Na jučerašnji dan, prije 25 godina u 17.18 sati, u zagrebačku je zračnu luku sletio zrakoplov Alitalije u kojemu je bio papa Ivan Pavao II. Kroz prozor zrakoplova vijorile su dvije zastave, hrvatska i žuto-bijela papinska, a u 17.35 sati na vratima aviona pojavio se nasmijani papa Ivan Pavao II., polako se spuštajući stubama uz pomoć štapa, jer se još uvijek oporavljao od teške ozljede kuka i sporog oporavka nakon ugradnje umjetnoga.
Zbog te ozljede nije mogao kleknuti, kako bi to običavao ondje gdje bi sletio, i poljubiti tlo, pa je netko došao na ideju da poljubi zemlju u velikoj starinskoj posudi, koju su mu prinijela dvojica mladića u narodnim nošnjama, a ta fotografija s toga toplog rujanskog poslije podneva obišla je munjevito cijeli svijet.
Večernji list prvi je neslužbeno najavio papin pohod Hrvatskoj nekoliko mjeseci prije nego što se on dogodio. Ta ekskluzivna informacija posve je slučajno procurila na jednoj “kaptolskoj kavi”, o događaju koji je u tome trenutku bio najstroža tajna, pa se u našoj redakciji cijeli urednički zbor skupio vijećajući je li lažna ili istinita, jer je krajnje nevjerojatno zvučala u tom trenutku.
No, objavili smo je, pod opaskom ondašnjeg glavnog urednika da će nam svima, s njim, letjeti glave ako se pokaže da nas je “dobro obaviješteni izvor s Kaptola” nasamario. No, glave su još na ramenima, a papa Ivan Pavao II. doista je nekoliko mjeseci kasnije došao u svoj prvi pohod Hrvatskoj.
Bio je to povijesni događaj. Vidi se to i danas, s distance od četvrt stoljeća. Dakako, znalo se to i tada, jer rat još nije bio gotov, Hrvatska je bila velikim dijelom okupirana i teško se borila za svoju međunarodnu afirmaciju, pa joj je papin dolazak doslovce bio kao melem na ranu. Pokazalo je to milijunsko mnoštvo koje se okupilo na euharistijskom slavlju na zagrebačkom hipodromu, gdje je prvi puta na svijetu u jedan oltar ugrađen lift, opet zbog teško pokretnog Ivana Pavla II.
On je ondje nastupio proročki, a njegove su riječi prodirale ravno do srca, pa se i danas neki čude kako su to Hrvati upravo te godine, u jeku rata, pljeskali papi kada je pozdravio pravoslavne vjernike i ostale kršćane i kada je govorio o “metafori rijeka”.
“Sava, koja izvire u Sloveniji, protječe vašom domovinom, nastavlja uz hrvatsku i bosansko-hercegovačku granicu te u Srbiji utječe u Dunav. Te dvije rijeke susreću se isto kao što su pozvani na susret i razni narodi koje one povezuju. To posebno moraju ostvariti dvije kršćanske crkve, istočna i zapadna, koje upravo u tim krajevima oduvijek žive zajedno. U toj metafori rijeka možemo zapaziti tragove puta kojim Bog od vas traži da kročite u ovom povijesnom trenutku”, rekao je papa, a te njegove riječi svom svojom silinom odzvanjaju i danas i traže od nas da istim žarom odgovorimo na njih kao i prije 25 godina.
Ako ih slučajno smetnemo s uma, dovoljno je prisjetiti se svih onih slika s početka ovoga teksta i teško pokretnog pape Ivana Pavla II., koji nam je došao dati podršku u trenutku kad nam je najviše trebala. Nije to patetika, jeka riječi iz “metafore rijeka” to najbolje potvrđuje.
Jedan papa odigrao presudnu ulogu u slomu komunizma a sadasnji papa taj isti komunizam promovira !