Svaki put kada greškom otvorim neku od samozvanih informativnih emisija na nacionalnoj televiziji, kolona smrknutih lica ili vodi neku procesiju ili je okupljena nad nečijim grobovima ili polaže vijence na spomen-ploče i poprsja. Toliko kadaverskog domoljublja teško je podnijeti kao emocionalno opterećenje koje se perpetuira i pojačava u intenzitetu poput neprekidnog “isljeđivanja” pravovjernosti. I neodstupanja s linije nacionalno-religijskog majoriziranja kao dogmatskog epiloga pretvaranja hrvatstva u golo nasilje. Sjećam se prije 30-ak godina kada su Srbi iskopali nekog od svojih mitskih vladara i nosali njegove kosti iliti mošti po šumama i gorama. To tumaranje iza lešine činilo se u prvi mah smiješnim, ali se pretvorilo u okoštavanje tragedije, u krvoproliće čiji smo i danas taoci. Ponekad mi izgleda da smo i mi, nakon svega, ekshumirali ovu Hrvatsku i da je nosamo između perfekta, pluskvamperfekta i imperfekta i nikako da se dokotrljamo do aorista, da završimo procesiju i odložimo vijence pa napokon počnemo živjeti za budućnost i u njoj, jer sadašnjost i nije niša drugo do trenutak koji je dijeli od prošlosti.
I u tom bjesnilu nerazumijevanja vlastitog mjesta u vremenskom tijeku čini mi se da mladi danas, ako ih promatramo kao personifikaciju budućnosti, dakle da se oni mogu odlučivati između tri stvari: ili se dobrovoljno uključiti u službu državotvorne “bezbednosti”, što podrazumijeva procesije, mise i naricanja ili se podvrgnuti autoostracizmu i u statusu apatrida pronaći zaklon od nacionalnog imperativa ili objaviti rat Hrvatskoj. Nevjerojatan je to izbor za društvo koje si tepa da je demokratsko i otvoreno, a koje se ne može afirmirati od diletantske, infantilne pomisli kako će se odricanjem od kolektivnog obezličavanja izgubiti u izazovu individualizma.
Grč i opstipacija, nadutost i podrigivanje dijelovi su kliničkog izgleda hrvatskog domoljuba koji mora prepuknuti od dokazivanja da nije sve tako crno u zemlji koja se dezintegrira pod teretom stalnog pritiska integrativnog hrvatstva-katolicizma. I dok na fizičkoj strani deformacije bivaju neizbježno lako uočljive, na strani psihe one se uočavaju u skrivenim odbljescima trajnih nesigurnosti kamufliranih u uniforme agresije i cinizma. Zbog toga smo baš najnesigurniji u ono što bi trebalo biti najizvjesnije, što je posljedica istine da sami sebi najmanje vjerujemo. Da je sve preraslo u potpuni apsurd, vidi se i po totalnom kaosu u određivanju temeljnih državnih praznika. Mi više ne znamo što i kog dana slavimo. Kad je dan državnosti, kada dan neovisnosti, kada dan Sabora, kada dan samostalnosti, kada dan Republike, kada dan opljačkanih nacionalnih resursa, kada dan kapitulacije...
Gotovo trideset godina nakon utemeljenja mi ovoj državi nismo osigurali da na simboličnoj razini zaživi njezina amblematska identifikacija, što i ne mora pretjerano čuditi jer se, da se vratim na početak teksta, ova država i ne slavi, nego se komemorira. Kao da veseo u Hrvatskoj znači biti sumnjiv jer, objektivno, nemaš se čemu veseliti, a subjektivno se bojiš smijati u predgrobnom životu koji se sveo na tragične mimohode i prekapanja po jamama. Ovako mrtve ozbiljne sablazni nas i najava Ave Karabatić da će se kandidirati za predsjednicu. No zar je našem atrofiranom duhu doista nezamislivo da starleta bude predsjednica, a nije nezamislivo da predsjednica bude starleta? Nije pristojno, reklo bi se, kad atmosfera podsjeća na onu iz starog vica kad su se dva luđaka vratila sa sprovoda i netko ih pita kako je bilo, a oni kažu da je bilo OK, da je bilo puno ljudi i da je glazba bila dobra, ali da su samo njih dvojica plesala.
Zato su ti silni ispraćaji Hrvatske na vječni počinak impresivno suicidalni, zato su i prijedlozi za nove na istom tragu i na svu sreću, za održavanje atmosfere trajne ukoroćenosti, kontinuirani. Nedavno je jedan od katoličkih biskupa predložio izgradnju svehrvatskog groba. U njega bi se, prema ideji blagouzvišenog crkveno-povijesnog grobara, imali deponirati svi do sada nepokopani i bezgrobni kosturi pa bi opet mrtvi, u antitezi Isusovoj, trebali otkapati svoje mrtve i kliklakati kostima izglodanim mržnjom, nesrećom i zlom. Kakva bi kolosalna jama morao biti taj svehrvatski grob, uz napomenu predlagaču da ostavi dovoljno mjesta i za nove naraštaje, za one koji se danas čine živima jer potpuno je sigurno, kapacitete nacionalnog reciklažnog dvorišta treba unaprijed maksimizirati u kulturi koja održava tradiciju da se za domovinu može i mora samo ubiti ili umrijeti.
No, ima li tako dubokog masovnog i nacionalnog groba i ima li uopće tehnologije da ga realizira i da u nj stane cijela povijest, da se u tom komforu bezdana ne napravi gužva koja će ponovno prokuljati na površinu i među nas žive mrtvace, nacionalzombije, unijeti novu dinamiku starih krvljenja. Iscrpljujuće je dosadna matrica koja se ponavlja i, bez obzira na to što će voditi u nove tragedije, jer ovdje su i tragedije dosadne i predvidive, njih je neminovnost učinila običnom licitacijom poklanih kojom se određuje tko je krivac, a tko žrtva, dok se motivacije koje do tragedije vode skrivaju iza procesija, polaganja vijenaca, fabriciranja osobnih kukavičluka u nacionalnu povijest i Dnevnika na državnoj televiziji.
VIDEO Konferencija Andreja Plenkovića
..2001 bu-ra iliti Budiša-Račan konkretno škrabalo ako ćemo iskreno,napravili su sto je i bio cilj sranje..