U obrani Vukovara sudjelovali su i pripadnici brojnih nacionalnih manjina koji su odlučili ostati u gradu i zajedno sa svojim susjedima i prijateljima braniti svoj dom i svoj grad.
– Uloga pripadnika nacionalnih manjina u obrani grada je velika. Bilo je to vrijeme kada je svaka osoba značila mnogo, ali i vrijeme kada je dio naših sugrađana radio sustavno na rušenju grada. Drugi su pak napustili svoje domove i grad. U ukupnom broju branitelja čak 12 do 13 posto bilo je pripadnika nacionalnih manjina. Među njima je bilo svih onih manjina koje su do rata živjele u Vukovaru, ali i oko pet posto Srba – rekao je Danijel Rehak koji je 1991. godine u Vukovaru obnašao i dužnost predsjednika Sekretarijata narodne obrane.
Dodaje i da su pripadnici manjina, pogotovu Srbi, nakon zarobljavanja prolazili u srpskim logorima pravi pakao jer su ostali braniti svoj grad. Željko Ilić, Vukovarac srpske nacionalnosti, jedan je od onih koji je donio takvu odluku. U vrijeme kada su u ljeto 1991. godine mnogi odlazili iz grada, odlučio se za povratak iz Rovinja gdje je u to vrijeme radio.
– Došao sam braniti svoj grad, svoju kuću i to nikada nisam požalio. Ni u jednom trenutku nisam dvojio na koju ću stranu. Pa ovdje sam s tim dečkima i odrastao! Došao sam i javio se da se želim uključiti u obranu grada, tako da se od 1. kolovoza vodim kao hrvatski branitelj uključen u obranu Vukovara. Ni u jednom trenutku nisam osjetio nikakvu razliku – prisjeća se Ilić.
Dijelili dobro i zlo
Uključujući se u obranu grada Ilić je bio angažiran na punktu kod Slona, inače prvoj crti prema Borovu Selu, gdje je sa svim ostalim braniteljima dijelio i dobro i zlo. Kaže da je bilo trenutaka kada su se šalili, ali i onih kada su im ginuli prijatelji, od kojih su neke skupljali danima u obične vrećice jer su im tijela toliko bila razorena granatama. U Vukovaru, u obiteljskoj kući u Vinogradskoj ulici, ostali su mu i roditelji, Jela i Mile, koji su 7. listopada smrtno stradali od granate JNA.
– Stradali su u dvorištu kuće. Izašli su malo van iz podruma kada je pala granata. Tata je odmah poginuo, a mama je bila teško ranjena te je umrla nakon sedam dana u bolnici. Pronašao sam ih kada sam dolazio kući da im donesem malo kruha i vidim trebaju li što – kaže Ilić.
Četiri mjeseca u samici
Kao i ostali branitelji iz vukovarske četvrti Borovo naselje, Ilić se predao 20. studenoga, nakon čega je završio u logorima Stajićevo i Srijemska Mitrovica. Tamo su batine i razna iživljavanja bili svakodnevni, a imao je, iako to ne ističe, i "poseban tretman" jer je Srbin koji se borio na hrvatskoj strani. Čak 4,5 mjeseca proveo je u samici, a razmijenjen je poslije devet mjeseci, 14. kolovoza, kod Nemetina. Poslije razmjene želio se ponovno uključiti u obranu Hrvatske, ali mu to nije dopušteno te se vratio u Istru.
– Kada razmišljam o svemu tome, osjećam neki ponos i čast, ali u isto vrijeme i bol. Ponosim se što sam sudjelovao aktivno u svemu tome i mogu slobodno reći da kojim slučajem zatreba, ponovo bih bio tu, ali bih sada ipak bio pametniji. S druge strane, osjećam i bol i pomalo sam razočaran jer dok smo mi ratovali, neki su krali i bogatili se. Boli me to jer su za to vrijeme mnogi pravi dečki poginuli, a danas ih se i ne spominje – kaže Željko Ilić.
Smetu mu i što u Vukovaru nema posla pa se mnogi snalaze kako bi preživjeli, a Vukovar i Vukovarci, poslije svih tragedija, nipošto to nisu zaslužili.
Sve o obilježavanju 21. obljetnice stradanja Vukovara i ostale priče iz specijala Junaci Vukovara možete pročitati ovdje.
Znao je razlikovati dobro od zla.Neka se političari srpske,a bogami i hrvatske nacionalnosti ugledaju na ovog čovjeka.Bravo.