Početkom travnja Srbiju očekuju redoviti izbori za Predsjednika Srbije kao i izbori za nekoliko Skupština gradova među kojima će svakako najzanimljiviji biti izbori u Beogradu. Iako još nisu raspisani najavljeno je raspisivanje i prijevremenih parlamentarnih izbora. Ti izbori su bili povod da razgovaramo s predsjednikom Demokratskog saveza Hrvata Vojvodine (DSHV) Tomislavom Žigmanovim o izbornim planovima Hrvata u Srbiji, odnosno kakva su im očekivanja od izbora, koji su plamovi…
Srbiju 3. travnja očekuju još jedni izbori. Zašto se održavaju prijevremeni parlamentarni izbori kada se zna da su redoviti izbori održani prije dvije godine?
-Za prijevremene parlamentarne izbore pravi politički razlozi ne postoje! Uopće nije upitna većina u republičkoj Skupštini, Vlada i njezin rad su stabilni i redoviti – štoviše samih ih cijene uspješnim, prijepori na unutarnje - političkom planu vješto se i pozitivno po vlast razrješuju, nema velikog pritiska sa strane međunarodne zajednice… Stoga razloge valja tražiti u drugim područjima koje neki analitičari povezuju s potrebom da vladajuća stranka ne izgubi, uvijek oporbama sklon, Beograd te da se osnaži mobilnost biračkog tijela i za izbore za predsjednika Republike.
Hoće li hrvatska nacionalna manjina u Srbiji, na ovim izborima, imati garantirana mjesta u Skupštini? Što će to značiti za Hrvate u Srbiji?
-Na žalost, ni u ovom izbornom ciklusu neće se primijeniti institut zajamčenih mandata za najviše predstavničko tijelo u Republici Srbiji – Narodnu skupštinu, premda se na tako što Srbija obvezala potpisivanjem Međudržavnog sporazuma o zaštiti manjina s Republikom Hrvatskom u jesen 2004. godine. Dakle, uskoro će biti ljudska punoljetnost od kada se u Srbiji ne primjenjuje članak 9 toga Sporazuma, kojim se propisuje obveza zastupljenosti nacionalnih manjina – Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji – u predstavničkim tijelima vlasti na svim razinama i u izvršnoj vlasti na lokalnoj razini! Posljedica toga je da političkih predstavnici Hrvata u Vojvodini, odnosno Srbiji, ukoliko se ne nađe neko ad hoc rješenje, interese svoje zajednice artikuliraju s „ulice“, izvan političkog sustava, što morate priznati da je potpuno paradoksalno. Isključenost iz procesa donošenja odluka onda uvjetuje i nerješavanje ili, da budem precizniji, sporo rješavanje i drugih problema s kojima se suočavamo.
Kakva su očekivanja DSHV-a na parlamentarnim izborima?
-Kao odgovorna politička stranka, gotovo je sigurno da ćemo sudjelovati! Tražimo model da, unatoč malo prije spomenutom deficitu, osiguramo zastupnika u Narodnoj skupštini, za što kao jedina stranka hrvatske zajednice koja ima razvijen institucionalni kapacitet možemo dati i odsutni prinos.
Znate li izlazite li na izbore samostalno ili u koaliciji s nekim?
-Prema postojećem izbornim zakonima u Srbiji, Hrvati kao relativno malobrojna, teritorijalno izuzetno disperzirana i najjače negativno označena zajednica u javnosti samostalnim izlaskom na izbore ne može osigurati svog zastupnika, što znači da nam predizborno koaliranje predstavlja jedinu mogućnost. Za sada nije bilo ozbiljnijih razgovora o ovoj temi, no vjerujemo da se moraju dogoditi. Istine radi, moram podsjetiti kako ni u Republici Hrvatskoj na izbore ne izlazi veliki broj pripadnika srpske zajednice koji glasuju za srpske zastupnike – neki od njih dobiju tek 5% glasova svog biračkog tijela, no njihova snaga leži u tome što je Republika Hrvatska ispoštivala bilateralni sporazum, to jest što su mjesta u predstavničkim tijelima zajamčena. Njih ove muke, pa i rješavanje svih drugih za koje je potrebno biti dio političkog i državnog sustava, zaobilaze.
S obzirom da pojedinačno teško možete ući u Skupštinu razmišljate li o ujedinjenju stranaka i udruga s hrvatskim predznakom u Srbiji? Koliko je političkih stranaka s hrvatskim predznakom u Srbiji danas aktivno?
-Osim po nazivu, drugih hrvatskih političkih stranaka u Srbiji nema! Nedavno je pod vrlo čudnim okolnostima oživljen rad Demokratske zajednice Hrvata, koja je okupila i Hrvate koji su bili dio snaga koje su okupirale Vukovar i čiji rad se sažima ne u politikama razvoja zajednice nego u razbijanju postojeće strukture pa ako hoćete i same supstance Hrvata u Srbiji. Imate na djelu gotovo sve ono što je nedavno provedeno spram hrvatske zajednice u Crnoj Gori. S takvima, razumljivo je, ne postoji osnova za suradnju, premda vodstvo iste, zamislite, iz nadamo se ne istih ciljeva, uživa naklonost ovdašnjih predstavnika diplomatskih misija i konzularnih ureda Republike Hrvatske.
Razmišljate li u nekakvoj suradnji s vladajućim SNS-om po uzoru na SDSS u Hrvatskoj? Jeste li možda bliži nekim oporbenim strankama?
-Paralelizam o kojem govorite nije moguć, jer je SDSS, na temelju instituta zajamčenih mandata, uvijek u prilici stvarati postizborne koalicije, a politička je kultura u vladajućim političkim klasama daleko povoljnija kada je riječ o postojanju svijesti izgradnje pozitivnoga odnosa spram srpske zajednice. Pa ipak, i do sada smo djelatno očitovali da je DSHV spreman za suradnju – u Pokrajinskoj vladi i u Gradu Novom Sadu imamo dobre primjere za tako što, no nismo uspjeli, ne našom krivnjom, isto postići kada je riječ o republičkoj razini i u pojedinim, za nas važnijim lokalnim samoupravama, kao što su Subotica, Apatin, Bač ili Sombor. Štoviše, u Subotici smo uvođenjem tzv. bunjevačkog jezika u službenu uporabu pretrpjeli veliki udar!
Ukoliko Hrvati ponovno ne budu u Skupštini Srbije što će to značiti za hrvatsku nacionalnu manjinu u Srbiji?
-Već sam napomenuo – djelovati „s ulice“ je u politici gotovo nemoguća misija! Na unutarnje - manjinskom planu to znači daljnje „mrvljenje“ vlastitog institucionalnog okvira te određenom akrobatikom i stalnim podrškama iz Republike Hrvatske pokušati ostvariti neke od ciljeva koji pridonosi opstanku i razvoju zajednice. Ipak i Hrvatska bi po tom pitanju morala zauzeti čvršći stav i koristiti poluge kojima bi se naše zastupstvo moglo postići.
Kakav je trenutno položaj hrvatske nacionalne manjine u Srbiji? Vide li se kakvi pomaci na bolje? Gdje su danas najveći problemi kada su u pitanju Hrvati u Vojvodini?
-Bolji nego li prije nekoliko godina, no još uvijek s brojnim deficitima, napose kada je riječ o integraciji Hrvata u društveni život i politički sustav Srbije! Riječju, bilježimo pomake – nakon povrata dijela rodne kuće bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu počela je obnova, stavlja se u funkciju dobiven prostor za rad Hrvata u Beogradu, u Monoštoru, rješavamo i ogromne izazove – prva smo nacionalna manjina u Srbiji koja je osigurala nove udžbenike za gimnaziju, uspijevamo ostvariti neke od proklamiranih ciljeva – otvoren lektorat za hrvatski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Novom Sadu stavljen je u funkciju obrazovanja na hrvatskome, no to još ne znači da je postignut naš ravnopravni društveni položaj. Pri tomu, većina pomaka posljedica je naših ustrajnih i velikih napora, kao i značajne pomoći koja stiže iz Republike Hrvatske – Vlada Republike Hrvatske prošle godine uložila je u krucijalni nam projekt, izgradnju Hrvatske, no najveći problem, a to je isključenost iz procesa donošenja odluka, još uvijek ostaje! Kada to bude riješeno, i ostala otvorena pitanja lakše će se rješavati.
Koliko je danas Hrvata u Vojvodini, a koliko ih je bilo 1991. godine?
-Na popisu 1961. godine u Vojvodini je živio 145.341 građana hrvatske nacionalnosti, a u Srbiji 196.409. Po popisu iz 1981. godine u Srbiji je živjelo 149.368 Hrvata ili 1,60% stanovnika, a u Vojvodini 109.204 ili 5,37%, dok je po popisu iz 1991. godine u Srbiji živjelo 105.406 Hrvata ili 1,08% od ukupnog broja stanovnika, od čega je najveći broj u Vojvodini 74.808 (3,71%), Prema popisu iz 2011. broj Hrvata u Srbiji je 57.900. od čega u Vojvodini živi 47.033. Usporedimo li i letimično ovdje iznesene podatke, vidjet ćemo da je u posljednjih četiri popisna ciklusa broj Hrvata u Srbiji manji za 60%. Osim što je to posljedica vođenja aktivne i dugotrajne asimilacijske politike spram srbijanskih i vojvođanskih Hrvata, to mu je pridonijelo i protjerivanja pod prijetnjama i činjenjem etnički motiviranoga nasilja, kao i stvaranje klime straha i nesigurnosti, početkom i sredinom devedesetih godina XX. stoljeća. Po neslužbenim procjenama, Vojvodinu i Srbiju je moralo napustiti oko 40 tisuća Hrvata. Najteže povrede i masovnije kršenje temeljnih ljudskih prava koje su pretrpjeli vojvođanski Hrvati, napose u Srijemu, vremenski se situira u dva razdoblja – prvo je bilo 1990. – 1992. na početku Domovinskog rata, a drugi 1995., nakon vojno - redarstvene operacije „Oluja“.
Kakva je Vaša suradnja s veleposlanikom Hrvatske u Srbiji kao i Vladom RH?
- Suradnju s Vladom Republike Hrvatske na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem i pripadajućim ministarstvima cijenimo pozitivnom i za posljedicu ima konkretne rezultate. Vlada financira naš kapitalni projekt – izgradnju Hrvatske kuće u Subotici, prostora za rad svih ključnih ustanova hrvatske zajednice, izdvajaju se sredstva za kadrovsko snaženje, povećan je ukupni obim sredstava koja su namijenjena potrebama hrvatske zajednice u Srbiji, a i podrška i na političkom planu je osnažena. Posebno smo zadovoljni uznapredovanom suradnjom s brojnim županijama, gradovima i općinama, napose s onima koji su u pograničnim područjima. Žao nam je što isto nije adekvatno praćeno i od strane ključnih osoba diplomatskih misija i konzularnih ureda ovdje, već i dalje bilježimo djelovanje koje za posljedicu nema pozitivne pomake u društvenom položaju naše zajednice.
Dokle je došao "problem" s Bunjevcima u Vojvodini?
-Izgradnja tzv. bunjevačke nacije je, na žalost, u završnoj fazi. Iza svega stoje državne strukture, ključne znanstvene i kulturne ustanove i njihove politike, jer Bunjevci nehrvati za tako što nisu sposobni! To su isti oni krugovi koji stoje iza prisvajanja starije dubrovačke književnosti u korpus srpske. Početak sličnog djelovanja i na planu dekroatizacije Šokaca bilježimo u posljednje vrijeme. Naše protivljenje i korake koje smo poduzimali protiv tih gotovo po svemu apsurdnih nastojanja bili su preslabi, a Hrvatska – ne samo tijela vlasti nego i kulturni i znanstveni prostor, nije ishodovala većim uspjesima u zaprječavanju toga procesa. No mi se sa situacijom ne mirimo, a naši su saveznici istina i nalozi predaka koji su znali i životima plaćati svoju pripadnost hrvatskom narodu!
