Nakon što su engleski klubovi izbačeni iz svih europskih natjecanja 1985. godine, a samim time i njihovi huligani, jedina prilika za nove huliganske “pothvate” otočnim navijačima ostala je reprezentacija. S obzirom na to da je određeni broj njih imao zabrane odlaska i na reprezentativne utakmice, prvenstveno u Engleskoj, huligani su većinu svoje energije usmjerili na gostovanja nacionalne vrste koja su gotovo redovito bila popraćena neredima i navijačkim sukobima. Dva su glavna razloga za to. Prvo, izvan Engleske nisu vrijedili rigorozni zakoni koje je uvela vlada Margaret Thatcher pa su izgrednici uglavnom prolazili s novčanom kaznom i deportacijom. Drugo, sredinom osamdesetih utjecaj engleskih huligana počeo se širiti ostatkom Europe, pa su svi svoju “reputaciju” željeli graditi baš na obračunima s Englezima, svojim huliganskim uzorima. Naime, osamdesetih godina, nakon širenja unutar Velike Britanije, huliganske skupine po uzoru na britanske kolege počele su nicati diljem Europe.
‘Hranili’ se ‘uspjesima’
– Veliku zaslugu za širenje i “popularizaciju” navijačkih skupina sklonih huliganizmu, pa samim time i odgovornost za nasilje, snose mediji. Posebno britanski mediji koji su dotad nepoznati fenomen organiziranog nogometnog nasilja počeli pratiti gotovo jednakim intenzitetom kao i same utakmice na koje su ovi dolazili – objašnjava dr. Peter Marsh, jedan od autora knjige “Nogometno huliganstvo”. Dodaje kako su mediji još od kraja šezdesetih godina počeli slati posebne izvjestitelje koji su pratili samo događaje na tribinama i od toga stvarali senzacionalističke priče.
– Nogometni huligani upravo su tome težili, i “hranili” se svojim “uspjesima” koje su novine redovito objavljivale – kaže Marsh. Tako se engleski model huliganstva proširio i po ostatku Europe, a u kombinaciji s lošom ekonomskom i društvenom situacijom sedamdesetih i osamdesetih godina, naišao na plodno tlo za huliganske obračune diljem Europe. Posebno snažan utjecaj engleski huliganizam imao je u Belgiji, Francuskoj, Nizozemskoj, u kojima su kao znak raspoznavanja navijači na svoje tribine vješali britansku zastavu, koja je tih godina bila simbol huliganstva.
Fenomen navijačke supkulture stigao je osamdesetih godina i na područje bivše države, pa se europsko nogometno huliganstvo preselilo i na domaće tribine i ulice. Ako uzmemo u obzir klubove tadašnje velike četvorke, može se reći kako su navijači zagrebačkog Dinama Bad Blue Boysi bili tipični primjer navijačke skupine koja je svoj uzor vidjela u engleskom načinu navijanja uz pjesmu, navijanje šalovima i dlanovima, te naravno tučnjavama. Sličan pristup imali su i navijači beogradskog Partizana. S druge strane splitska Torcida, a donekle i navijači Crvene zvezde, više su naginjali talijansko-južnjačkom načinu navijanja, uz koreografije, zastave, bacanje papirnatih konfeta i paljenje baklji.
Nacionalni predznak
U huliganskim tučnjavama i obračunima sudjelovali su svi, bez obzira na navijačke uzore. Treba naglasiti kako su sukobi navijačkih skupina u bivšoj državi, osim navijačkog dokazivanja, imali i snažan nacionalni predznak, posebno kako su osamdesete godine išle svom kraju, baš kao i Jugoslavija. Kraj osamdesetih i početak devedesetih donio je i nekoliko nastupa hrvatskih klubova u europskim natjecanjima koje su navijači prihvatili kao priliku za dokazivanje na međunarodnoj sceni. Neredima u talijanskom Bergamu Dinamovi navijači nepovratno su ušli na huliganski kartu Europe.
