S odmakom od godinu dana sve je jači dojam da je Tomislav Karamarko, a zajedno s njim i HDZ, morao proći političku dramu s Mostom, doživjeti poraz, biti pod pritiskom HDZ-a da mora otići i iz stranke nakon neuspješnog pokušaja preslaganja parlamentarne većine, kako bi Andrej Plenković danas, barem kako se sada čini, mogao riskirati i da ne sastavi novu vladu nakon raskida braka s Mostom i da zato iz HDZ-a ne bude izbačen naglavce. Više je tome razloga, ali među presudnijima je onaj da su se nakon dvije propale vlade (gotovo) svi u HDZ-u uvjerili da je s Mostom nemoguće surađivati.
Kako će točno Predsjedništvo HDZ-a reagirati i hoće li se ipak okrenuti protiv Plenkovića ako nakon lokalnih izbora ne bude mogao oformiti novu parlamentarnu većinu te ako će izlaz biti novi izbori (posebno ako HDZ neće briljirati na lokalnim izborima) teško je decidirano tvrditi, ali Plenković zasad ipak ima mir da u idućih 30-ak dana pokuša sastaviti novu vladu. U slučaju najnepovoljnijeg scenarija postoji, naravno, mogućnost da se struje u HDZ-u okrenu protiv Plenkovića i zatraže njegovu odgovornost jer je odmah nakon naglog smjenjivanja Mostovih ministara tvrdio da ima parlamentarnu većinu, da bi kasnije taj dan ublažio retoriku i potom do zadnjeg trenutka u Saboru, kada je Gordan Jandroković biran za novog šefa parlamenta, jedva navukao 76 ruku (presudio je Željko Glasnović, ali i bivši SDP-ovac Tomislav Saucha).
Most igra na istu kartu
No, zašto Plenković sada ima nešto veće šanse da presloži novu parlamentarnu većinu i u HDZ-u, osim Zlatka Hasanbegovića koji više i nije član stranke ili eventualno Mire Kovača, nema artikulirane kritičare, dok je Karamarkov potez rušenja Vlade i sastavljanja nove većine u startu bio osuđen na propast? Prvo, Tomislavu Karamarku najveći je teret bila odluka Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa u aferi Konzultantica jer je MOL-ov lobist Jozo Petrović poslovno angažirao agenciju Karamarkove supruge, a ta je suradnja trajala do trenutka Karamarkova ulaska u Vladu na poziciju prvog potpredsjednika. To se povezivalo s Karamarkovim inzistiranjem da se arbitraža s MOL-om rješava tako da iz nje iziđu i Hrvatska i MOL te da se rješenje traži u političkom dogovoru. Ispostavilo se da je Hrvatska izgubila prvu arbitražu, a da joj prijeti gubitak i druge koji bi nas mogao koštati nekoliko milijardi kuna pa se može zaključiti da Karamarko nije ludo zborio kad je upozoravao da je moguć takav scenarij. Nakon odluke o sukobu interesa, Karamarko je postao teret i Vladi i HDZ-u i s te pozicije nije bio poželjan partner za bilo kakvo preslaganje vlasti. Naravno, cijelu je priču do vrenja doveo Most koji je tada MOL predstavljao kao ključnog neprijatelja, a Inu kao vrhunac državnog interesa, isto kao što i sada želi uvjeriti javnost da Plenković štiti kriminal u Agrokoru.
Drugo, Karamarko je imao lošiju percepciju javnosti, mnogim je političkim partnerima bio neprihvatljiv zbog svoje tvrđe, desnije politike (kao primjerice SDSS-u, dok Milorad Pupovac Plenkovića praktički obožava), HDZ je, dakle, s njim imao slabiji koalicijski potencijal, ali značajno je i to što Karamarko, za razliku od Plenkovića, nije bio premijer, nego samo prvi potpredsjednik Vlade. On nije, kao Plenković, mogao smijeniti Mostove ministre pa s pozicije premijera tražiti podršku za svoju Vladu, nego je morao srušiti nestranačkog premijera Tihomira Oreškovića u Saboru, u čemu mu se pridružila i oporba, kako bi onda (neuspješno) pokušao prekrajati većinu. Karamarko ni s potencijalnim partnerima nije mogao razgovarati kao što može premijer Plenković koji obećava izmjene lex Agrokor, poništavanje kredita podignutih u RBA zadrugama ili braniteljska prava pripadnicima HVO-a itd. Karamarko je u igru morao uvesti nestranačkog mandatara Zdravka Marića (ministra financija na kojem je sada pukla Plenkovićeva suradnja s Mostom), jer on s teretom sukoba interesa, ali i iz drugih razloga, nije bio prihvatljiv mandatar pa je ponudio priču s nestranačkim premijerom koja je netom prije propala. Osim toga, on u Vladi nije imao problema samo s Mostom nego i s premijerom Oreškovićem koji nije htio biti lutka na koncu, premda je najveći dio legitimiteta crpio iz podrške HDZ-ovih zastupnika koje je kontrolirao Karamarko. Treba napomenuti da je Karamarko morao proći i ucjenu Mosta da pristaju samo na nestranačkog premijera, a kad se taj eksperiment pokazao promašenim, Plenković je već na zadnje parlamentarne izbore izišao s jasnom porukom da samo predsjednik stranke koja bude pobjednik parlamentarnih izbora (relativni ili apsolutni) može biti premijer.
Prisiljen na ostavku
Plenkoviću se nije kao Karamarku dogodilo da mu tada upravo Plenković i ostali HDZ-ovi eurozastupnici šalju pismo u Klub zastupnika HDZ-a i apeliraju da HDZ-ovi zastupnici glasaju po savjesti i da se ne ide u rušenje vlastite Vlade. Plenković je prije tog pisma na Saboru HDZ-a poručio da stranka ne smije biti talac jednog svog člana, aludirajući da HDZ ne smije biti talac Karamarka, optuženog za sukob interesa, budući da je potres u Vladi nastao kad se Most, kao i sada, solidarizirao sa SDP-ovim zahtjevom za opoziv tadašnjeg prvog potpredsjednika Vlade zbog sukoba interesa. Plenković je sada praktički u istoj situaciji, pristao je da Vlada bude talac ministra Marića koji je pritom nestranački ministar, i stao je u njegovu zaštitu, ali realno nije imao druge nego smijeniti Mostove ministre kada su mu se javno suprotstavili na sjednici Vlade. Da je u tom trenutku popustio Mostu, prema izvorima iz njegova kruga, u HDZ-u bio bi tretiran kao krpa. Ali nije bilo ni logike da Karamarko, kao šef HDZ-a, dakle najveće stranke vladajuće većine, pod pritiskom Mosta i SDP-a pristane otići iz Vlade, premda je Plenković tada smatrao da Karamarko to mora učiniti.
U Karamarkovu krugu tada su tvrdili da je kritični trenutak koji je destabilizirao njegove pokušaje da sastavi novu parlamentarnu većinu bio taj kada je Milijan Brkić, tada netom izabrani zamjenik šefa HDZ-a, na Predsjedništvu HDZ-a početkom lipnja, u jeku političke drame, rekao da Karamarko mora dati ostavku u Vladi i da se on protivi rušenju vlastite Vlade. Brkić je tada bio za očuvanje Vlade HDZ-a i Mosta. Bio je to prvi javni sukob dvojice nekad iznimno bliskih suradnika, koji je Karamarko doživio kao Brkićevu izdaju. Tada se rušenju Vlade usprotivila i Ivana Maletić, potpredsjednica HDZ-a i eurozastupnica, te članovi Predsjedništva Ivan Anušić i Milan Kovač. Ipak, svi su podržali Karamarkovu odluku da se ide u rušenje Vlade i da se pokuša presložiti nova većina ili slijede novi izbori, a jedino je Ivana Maletić bila suzdržana. Odnosno, Karamarku je Predsjedništvo neformalno dalo rok od 10-ak dana da pokuša formirati novu Vladu ili će morati dati ostavku u stranci, što se naposljetku i dogodilo. Plenković je pak smijenio Mostove ministre na sjednici Vlade, kada su glasali protiv očitovanja Vlade kojim se HDZ-ov dio Vlade suprotstavio opozivu ministra financija Marića, a da Predsjedništvo HDZ-a o tome nije imalo pojma. Naravno, smjena ministara jest odluka u domeni premijera i on za nju ne treba suglasnost stranke, ali nije bila riječ o pukoj smjeni ministara, nego i o raskidu suradnje sa strateškim partnerom Mostom, odnosno o mogućem padu Vlade.
Na Predsjedništvu HDZ-a koje je sazvano odmah nakon te sjednice Vlade slavio se Plenkovićev obračun s Mostom jer HDZ-ovci preziru Most, ali kako vrijeme prolazi taj hvalospjev bi se mogao prometnuti u kritiku ne uspije li Plenković sastaviti novu većinu.
Oslanjanje na Pupovca
Karamarko je, dakle, tražio podršku Predsjedništva za rušenje Vlade, dok je Plenković izveo akciju za koju je znao samo njegov najuži krug – Božinović, Šeks, Jandroković, Bačić, a podršku je tražio i od svog stranačkog zamjenika Brkića. Karamarku su nakon odluke da ide u rušenje Vlade slijedila dva turbulentna tjedna u kojima nije uspio oformiti novu većinu, štoviše na Klubu HDZ-a protiv toga su bili HDZ-ovi zastupnici Gordan Jandroković, Dražen Bošnjaković i Goran Marić. Karamarkovu operaciju preslaganja većine tada su, uz njega, vodili tadašnji glavni tajnik Domagoj Ivan Milošević, ali i tadašnji ministar turizma, član Predsjedništva i Karamarkov prijatelj Anton Kliman, član Predsjedništva i ministar vanjskih poslova Miro Kovač, ali i ljudi koji nisu povezani s formalnim HDZ-ovim stranačkim tijelima – Ivan Baketa, tada Karamarkov savjetnik u Vladi i prijašnji suradnik u tvrtki Soboli, njegov savjetnik Martin Pastuović te ministar obrane Josip Buljević. Karamarka su pokušavali u tim danima nagovoriti da ipak odustane od rušenja Vlade, ali Oreškovićeva Vlada pala je 16. lipnja, dan prije Karamarko je dao ostavku na mjesto prvog potpredsjednika Vlade, a 21. lipnja, nakon nekoliko dana nagovaranja, i ostavku u HDZ-u jer mu je propala operacija preslaganja nove većine. Neugodna situacija bila je kada je Karamarko još 17. lipnja na konzultacijama kod predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović tvrdio da će u idućih osam dana preokrenuti situaciju i postići većinu iako su se već zastupnici predsjednici izjasnili da su za nove izbore, a u Saboru je čak i Milan Bandić, kao najvjerniji Karamarkov saveznik, već potpisao zahtjev za samoraspuštanje Sabora. Tada se pričalo da je i Drago Prgomet, tada šef Hridi, Karamarku navodno obećao svoje potpise, pa ipak odustao. Kalkuliralo se tada i s IDS-om, ekipom oko Ivana Lovrinovića koja se već tada odvojila od Mosta, pa i SDSS-om, a Miloradu Pupovcu nudilo se mjesto potpredsjednika Sabora.
Ključni lokalni izbori
Plenkovićeva ekipa, predvođena Šeksom, uspjela je, zasad, ispuniti prva tri cilja. Uz pomoć bivšeg SDP-ovca Tomislava Sauche, HDZ je spasio od opoziva ministra Marića, zatim je Božo Petrov dao ostavku na mjesto šefa Sabora, a HDZ je sa 76 ruku uspio instalirati Jandrokovića za šefa parlamenta. Dobili su 30 dana predaha, budući da će saborska stanka trajati i poslije lokalnih izbora, a na zasjedanju nakon izbora Plenković je obećao predstaviti četiri nova ministra koja će na mjesto smijenjenih Mostovih. No pitanje je može li Plenković u 30 dana formirati novu većinu i dobiti podršku za nove ministre ili ćemo na jesen na nove izbore. Istina, u prvom je poluvremenu nadigrao Most, ali u političkom trileru dogodio se nevjerojatan obrat da HDZ-ovu Vladu spašava bivši najbliži suradnik Zorana Milanovića – Tomislav Saucha kojega se u aferi Dnevnice sumnjiči da je preko lažnih putnih naloga krao novac iz proračuna. Moguće je da će Saucha i ubuduće podržavati Vladu, ali upitno je hoće li Hasanbegović, B. Esih i Glasnović ostati pri svojoj podršci Plenkoviću ako bi u Vladu uvodio Pupovčev SDSS. Premijer Plenković kao najpoželjnijeg partnera vidi HSS, čijih bi pet zastupnika HDZ-u omogućilo stabilnu većinu, međutim Krešo Beljak je, zasad, rezolutan da HSS neće koalirati s HDZ-om. Savezništvom s HNS-om, kao i s SDSS-om u Vladi, Plenković bi stvorio pobunu i nemire u HDZ-u. Na ruku mu ide to što oporba ne priželjkuje izbore, a u konačnici puno će toga ovisiti o rezultatu lokalnih izbora – hoće li Plenković imati većinu ili ćemo na nove izbore.
HDZ je prosipao i posljednju kap nade za stabilnost kako svoju tako i državnu trenutno. Narod će odgovoriti i vjerujte bit će jako jako zanimljivo kao nikada dosad! Praznik i gušt za sve profesionalne novinare. Naoštrite pera!