U Penylanu, četvrti u istočnom dijelu Cardiffa, skromnim i povučenim životom živi 78-godišnja Irene John, hrabra Velšanka koja je prije više od 20 godina na neobičan, no nažalost i na okrutan način, u ratnim okolnostima, upoznala Hrvatsku i za nju se vezala.
Ta veza između gospođe John i Hrvatske počela je 1993., kada je Velšanka prvi put čula za Hrvatsku i kada su je ganule priče i prizori iz ratom razorene zemlje.
– Prijatelj kojega dugo nisam vidjela kazao mi je da organizira konvoj humanitarne pomoći za Hrvatsku. Najprije nisam ni znala gdje je ta zemlja, ali kada mi je ispričao što se tamo događa i koliko ljudi stradavaju, pate i vape za pomoći, odlučila sam odmah krenuti u akciju – rekla je u jednom intervjuu za BBC.
Ekspresno je tada uspjela od lokalne pošte unajmiti kombi, prikupila je zalihu lijekova i hrane uz pomoć jedne britanske humanitarne udruge, angažirala suvozača i sa sobom ponijela 500 funta za putne troškove. U rujnu 1993. priključila se Konvoju nade za Hrvatsku i od tada je u čak 43 navrata dovozila humanitarnu pomoć u našu zemlju!
Nogomet smirio napetost
Putovanja su znala potrajati i do tri dana. Znalo je biti i zastoja, najviše na slovenskoj granici, kako je opisala Irene John, jer “Slovenci nisu bili baš presretni što tolika humanitarna pomoć prolazi kroz njihovu zemlju, vjerojatno smatrajući da bi i njihovim ljudima možda bila potrebna”.
– Kad god bismo došli do slovenske granice, njihovi carinici znali su nas zadržati i do šest-sedam sati, a uvijek su bili zaokupljeni gledanjem nogometnih utakmica. Od tada sam se počela više zanimati za nogomet pa sam im, kad god bi se dogodio zastoj, govorila o Manchester Unitedu i Arsenalu pa bi tako napetost popuštala i oni bi postajali puno uljudniji i opušteniji.
Bilo je još zanimljivih anegdota na njezinim putovanjima. Primjerice kada su je na jednom punktu zaustavili pripadnici UN-a.
– Tada sam izašla iz kombija s putovnicom u ruci i zaprijetila vojnicima: “Zar vi ne znate tko sam ja? Ja sam Margaret Thatcher, britanska premijerka, i ako me odmah ne propustite, obratit ću se vašemu nadređenom časniku”. Zaprepašteni vojnici odmah su me propustili i nastavila sam putovanje – prisjetila se Irene John i nastavila:
– Namjera nam je bila dostaviti pomoć gdje god je to bilo potrebno. Nismo je željeli ostavljati u skladištima, nego smo išli izravno u izbjegličke kampove i u sela koja su bila razorena u bombardiranjima. Također, dostavljali smo zalihe i osobama s posebnim potrebama. Bili su smješteni u nekom sumornom dvorcu čiji si ustajali miris mogao osjetiti prije negoli si u njega ušao. Pacijenti koji su tamo bili smješteni prilazili su mi i dirali me licu, kao da su se željeli uvjeriti da sam stvarna osoba. Bilo je to zaista emotivno, dirljivo iskustvo.
Irene John bila je prisiljena prestati voziti humanitarnu pomoći u Hrvatsku kada je na putu doživjela srčani udar. Srećom, od njega se oporavila i koju godinu kasnije povela je skupinu velških učenika na putovanje kroz Hrvatsku kako bi im pokazala kako se zemlja obnavlja nakon ratnih razaranja.
Najviše je humanitarne pomoći dostavila u vinkovački kraj u kojemu je se i danas sjećaju, a u znak zahvalnosti prema neustrašivoj Velšanki, vinkovačka škola za strane jezike Linguapax izradila je repliku ulaznih vrata Downing Streeta 10, sjedišta britanske vlade.
Ravnatelj škole Berislav Božanović upoznao ju je za njezinih dolazaka u Vinkovce. Otkrio nam je neke detalje o vratima.
– Morali smo se odreći rozete iznad vrata jer nije stala u prostor, a crnu boju vrata zbog strogog izgleda naknadno smo promijenili u crvenu. Ostalo je približno isto. Vrata su izrađena 2002., kada je sagrađena i cijela zgrada, i do sada je kroz njih prošlo mnogo više polaznika nego kroz njihov engleski original, deseci tisuća polaznika škole svih uzrasta, njihovi nastavnici i roditelji – kazao nam je Berislav Božanović.
Danas je muči depresija
Upoznali ste osobno Irene John?
– Da, u to vrijeme bio sam prevoditelj u gradskoj upravi. Irene John je draga, druželjubiva, profinjena žena, koja je pokazivala nevjerojatno puno suosjećanja i topline prema ljudima koje uopće nije poznavala. Ona je u to vrijeme bila žena iznimne energije i snage ustrajna u tome da okupi toliki broj volontera koji su neumorno dovozili pomoć u naš kraj – kazao je Božanović.
Irene John i njezini suradnici čak su u Vinkovce dostavili i prepoznatljivu englesku telefonsku govornicu, koja i danas, kao simbol velško-hrvatskog prijateljstva, stoji u glavnome vinkovačkom parku. Bila je namjera gradske vlasti da je pri obnovi parka uklone, ali Božanović kaže da su se građani protiv toga pobunili. Berislav Božanović, zajedno sa skupinom Vinkovčana, svojedobno je na poziv Irene John bio u Cardiffu. Velški domaćini tada su, tretirajući ih kao uglednike i prijatelje iz Hrvatske, smjestili u hotel s pet zvjezdica.
Na žalost, Irene John već dulje vrijeme živi povučeno, doznali smo da je muči depresija nakon smrti sestre, za koju je bila iznimno vezana, te nismo uspjeli uspostaviti kontakt s njom.
>>> Pogledajte atmoseru na Poljudu uoči Mađarske
