Nedavno smo poslovni partner i ja posjetili London. Sjeli smo u salu za sastanke ugledne tvrtke za venture capital i imali nekoliko slobodnih minuta pa smo porazgovarali. Iako smo partneri u tehnološkoj kompaniji, nismo razgovarali ni o poslu, ni o investitorima, ni o pobjedi Hrvatske protiv Mađarske. Razgovarali smo o arhitekturi.
Kroz golemi prozor pokraj kojeg smo sjedili vidjeli smo da su zgrade vani bile uglavnom starije, ali dobro održavane, osvježene s nekoliko modernijih izdanja koja se izvrsno uklapaju među njih.
Moj je partner napomenuo da se netko prije stotinu ili više godina morao dobro potruditi oko gradnje ovih zgrada da bismo mogli uživati u njima stoljećima kasnije. Kad malo razmislite o tome, velik broj ljudi morao se brinuti o njima tijekom stoljeća kako bismo mi danas uživali u prekrasnom pogledu. Netko je izradio planove za gradnju ovoga urbanog prostora – raspored, visina, blizina pločniku, dozvoljeni građevinski materijali itd.
Onda se cijeli tim ljudi pobrinuo da se ta pravila poštuju tijekom stoljeća, usprkos iskušenjima da se prekrše radi osobne koristi. Legije arhitekata tijekom godina stvarale su nacrte kojima su iskazivale poštovanje povijesti prostora, istodobno uvodeći nove elemente koji nisu oprečni staroj arhitekturi, nego je upotpunjuju.
Generacije investitora slijedile su pravila, zapošljavale talentirane arhitekte i sagradile zgrade koje će izdržati test vremena i ukusa stoljećima kasnije. Mogli su graditi ilegalne građevine ili dodati kat više tu i tamo ili zaposliti najjeftinije arhitekte i koristiti najnižu kvalitetu materijala, što bi im uštedjelo novac. Ali baština im je bila važnija. Deseci građevinskih tvrtki pomogli su u gradnji ovih veličanstvenih zgrada. I oni su mogli zaraditi više novca ne slijedeći pravila i ugovore koje su potpisali s investitorima, ali također su odlučili da ne idu lakšim putem. Dva stoljeća kasnije sjedimo i divimo se njihovu djelu.
Vodili smo slične razgovore u mnogim gradovima diljem Europe – poput Pariza, Hamburga i Münchena, ali i manjim gradovima poput Ulma. Na svim tim mjestima središte pozornosti je ljepota, organizacija, poštovanje prošlosti i dočekivanje budućnosti objeručke. Očigledno se netko brinuo o “velikoj slici”.
Dva stoljeća od danas, nadam se da će neki britanski ili njemački poduzetnici sjediti u Zagrebu, Splitu ili Rijeci, gledati kroz prozor i komentirati našu arhitekturu. Nadam se da će primijetiti da su naše zgrade bolje od onoga što imaju kod kuće. Sad smo daleko od toga. Imamo bogatu povijest, urbanističke planove, talentirane arhitekte, investitore i graditelje. Ali također imamo i društvo koje favorizira brza, a ne trajna rješenja. Imamo društvo koje više gleda na sljedeće izbore, a ne na baštinu koja čeka njihove praprapraunuke. Imamo ekonomiju kojoj nedostaje dinamika potrebna za financiranje tih testamenata naše umjetnosti i samodiscipline.
Veličanstvena arhitektura svodi se na ljepotu, a ne na četvorne metre. Na baštinu, a ne na brzu zaradu. Na dinamične ekonomije koje mogu financirati izvrsnost, a ne prosječnost. Sve su to izbori.
