Radnici Dine Petrokemije u Omišlju na Krku nisu u petak navečer napustili postrojenja i ostavili bez nadzora 300 tona kemikalija kako su najavljivali proteklih dana. Premda na današnjem sastanku u Ministarstvu gospodarstva nije potpisan sporazum koji bi jamčio isplatu zaostalih plaća, jer na sastanak nisu došli predstavnici Hypo banke, jednog od najvećih vjerovnika Dine, od koje bi HEP trebao kupiti zemljište, a od dijela novca iz te kupoprodaje isplatila bi se potraživanja radnika, potpredsjednik Sindikata radnika Dine Predrag Mihaljević uspio je umiriti radnike koji su glasovanjem odlučili da će ipak odgoditi napuštanje pogona za tjedan dana.
Mihaljević se iz Zagreba vratio s potpisanim pismom namjere i jamstvom da će se zaostale plaće radnicima isplatiti što prije bude moguće i s informacijom koja je stigla predvečer o suglasnosti Hypo banke na sporazum, odnosno pismo namjere HEP-a. Za ponedjeljak je zakazan nova runda pregovora u Ministarstvu gospodarstva na kojem bi se uprava i predstavnici Sindikata trebali sastati s prvim potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem i ministrima Slavkom Linićem i Mirandom Mrsićem.
- Imamo crno na bijelo da će biti isplaćena sva potraživanja radnika. Budućnost za Dinu postoji, sve ide u dobrom smijeru, nažalost tek poslije velikog pritiska - kazao je Mihaljević.
Radnici Dine na Krku su 1. srpnja blokirali ulaz u tvrtku tražeći isplatu zaostalih plaća i rješavanje stanja tvrtke. Nisu dobili šest plaća za ovu godinu, plaću za prosinac prošle godine i još oko 60 posto jedne plaće iz prijašnjih godina. Organizirali su i javnu kuhinju za radnike i obitelji koja se financira svakodnevnim prikupljanjem i prodajom metalnog otpada iz kruga poduzeća, a večerašnje su okupljanje nazvali "posljednjom večerom".
"Budućnost za Dinu postoji" Otrijeznite se ljudi. Koga mi to lažemo? Sudbina DINE je bila zapečaćena još 80-tih kada se povukao DOW-Chemical. Od 4 planirane faze petrokemijskog kompleksa izgrađena je tek prva, i to djelomično. Takva nedovršena postrojenja nigdje uu svijetu nemaju profita, i idu u staro željezo. DINA je preživjela samo zahvaljujući socijalizmu i državnim potporama. Jadno je danas vidjeti te ljude kako se bore za staro željezo. Bilo bi im bolje, pošto već imaju stanove i kuće ovdje i tu žele ostati doživotno, da se organiziraju i pokrenu sami neki posao. Jer u konačnici, od natezanja sa vladom i sindikatima, dobiti će opet sirotinju ili ništa. A kada već govorimo o ljudima, stručnjacima, za čije školovanje je zajednica dala ogromna sredstva, njih već davno nema na ovakvim postrojenjima. Oni su svoje kofere morali spremiti još davno prije. Jer država koja hoće imati petrokemiju mora ulagati u razvoj, cijeniti i platiti žive ljude, a manje cijeniti ledinu i mrtve stvari, kao što radi danas.