"Hrvatstvo je značilo vitešku borbu s argumentima za pravdu, zakonitost, ustavnost, čovječju slobodu, a protiv svakoj surovosti, bezakonju, samovolji i zulumu.” Trudio sam se što točnije citirati rečenicu čiji je autor Josip Horvat jer, čitajući je danas, pitam se jesmo li podcijenili ubojice, hulje, lopove, licemjere u nama ili smo precijenili vlastito nacionalno viteštvo. Kako god, jedna od najdevalviranijih riječi u proteklih 25 godina jest Hrvatska i sve njezine imenično-pridjevske izvedenice. Iskorištavana, blaćena, zloupotrebljavana, ogađena od ekipe koja je u ratu ubijala i haračila, u miru pljačkala i izvlačila, galameći u oba slučaja da to što rade jest za našu stvar.
Siguran sam da to nije bila moja stvar, kao što sam siguran i u to da se pred mene postavila dilema i, da sam ja morao preuzeti odgovornost za odluku “neovisna Hrvatska, ali mora biti ubijena Aleksandra Zec”, Hrvatska bi još i danas bila u Jugoslaviji. Moje je prokletstvo uvjerenje da nema tako svete političke ideje kao što je svet svaki život. Nikada ne bih mogao za bilo koju iracionalnu vrijednost, poput države, nacije, religije, žrtvovati čovjeka do sebe. Za te su stvari zadužene “velike povijesne osobe” pa ispada da je njihova osnovna odlika da su to ljudi bez savjesti. U moje ime nitko nije smio ubijati, u moje ime nitko ne bi smio tražiti opravdanje za ubijanje i pristajem biti Hrvatom isključivo ako moja nacionalnost nikoga oko mene ne čini prestravljenim, ako zbog nje ne moraju spuštati pogled, ako se u slobodi mog nacionalnog ponosa ja osjećam ponosno, a svi oko mene slobodno. U svakom drugom slučaju moja nacionalnost postaje moj sram i moje samoodređivanje na krvi drugog.
Zato i danas sve ono što se događalo u posljednjem ratu, kao i ono što se događalo u svim prethodnima u kojima su se nacije kupale u krvavim kataklizmičnim lokvama, vidim kao gomilanje ljudske patnje u tragedijama pojedinačnih umiranja. I nema tu mojih i njihovih u smislu trobojnica i uniformi jer svi oni koji su ubijali, palili, pljačkali, odvodili i prokazivali ljude nikada ne mogu biti moji, nikada ne mogu ući u Horvatovu vitešku definiciju hrvatstva koliko god ona naivno zvučala. Pogotovo tu nema mjesta za one koji su ubijali djecu, apsolutno nedužne male duše što im se život tek otvarao pred očima. U Hrvatskoj ih je ubijeno 402. I Aleksandra Zec je među njima. O Aleksandri su ispisane stranice tekstova, uključujući i ovu, napravljena je kazališna predstava, sudilo se, isplaćena je odšteta, a sve nema nikakvog smisla jer se to dogodilo prekasno.
Onda kada je bilo bitno, Aleksandra Zec je bila sama.
Četvrt stoljeća nakon što je okrutno ubijena društvo još nije dokraja kategoriziralo njezinu sudbinu, ma koliko se god trudilo u toj uvredljivoj namjeri. Kategorizirati nečiju smrt statistike i definicije radi drugo je ubijanje iste osobe. Pojmovi koji se vežu uz ovu tragediju, poput “naša” ili “njihova” ponovno mrcvare ovu nesretnu djevojčicu ne dopuštajući joj mirno počivanje ni u smrti u koju su je surovo gurnuli. I sve njih 402 smo najčešće koristili prema potrebi, ekshumirali smo ih kao argumente i kao kapital, kao temelj karijerama ili objedama, dokazujući preko njih drugima koliko smo dobri i uvjeravajući sebe da nismo loši.
Jedina istina od koje se u ovoj plitkoj stvarnosti mora krenuti da bi se uopće nekamo došlo jest da je i okrutno ubijena Aleksandra Zec bila hrvatsko dijete. Bila nam je susjeda, djevojčica iz Zagreba i iz kvarta i da, ako se to ovdje još mora naglašavati, bila je naša. Doslovno naša, kao što je naše i onih 402-oje okrutno ubijenih dječaka i djevojčica za koje nebeska pravda gradi nove odraze u savjestima, vrišteći nam u uho da nema te Hrvatske za koju bi trebalo poginuti ijedno dijete. Zato priču o Aleksandri Zec doživljavam i kao priču o svakom ubijenom djetetu, kao nepovratnu nepravdu i tugu za koje utjehu ne nalaze 402 obitelji u ovoj zemlji. I ako nekoga mogu smatrati svojim, onda su to njih 402-oje.
Jesu li oni svi Hrvati? Mogu li ih više uvrijediti nego da ih i mrtve dijelim i razgrćem? Nikada neću biti nikome toliko blizak kao njima u trenutku kada su nas napuštali. Znao ih poimence ili ne, oni su tada bili ja i ja sam tada bio oni. S njihovim odlaskom svijet je nestajao u gašenju sjaja u malim očima. Bismo li danas mogli pogledati u te oči a da se ne zacrvenimo zbog svega onoga kako smo živjeli nakon njih? Bi li olakotna okolnost za počinjene grozote bilo to da oni koji su ih radili možda su i mogli vrištati da su naši, ali nisu mogli ni šaptati da su svi svoji? Prelagano za bijeg iz predumišljaja, a preteško da Aleksandra Zec napokon pronađe svoj spokoj što joj ga remeti prokletstvo nacionalnih zamjenica.
>> Kraj predstave 'Aleksandra Zec' publika dočekala u dubokoj šutnji
