Dok je još vrijedio režim u kojemu se “živjelo kao da će sto godina vladati mir, ali se spremalo kao da će sutra započeti rat”, dakle u doba Jugoslavije, popularna je doskočica glasila – Jugoslavija je okružena BRIGAMA (Bugarskom, Rumunjskom, Italijom, Grčkom, Albanijom, Mađarskom i Austrijom).
Pred Rehna stižu i novi dokazi u korist Hrvatske
I tako se narodu usađivao osjećaj ugroženosti i potrebe za spremnošću.
Zemlju su, poučavao nas je sustav, ugrožavali svi susjedi. Dvadesetak
godina poslije te su se brige, eto, prebacile na nekada unutarnja
razgraničenja između bivših republika. Nije se mnogo toga promijenilo.
Jedino, prijetnje teritorijalnoj cjelovitosti sada dolaze “iznutra”.
Dok je još trajao Domovinski rat, Slovenija je, iz prikrajka, slično
kao i danas, počela posezati za hrvatskim “ozemljem”.
Pošto je rat prestao, a HV pobio ideje o granicama na liniji
Virovitica-Karlovac-Karlobag, započeo je sukob Hrvatske i BiH o
nekoliko neuralgičnih graničnih točaka, uz povremena žarenja.
Najozbiljnija je situacija bila potkraj devedesetih kada je umalo izbio
i vojni obračun između hrvatskih i postrojbi međunarodnih snaga u BiH
oko Martin Broda (strategijski važno mjesto i postaja Unske pruge), a
Hrvatskoj su čak prijetile i sankcije UN-a. Incidenata oko
razgraničenja s BiH bilo je i na drugim mjestima.
Dvorac Zrinskih, između Hrvatske Kostajnice i bivše Bosanske Kostajnice
(danas Kostajnice) bio je problem jer je RH potraživala teritorij koji
se naslanja na Kostajnicu, a preusmjeravanjem korita Une “okupirala” ga
je bosanska strana. Republika Srpska tražila je da granica ide sredinom
Une. Situacija je na početku 2000. bila na granici incidenta, uz
pozivanje specijalaca. Problem još nije službeno riješen, no život je
pronašao rješenje, pa je hrvatska strana sada u posjedu “prekounskih”
teritorija, ali je granični prijelaz malo pomaknut prema Hrvatskoj.
Trenutačno, taj granični spor miruje. Kao i mogući međususjedski sukob
oko nedefiniranja granice oko bivšeg vojnog aerodroma Željave kraj
Bihaća. No, dok je ovdje riječ o ugaslim vulkanima, aktivnijim se čini
prijepor Hrvatske i BiH oko dvaju nenaseljenih škoja – Velikog i Malog
te vrha poluotoka Kleka kraj Neuma. BiH i dalje osporava Hrvatskoj
građenje pelješkog mosta, tvrdeći kako tom gradnjom RH blokira pravo
izlaza BiH do međunarodnih voda. Problem je aktualan jer je, tijekom
pregovora RH i BiH, krajem devedesetih, netko iz hrvatske delegacije
napravio nevjerojatnu pogrešku pa su ti “teritoriji” ušli u dokumente i
ugovore kao teritoriji BiH.
Greška je uočena pa je RH pritisla BiH da bude i ispravljena, jer
Hrvatska ima dokumente koji dokazuju da ti grebeni i vrh poluotoka
pripadaju RH. Bez obzira na to, dovede li politika u nekoj budućnosti
ove sporove do usijanja, granični problemi s BiH mogli bi zazvoniti
jačinom spora sa Slovenijom. No naši diplomati neslužbeno kažu da
neriješenim treba smatrati još samo spor oko Neuma i Pelješca.
Piculin propust
Slično je i s graničnim rješenjem između RH i Crne Gore. Granica je na
kopnu riješena, no nije do kraja razriješen spor oko nadležnosti nad
Prevlakom i ulazom u Bokokotorski zaljev. Vrijedi privremeni sporazum
(Protokol) iz 2002. Već kad ga je bio dogovarao tadašnji ministar
vanjskih poslova u Račanovoj vladi, Tonino Picula, hrvatski stručnajci
za međunarodno pravo i lokalni političari iz Dubrovnika i Konavala
oštro su reagirali.
Situacija je riješena u korist Crne Gore, koja ima veće nadležnosti nad
morskim dijelom granice i gotovo u cijelosti nadzire ulaz u
Bokokotorski zaljev. Problem je u tome da bi, ako se ta crta povuče do
međunarodnih voda, Hrvatska izgubila lijep dio morskog teritorija na
kojem je, kažu stručnjaci, pronađena i nafta. Ovakvo privremeno
rješenje, gdje se Hrvatska neshvatljivo lako (privremeno) odrekla
načela jednake udaljenosti (ekvidistance) granične crte od obiju obala,
u aktualnom je sporu sa Slovenijom otegotna okolnost.
Jer Slovenci uvijek mogu reći EU – eto vidite, Hrvatska je već jednom
pristala na “pravično”, a ne na rješenje utemeljeno na međunarodnom
pravu, pa što ne bi tako postupila i u slučaju Piranskog zaljeva”. Na
sreću, još prije godinu dana premijeri Sanader i Đukanović dogovorili
su se da se morska granica između Hrvatske i Crne Gore riješi pred
Međunarodnim sudom u Haagu.
Spor oko sredine Dunava
Sa zemljom s kojom je Hrvatska ratovala, Srbijom, čini se da nema jakih
graničnih sporova. No samo na prvi pogled, jer, trenutačno ni jednoj od
država ne odgovara žarenje pa sporovi miruju. A potencijalno su veliki.
Hrvatska i Srbija imaju nedefiniranu granicu uz Dunav. Postoji, kao i s
ostalim državama s kojima se sporimo, zajedničko povjerenstvo za
rješavanje graničnih pitanja, no i ono “miruje”. Srbija graničnu liniju
želi ucrtati sredinom Dunava, no Hrvatska na to rješenje nipošto ne
može pristati. Nudi stoga “katastarsko” rješenje.
Dunav je, naime u povijesti mijenjao tok i sada je, u bivšim rukavcima,
sa srbijanske strane Dunava ostalo jako mnogo teritorija koji pripada
građanima RH. Nešto se slično dogodilo i s teritorijem u vlasništvu
građana Srbije, no u znatno manjem obujmu. Hrvatska, naime, na lijevoj
strani Dunava posjeduje 11.500 hektara zemljišta, Srbija tek oko 900
hektara na hrvatskoj, desnoj strani Dunava.
Poznat je slučaj golema otoka, Šarengradske ade, gdje su stoljećima
Šarengrađani napasali svoju stoku. Do prije nekoliko godina bio im je
zabranjen i sam prelazak čamcima preko Dunava, a tada još jugoslavenska
vojska privodila je i kažnjavala Hrvate zbog “ilegalna prelaska
granice”. Napetost je popustila kad su RH i Srbija dogovorile
povlačenje vojnih jedinica s granice, koju sada nadziru policije. Osim
granice duž Dunava, postoje još neke točke otpora. Nije dogovoreno kome
pripada stara bolnica na Principovcu kraj Iloka, gdje je hrvatski
teritorij s tri strane okružen Srbijom. Kako će ove probleme u
budućnosti rješavati Hrvatska i Srbija veliko je pitanje s obzirom na
to da su dvije države bile u ratnom sukobu.
Jasno je, pak, kako je realno očekivati da će se Hrvatska i Srbija vrlo
vjerojatno sukobiti oko ovih pitanja. Diplomatski, da. Hrvatska je, u
jeku sukoba sa Slovenijom, već poručila kako neće na taj način
ucjenjivati i uvjetovati ulazak Srbije u EU. Znači, RH to pitanje
proglašava bilateralnim, a ne budućom “EU stečevinom”. To je posebno
važno jer EU, već vrlo zabrinuta slijedom hrvatsko-slovenskog
međugraničnog sukoba namjerava ubuduće izbaciti mogućnost da se
granična sporenja zapadnobalkanskih država postavljaju kao prepreka
europskim integracijama.
Hrvatska, pak nema nikakvih graničnih sporova s Mađarskom i Italijom,
državom koja je stoljećima “obožavala” istočnojadranske teritorije.
Granica s Italijom postoji samo na moru, iznad Piranskoga zaljeva. To
nije diplomatski nevažno jer je, postojanjem granice s Italijom,
Hrvatska službeno i nasljednica sporazuma u Osimu, gdje su SFRJ i
Italija napokon riješile granične sporove i od tada su i službeno
prestala talijanska posezanja prema ovim teritorijima.
To je i jedan od glavnijih razloga zašto RH ne može dopustiti da
Slovenija “zadre” u ove morske prostore svojim eventualnim koridorom do
međunarodnih voda. Hrvatska i Italija tad više ne bi graničile na moru.
Nakon ovog kratka pregleda sadašnjih te mogućih sporova oko granica
Hrvatske lako je zaključiti da čak četiri susjedne države (Slovenija,
Srbija, BiH i Crna Gora) imaju, na izravniji ili prikriveniji način
teritorijalne aspiracije prema dijelovima Hrvatske. A Hrvatska nema
sličnih aspiracija prema teritorijima susjeda. Stoga je za nju presudno
kako će razriješiti otvoreni granični spor sa Slovenijom. Pretpostavlja
se da i ostali “aspiranti” pomno sve promatraju. Valja vjerovati da
stoga nijedna hrvatska vlast neće moći dozvoliti novo grickanje već
znamenite hrvatske kifle.
