, a katkad i puki glas gubitničkih velikih stranaka. Istinsku politiku određuju oni i narod neposredno na biralištima i na ulici, te se u taj odnos nema pravo miješati nitko. Eto i standardnoga populističkog obrasca politike. Zapravo, neovisni pojedinci, ako žele uspjeti, i ne mogu agitirati drukčije do kao populisti. Na sreću, protekli su lokalni izbori bili u znaku jake oseke neovisnih kandidata, a neke su dugogodišnje perjanice “neovisne politike” doživjele poraz: od Keruma u Splitu i Jamba u Metkoviću do Bebića u Hvaru.
No najvažnija dugoročnija posljedica proteklih lokalnih izbora – lokalni su izbori u mnogim zemljama politički laboratorij u kojemu se isprobavaju aranžmani koji se potom primjenjuju u nacionalnoj politici – uočljiva je promjena trenda u nacionalnoj politici. Riječ je o transformaciji dvostranačkoga izbornog natjecanja u dvoblokovsku utrku i posljedičnoj konstrukciji bipolarnoga stranačkog sustava. Ti su trendovi bili zamjetni već neko vrijeme, napose na ljevici, ali su ih protekli europski i lokalni izbori poopćili i potvrdili. Naime, tek je na njima HDZ prvi put u svojoj povijesti nastupio u velikoj desnoj koaliciji koja bi mogla postati trajnija tvorevina. Tako su nastala dva suprotstavljena velika bloka, lijevi i desni, koji su apsorbirali gotovo sve što postoji na stranačkoj pozornici. Lijevi blok na županijskim izborima činilo je – osim stožernoga SDP-a te HNS-a i HSU-a kao njegovih koalicijskih partnera u nacionalnoj vladi – još petnaestak stranaka i strančica, uključujući i primorsko-goranski ogranak IDS-a koji je, valjda, Komadina nekako priveo na svoju stranu. Desni blok činilo je – osim stožernoga HDZ-a i HSP-a Ante Starčević kao njegova najpouzdanijega koalicijskog partnera – još desetak stranaka i strančica. Neke su stranke sudjelovale u oba bloka u čemu tradicionalno prednjače HSS i HSLS.
Izvan blokova zasad su ostala dvije važnije stranke: HDSSB na desnici i Hrvatski laburisti na ljevici. Uzdrman porazom u slavonskoj prijestolnici i dvojbama o tome kamo bi sve to moglo odvesti, HDSSB bi mogao ublažiti svoj odnos prema HDZ-u “uime općih nacionalnih interesa” i približiti se njegovu bloku. Do sljedećih parlamentarnih izbora uopće nije neizgledan pakt Karamarko – Glavaš. Slično je i s Hrvatskim laburistima. Protekli su izbori pokazali da stranka nije ukorijenjena u lokalnim sredinama i da zasad pliva na radikalnoj, ali sadržajno uvelike praznoj socijalnoj retorici na nacionalnoj razini. Takva će se politika polako ispuhivati te će laburisti postati zainteresiraniji da postanu dio bloka. Milanović zasad odbija savez s njima, ali kad zagusti uoči parlamentarnih izbora, stvari bi se mogle promijeniti. S obzirom na opću tendenciju blokovskog okupljanja, SDP hitno mora obnoviti odnose s IDS-om ili, točnije, Milanović i Jakovčić moraju zakopati osobne ratne sjekire kako bi se djelotvornije mogli oduprijeti konzervativnome društvenom pokretu hrvatske desnice.
Da bi se moglo govoriti o bipolarnom natjecanju i bipolarnome stranačkom sustavu, nije dostatno samo da postoje dva bloka, nego oni moraju biti politički uravnoteženi. Dogodilo se i to. Na europskim izborima desni je blok dobio 32,9 posto glasova i šest mandata, a lijevi blok 32,1 posto glasova i pet mandata. Na lokalnim izborima desni je blok u utrci za županijske skupštine i zagrebačku skupštinu osvojio 29,6 posto, a lijevi blok 25,9 posto glasova. Blaga neravnoteža među blokovima donekle je ispravljena mnogo boljim izbornim rezultatima SDP-a u četiri najveća grada. SDP-ovi kandidati postali su gradonačelnici Rijeke, Splita i Osijeka, a njegova je koalicijska lista dobila najviše glasova na izborima za predstavnička tijela u Rijeci, Splitu i Zagrebu. HDZ je – a što Karamarko ne voli čuti – opet doživio težak politički poraz u četiri najveća grada. Na izborima za predstavnička tijela u njima SDP-ova koalicijska lista prosječno je dobila oko 28 posto, a HDZ-ova samo 17 posto glasova birača. Najdrastičniji je primjer tog poraza šest posto glasova koje je dobila Elizabeta Mađarić kao kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnicu Zagreba. Cinici bi rekli da je tako teško poražena zato što se isticala u oponiranju HDZ-ovu tajnome političkom favoritu Milanu Bandiću i još se javno hvalila time. Slično se dogodilo Sanji Bilač koja je kao predstavnica HDZ-a u Gradskom vijeću Splita prednjačila u oštroj kritici Keruma ne shvaćajući da je on “tajni partner” upravo njezine stranke sve dok joj tu činjenicu pod nos nije gurnula Jadranka Kosor na parlamentarnim izborima 2011. Bilač je napustila HDZ i kao neovisna kandidatkinja doslovce je potopljena na proteklim izborima u Splitu.
Ukratko, hrvatska se politika kartelizira. Odsad glavni akteri izbora neće biti pojedinačne stranke, nego izborni karteli. Velike stranke ne mogu više pobjeđivati same, a male stranke to nikad nisu ni mogle. Zaustavi li se kartelizacija na dva velika bloka, nestat će i ono malo imaginarnoga političkog centra gdje se neke stranke nominalno guraju, ali su ideološki, svjetonazorski i politički daleko od njega. Ne misli, valjda, nitko ozbiljan da je HSS stranka centra? Samoprozvane stranke centra nemaju potencijala stvoriti centrumaški izborni i politički kartel. Ne ostaje im stoga ništa drugo nego da uđu u jedan od dva postojeća bloka ako žele preživjeti. A kakve svjetonazore promiču i kakve javne politike zagovaraju dva kartela – e, to je već neka druga priča.
>> Je li ovo početak kraja političke karijere Zorana Milanovića?
