Jadranka Kosor otkriva da joj je Ivo Josipović predlagao gospodarske mjere, ali ga je odbila, jer o tome odlučuje Vlada, i od tada smo, kaže bivša premijerka, dobro surađivali, očito ne razgovarajući ni o čemu bitnom. Nismo doznali što je predlagao predsjednik Josipović, je li tu bilo išta iskoristivo u situaciji početka krize ogromnih razmjera.
Angela Merkel, pak, velik dio svog uspjeha temelji na tome što ne odbija suradnju s političkim protivnicima, ne odbija prijedloge, a i sad u velikoj crveno-crnoj koaliciji provodi dogovoreno sa socijaldemokratima, pa su njemački radnici dobili jedan od najvećih minimalaca. Međutim, hrvatski su glasači kao i mnogi drugi velikim dijelom unaprijed opredijeljeni na ljevicu i desnicu bez obzira na argumente, a dosad su ih i različite treće opcije, od Borisa Mikšića do Dragutina Lesara, brzo razočarale pa su se vraćale svome jatu.
Pa se tako i Ivo Josipović morao razočarati kad su Hrvati u BiH, za koje je puno činio, ipak velikom većinom izabrali kandidatkinju HDZ-a, iako je HDZ velikim dijelom “zaslužan” za njihov položaj u BiH. Razum im je možda govorio da bi im bolji bio Josipović, ali srce ostaje uz HDZ u divljem braku u kojem ima puno ljubavnih izjava, ali malo stvarnog partnerstva.
U Hrvatskoj, pak, na birališta su pohrlili birači oba spektra, i desni, nadajući se povratku, i lijevi, unatoč tome što ih je predsjednik u želji da svima ugodi u pet godina gotovo zaboravio. Pa je Josipović propustio učiniti važne korake, koje mu je upravo njegova pozicija nalagala, da jasno kaže što misli o dizanju bune zbog ćirilice u Vukovaru ili o logorovanju branitelja u Zagrebu. Još nismo doznali zašto zapravo branitelji prosvjeduju, a teško da je ikome na korist iracionalna buna zbog ćirilice. Uostalom, u Vukovaru ima ćirilice na ulicama već dugo, na putokazima prema pravoslavnom groblju, primjerice, i nikome ne smeta, nadam se da ni neće. Nije bilo bune ni kad je HDZ-ova vlast u Vukovaru surađujući sa Srbima u gradski statut unijela ćirilicu.
Braniteljskim perjanicama, čini se, ništa ne fali kad vlada HDZ, a kad se SDP uspne u Banske dvore, prava im učas valjda padnu na nulu. Pa SDP-u ne pomaže ni to što je doveo Freda Matića i Antu Kotromanovića, nije pomoglo ni što je osigurao bolnicu za branitelje. Josipović je propustio reći što misli o tome s pozicije izravno izabranoga predsjednika. Umjesto toga, prigrlio je gard Milana Bandića, može sve i svatko je u pravu, ali ipak nije pridobio birače desnice. Pa je tako i sam zaslužan za poraz na izborima, nije za to kriv samo loš rejting vlade.
Birači ljevice pohrlili su ipak na birališta, u strahu od povratka HDZ-a. Jednom je i njih zaveo Ivo Sanader svojim europejstvom i sa “Hristos se rodi”, pa ni sad ne vjeruju da će HDZ zaista vladati kao moderna konzervativna stranka čije ministre neće odvoziti u Remetinec. Na tome na svoj zacijelo previše izravan način koji ne peglaju spin-doktori inzistira i Zoran Milanović, nadajući se da će mu strah od HDZ-a donijeti novi mandat, ne izvlačeći pouku iz uspjeha Ivana Sinčića. Korisnije bi bilo da lijeva vlada pokuša učiniti više da deseci tisuća ljudi ne potonu u potpunoj životnoj propasti. No, valja imati na umu i da vlada mora krpati rupe naslijeđenoga Titanika i iako je zaslužila puno kritike, možda je bilo teško očekivati oporavak preko noći, pa još i tako da nitko ne osjeti posljedice. Biračima kao su ipak draža slatka obećanja kojima smo upravo obasuti. Umjesto znoja i suza, opet nam je obećan leteći tepih koji će nas odvesti ravno na vrh svijeta.
Josipović je samo išao linijom manjeg otpora i to mu se na kraju osvetilo. I u porazu je ostao dostojanstven što se za Milanovića ne može niti pomisliti, a kamoli reći. Osim toga, čak da je i upozorio Milanovića na greške, otežao bi život sebi a ništa ne bi postigao, jer Milanović nikoga ne sluša osim onih intelektualno jadnih pripuza s kojima se okružio. Jer u krajnjem slučaju šutnja je odobravanje, kako je to većina hrvatskih građana shvatila i prema tome glasovala.