Ima nešto dirljivo, a opet i beznadno u novoj emisiji Zlatna liga Hrvatske televizije. Emitira se prijepodne, a voditelji i gosti poznata su televizijska, filmska i društvena lica, no svi moraju imati više od 65 godina. Dosad smo vidjeli, primjerice, Kseniju Erker i Dragu Celizića kao domaćine, dok su u studiju sjedili Božo Sušec, Mirjana Rakić, Vojo Šiljak, Lela Margitić, Otokar Levaj, Zlatko Gall, Mirjana Bohanec – shvatili ste, stara garda.
Malo teško hodaju, i nije im artikulacija besprijekorna kao nekad jer im zubne proteze ne pristaju baš najbolje, ali nisu izgubili šarm; štosovi su im stari kao i oni, ali u očima im plamti isti sjaj kao i kad su bili zvijezde, tek je dobio patinu. Možda bi čak bilo bolje da je to radijska emisija jer glasovi, ma koliko postaju dublji, promukliji ili hrapaviji, stare sporije od lica, a često zadržavaju mladost. Zlatnu ligu najbolje mi je pratiti zatvorenih očiju – u glasovima gostiju i voditelja katkad se uopće ne osjeti protok vremena, što je idealno za njezin nostalgični ugođaj.
Ideja je i dobra i loša. Kod nas je svaki peti građanin stariji od 65 godina, a baš su to oni koji najviše gledaju televiziju, pa se može pretpostaviti da će brojni umirovljenici sjediti svako jutro pred televizorom da vide i čuju pomalo zaboravljene asove.
To je prirodno jer ti su likovi s malih ekrana iz dana u dan bili u našim domovima pa ih percipiramo kao članove kućanstva. Ja vam se još sjećam da je prognozu na televiziji vodio Kamenko Katić, i da me je kao dijete zabavljao Bobi Marotti – i nakon pola stoljeća vidim ih pred sobom i čujem.
No istina je i da je televizija stalno jela svoju djecu jer su gledatelji željni uvijek novih lica, i sve im brzo dosadi. Kad sam bio klinac, roditelji bi gasili televizor ili izlazili iz sobe čim bi počeli pjevati Stjepan Jimmy Stanić ili Arsen Dedić, toliko su im već izlazili na nos, a danas, eto, čuvamo Đimija kao nacionalno blago, i sretni smo da nastupa i u 94. godini, i što bismo dali da možemo samo još jednom čuti Arsena kako nam pjeva s onim svojim bolećivim izrazom lica.
U Zlatnoj ligi skupljeni su upravo otpisani, oni koji su ispali iz jurećeg vlaka šoubiznisa, izbačeni jer ih se smatralo starima i dosadnima. Ali onda se u jednom trenutku shvatilo da je i publika stara i dosadna, i da je cijela Televizija uostalom stara i dosadna, pa ih se aktiviralo, na sličan način kao što Putin aktivira islužene ratnike i šalje ih da za njega poginu u izgubljenom ratu.
Jer ako mladi više ne gledaju televiziju, a ne gledaju, zašto se uopće truditi, zašto nuditi nova lica kad se općinstvo ionako nije još nauživalo starih.
Mladi su na TikToku, koji ih je privukao jednostavnim alatima za stvaranje videa, gomilom besplatne licencirane glazbe i inovativnim algoritmom koji svakome daje šansu da postane celebrity. Preoteo ih je Marku Zuckerbergu koji ih uzalud nastoji vratiti svojim metaversom, kamo je ulupao već sto milijardi dolara bez ikakva rezultata, da bi ovih dana izgubio i povjerenje dioničara, pa mu je dionica skliznula za čak 25 posto. Preoteo ih je i YouTubeu koji je prvi put prijavio pad prihoda; i dalje zarađuje monstruozno, ali osjeća se ledeni povjetarac koji naviješta zimu. Preoteo ih je i Twitteru koji je ionako propao čim je s njega izbačen glavni tviteraš, Donald Trump, pa tvitanje otada nije nimalo glamurozno.
U svijetu medija, interneta i streaminga bespoštedna je utrka upravo za mladim korisnicima, zato emisiju Zlatna liga gledam pomiješanih osjećaja. Lijepo je da su se sjetili starih, ali pozivnica ima okus poraza.
Nisu svi ti medijski veterani u studiju da bi svoje iskustvo podijelili s mlađima, nego su odloženi u svoj dobni geto; neka je to vrsta televizijskog staračkog doma na čijoj će oglasnoj ploči, kao i kod svake slične ustanove, neminovno osvanjivati imena u crnim okvirima, da bi se upražnjena mjesta odmah popunila novim umirovljenicima.
I gledatelja i sudionika bit će sve više: do 2050. godine trećina građana Hrvatske bit će starija od 60 godina, pa će i auditorij onih koji žele uživati u boljoj televizijskoj prošlosti biti sve veći.
I tako će biti sve do onog dana kad će ostati samo jedan dedek ili bakica u studiju i samo jedan dedek ili bakica ispred televizora, nakon čega će uslijediti i kraj državne televizije. Ali, opet, ima li što ljepše nego umrijeti u čizmama?
Dobro i , nažalost, posve istinito zapažanje. Na tome bi se dalo napisati još niz članaka o hipotetičkoj budućnosti novih primjeraka ljudskog roda, kamo sve to vodi i što su nedostaci tih strašnih trendova u kojima prevladavaju plitkoća i svaka površnost.