Nakon četiri desetljeća iz javnog zdravstvenog sustava otišao je prof. dr. sc. Darko Antičević, međunarodno priznati stručnjak koji je bez sumnje poznat i mnogim roditeljima jer je kao dječji ortoped pomagao i pomogao tolikoj djeci. Roditelji i danas zovu da bi se informirali gdje radi, zbog čega je dijelom odlučio nastaviti karijeru u privatnoj ustanovi. Taj rad za privatni sektor bitno je drukčiji od onog državnog u kojem je ovaj liječnik proveo tolike godine, ali i svjedočio izostanku potrebnih promjena zbog čega danas naše zdravstvo ne smatra uređenim prema europskim standardima jer bolnicama upravljaju politički postavljeni šefovi te će upravo politiku navesti kao najveću boljku zdravstvenog sustava budući da odlučuje umjesto struke.
Jeste li htjeli nastaviti raditi?
U mojoj dobi i nakon 5000 operiranih bolesnika dječje dobi može se reći – bilo je dovoljno. Međutim, još 1984. godine za uže područje ortopedije kojim se želim baviti izabrao sam ortopedske probleme dječje dobi, jer sam volio to što radim. Što ima bolje od toga da radiš posao koji voliš i još te plaćaju za to. Te su okolnosti privilegija i moj odgovor vama je potvrdan. Ali, sada radim koliko želim i koliko me trebaju, jer roditelji svakodnevno zovu i pitaju radim li negdje. Čak su roditelji djece/pacijenata uputili nadležnima peticiju da nastavim raditi u nekoj od državnih bolnica. Odluka ovisi o drugim osobama koje imaju svoje planove. Sada radim samo privatno i ima zainteresiranih. Za razliku od državnih bolnica privatna bolnica radi pod drukčije diktiranim financijskim okolnostima pa te usluge nisu svima dostupne. Da ne radim ovaj zahtjevni posao, vjerojatno bih se bavio maslinarstvom, kao moj djed. Međutim, ne uživam u dokolici. Dobio sam ponovni poziv kineskih kolega za treći stručni posjet Kini, točnije u organizaciji Medicinskog fakulteta u Shenyangu zajedno s ostalim kolegama iz Europe i SAD-a za dvodnevnu edukaciju namijenjenu njihovim ortopedima.
Kakav je rad u privatnom sektoru nakon desetljeća u javnom sustavu?
Budući da sam radio u više sustava i više različitih zemalja, mogu uspoređivati. Rad u privatnoj bolnici više me podsjeća na rad u Engleskoj, Švicarskoj ili Americi. To je razumljivo jer su se privatne bolnice u Hrvatskoj brzo prilagodile kapitalističkom sustavu za koji smo se opredijelili prije više od četvrt stoljeća. Državno zdravstvo nažalost još uvijek funkcionira po bivšem i odumrlom sustavu te ima “ugrađenu” grešku da, za razliku od ostalih djelatnosti u Hrvatskoj, kupac usluge (HZZO) određuje cijenu. Svi znamo da te “ugovorene” cijene nisu ekonomske. Ako se ta “ugrađena” greška ne ukloni, te će bolnice uvijek poslovati s financijskim minusima i neće plaćati dobavljačima lijekova, čemu svjedočimo. Pitam, je li bilo koji dosadašnji ministar zdravstva imao savjetnika za ekonomiju? Svaki ekonomski stručnjak rekao bi da se u kapitalizmu tako ne može funkcionirati. Ako se nastavi dosadašnji način dogovaranja cijena operacija, minusi će se stalno gomilati. Tu na djelu imamo paradigmatsku dogovornu ekonomiju. Nažalost, u proteklih više desetljeća upravljanje našim državnim zdravstvom nije se prilagođavalo. Nema ključnih i bitnih reformi. To se vidi iz aviona. Kada posjetite neku od bolnica u zemljama čijem stupnju razvoja težimo, barem deklarativno, vidite promjene koje se stalno događaju.
Te zemlje stalno prilagođavaju zdravstveni sustav jer u zdravstvu radite s ljudima, a ljudi, bolesti i okolnosti stalno se mijenjaju. Naravno, jednostavnije je dotjerivati sustav koji je već uređen. Na žalost, moram reći da naš sustav nije uređen prema europskim standardima. To je svima jasno. Primjerice, vidite li kaotičnu situaciju s liječničkim stažem? Od dosadašnjih ministara zdravstva nitko nije ozbiljno zagrizao gorku jabuku reformi. Svi znamo da se i ravnatelji bolnica postavljaju po političkim podobnostima jer sve stranke žele imati osobu iz vlastitih redova na upravljačkom mjestu neke bolnice. I sada imamo upletanje politike do najviših razina u odluke o pitanjima u zdravstvu koja bi trebala biti isključivo stručne naravi. Ta je boljka velika smetnja procesima promjena.
Nedostaje li vam rad u bolnici?
Možda bilo bi zgodno vratiti se. Ha, ha, “come back”, možda. Pa, ne znam, sumnjam. Kao što sam rekao, smeta mi što se sustav ne prilagođava. Ne bih volio opet raditi u sustavu koji je kakav je bio i prije 20 godina. Potrebne su promjene nabolje koje će liječnicima olakšati život i u konačnici koristiti pacijentima. Danas, nažalost, u hrvatskim bolnicama nemate direktora nabave koji će pitati kirurga treba li mu za neki novi kirurški postupak novi instrumentarij. To će se rijetko dogoditi u hrvatskoj državnoj bolnici, ali primjerice u ne tako dalekom u Beču to je svakodnevica. Kod nas su instrumenti za operacije zanemarena kategorija. Kirurška oprema za ortopedske operacije djece zastarijeva, osim radiološke dijagnostike. Ortopedske bolesti, osim tumora, kronične su bolesti, ne ugrožavaju život i smatra se da nema potrebe za žurni postupak, odluke se odgađaju unedogled. To je zanemaren sustav jer se ne nabavljaju instrumentariji s kojima se može lakše, brže, učinkovitije i sigurnije raditi za dobrobit bolesnika.
Primjerice, nema instrumentarija za liječenje teških i progresivnih deformacija kralježnice djece predškolske dobi i nema potrebnog neuromonitoringa. Nema motoriziranih magnetski vođenih implantata za produžavanje dugih kostiju nogu. Nema TSF-a (Taylor spatial frame) koji je “Mercedes” među vanjskim fiksatorima. To se napose odnosi na rijetke ortopedske bolesti. Lijekovi za rijetke bolesti nabavljaju se po posebnim uvjetima, ali instrumentarij za operacijsko liječenje rijetkih ortopedskih bolesti nije uključen u taj sustav. I sada imate mlade ortopede koji završe edukaciju u inozemstvu, vrate se doma, žele primijeniti stečeno znanje, ali nemaju suvremenu opremu. To je svakodnevica iz dječje ortopedije. Zato mladi liječnici odlaze iz Hrvatske. Sve je više malih bolesnika koji se upućuju u inozemstvo zbog nedostatka intrumentarija, a za cijenu jedne operacije vani može se nabaviti potrebni instrumentarij. Dodatno, hrvatska institucija plaća stranoj bolnici za domaćeg osiguranika, bez provjere može li se to liječenje pružiti u nekoj od mnogih i kvalitetnih privatnih ortopedskih bolnica u našoj zemlji. Kao da im nije u interesu da novac hrvatskih poreznih obveznika ostane u Hrvatskoj.
Sustav je očito ostao isti, a kako su se mijenjale dijagnoze tijekom desetljeća koja ste proveli u dječjoj ortopediji?
Dominirale su druge bolesti u svakodnevnom radu. Često se događalo da smo imali dvije operacije tjedno djece koja su već prohodala, a imala su razvojni poremećaj (iščašenje) kuka. Danas se takve operacije rade možda dva puta godišnje. Zagreb je s profesorima Špišićem i kasnije Grospićem imao visoki renome, a ortopedska klinika na Šalati bila je prva moderno uređena ortopedska bolnica u ovom dijelu Europe. U to vrijeme bilo je puno ortopedskih problema kojih danas nemamo: upale kosti, zanemarenih posljedica traume, polio, iščašenja kuka, neliječene deformacije stopala koja su tako iskrivljena da djeca nisu mogla hodati. Danas nema više ortopedskih problema tog profila.
Sadašnjost označuju bolesti djece koja se rode prerano, koja nažalost imaju oštećenja mozga različitog stupnja (cerebralna paraliza), sportske ozljede djece i adolescenata, ima više djece s raznim nasljednim bolestima koje se prije možda i nisu liječile ili su prolazile neprimijećeno. Paradigma takvih bolesti je osteogenesis imperfecta (“staklene” kosti) kojom se bavim oko 15 godina. To je vrlo rijetka bolest koja ne ugrožava život doslovno, ali ugrožava razvoj djeteta jer se ne može normalno kretati i osuđeno je na razvojno zaostajanje. Bolest se ne može izliječiti, ali znatno pomažu lijekovi bisfosfonati, a česti prijelomi i deformacije dugih kostiju liječe se unutrašnjom fiksacijom intramedularnim (teleskopskim) implantatima koji rastu zajedno s kosti. Djeca liječena tom sinergijom mogu vratiti sposobnost kretanja i to daje sigurnost roditeljima jer je dijete zaštićeno implantatom. Ako se i dogodi lom, kost se neće deformirati i zarastanje je razmjerno brzo. Bisfosfonati su lijekovi koji usporavaju normalnu razgradnju kostiju i tako pojačavaju kost, a uz kvalitetnu fizikalnu terapiju u liječenju je učinjen veliki napredak u odnosu na razdoblje prije 20 godina.
Liječimo li mi tu bolest u Hrvatskoj?
Nema državne bolnice koja ima suvremeni instrumentarij za ugradnju teleskopskog implantata. Postoji instrumentarij koji je nabavljen prije 20-ak godina i već je zastario. Problem postoji, odgovorni su upućeni u situaciju, ali rješenja se odgađaju. Bolest se liječi u jednoj privatnoj bolnici u okolici Zagreba u kojoj je u proteklih 30 mjeseci obavljeno više od 30 operacija, većinom su to bili bolesnici iz inozemstva. Za tu rijetku bolest to je zavidan prosjek u europskim razmjerima.
Ortopedski implantati su skupi, a pacijenti na kraju ne znaju kakav su, recimo, uopće dobili kuk?
U Norveškoj se u svim državnim bolnicama ugrađuju tri-četiri tipa umjetnih zglobova kuka i koljena. Kod nas je nabava usitnjena, ima partikularnih interesa. Sigurno je da možemo dobiti povoljniju, manju cijenu i kvalitetniji implantat kad bi nabava bila objedinjena na razini cijele države, kao što je to u bogatoj Norveškoj. Međutim, to se kod nas ne može provesti zbog sadašnjeg stanja u kojem ne postoji nacionalni registar ugrađenih proteza kuka i koljena. Ne postoji ni ortopedski nacionalni program mjerenja ishoda ugradnje umjetnih zglobova kuka i koljena. Ne znaju se kratkoročni i dugoročni ishodi nakon operacije ugrađenog umjetnog zgloba kuka ili koljena. Registri postoje u zemljama s uređenim sustavom i uvođenje registra zagovara Europska federacija ortopeda i traumatologa (EFORT).
Zašto je to kod nas nemoguće?
To valja pitati one koji imaju svoje razloge da se grčevito protive uvođenju registra i evaluaciji ishoda. Ali, s obzirom na 40 godina rada u ortopedskoj struci, imam potrebu odgovoriti komentarom. Onaj dio Europe kojem mi prema izjavama političara težimo ima uvedene nacionalne registre i primjenjuje ih. Skandinavske zemlje, napose Švedska, to imaju već 20 godina. Nedavno, na kongresu EFORT-a u Lisabonu, održano je predavanje profesora ortopeda iz Švedske koji je istaknuo da su nakon njihove analize 20-godišnje primjene nacionalnog registra umjetnih zglobova kuka i koljena nedvojbeno dokazane dobrobiti registra za pacijente, ali i za kirurge. Svi ćemo u konačnici doći u situaciju da će nam možda trebati umjetni zglob kuka ili koljena pa sam i osobno zainteresiran za boljitak u tom smjeru. Nadam se da na potrebne promjene nećemo čekati predugo.
Problemi u zdravstvu započinju lošom upravom koja je politički kadrovirana, određivanjem cijene pojedinih zdravstvenih usluga, nedostatkom objedinjene javne nabave (pa caruju parcijalni interesi s mogućnošću korupcije pri odlučivanju) i slično. Problem nije u plaćama jer su hrvatske plaće u javnomm sketoru, izraženo kao dio BDPa najviše u Europskoj uniji. Ako usluge za koje se izdvaja čak 11 % BDPa ne zadovoljavaju onda je nešto strukturno trulo, a to nisu plaće. Zašto se zdravstveno osoblje ne zalaže da se plaćaju po učinku tj. da uz fiksni dio bude i varijabilni dio plaće koji će ovisiti o broju pregleda pacijenata. To je bio uveo Varga, a Kujudnžić jedva dočekao da ukine. Sramota.