Umjesto pompozno najavljivanog "Igmanskog marša" na početak izmjene Daytonskog sporazuma zaključci "Igmanske inicijative" izrodili su se u "Igmanski demarš". Član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, predsjednik Republike Hrvatske Stjepan Mesić i predsjednik državne zajednice Srbije i Crne Gore Svetozar Marović, iako je bilo najavljeno, jučer nisu potpisali Zajedničku izjavu sudionika Igmanske inicijative o promjeni Daytonskog sporazuma jer o tom dokumentu nije postojao jedinstven stav članova Predsjedništva BiH.
Protiv promjene bio je, pogađate, srpski član Predsjedništva BiH Borislav Paravac, koji je nakon dvodnevne 11. sjednice Igmanske inicijative posvećene temi "Deset godina nakon Daytona slijedeći korak suradnje" pred predsjednikom RH Stjepanom Mesićem i predsjednikom državne zajednice SiCG Svetozarom Marovićem odustao od potpisa.
"Znate kome smetaju promjene ustava na koje se poziva i ova izjava", žalovitim glasom prokomentirao je najnoviju diplomatsku blamažu bošnjački član Predsjedništva BiH Sulejman Tihić, kao da nije znao za ovakav scenarij. Ako nije znao, podsjetila ga je izjava Sejfudina Tokića, jednog od sudionika Igmanske inicijative, u kojoj navodi da su u proteklih 14 dana iz kabineta članova Predsjedništva stizale vrlo kontroverzne sugestije i zahtjevi da se neki dijelovi iz teksta izjave brišu. Bez obzira na to koliko nekome jučerašnja pikanterija izgledala katastrofično, u njoj ima i nečega pozitivnog. Ako ništa, konačno su se i dva predsjednika susjednih zemalja SiCG i RH na licu mjesta uvjerili u kakvoj političkoj kaljuži funkcionira daytonska BiH. Možda je tradicionalno suzdržljivi Stjepan Mesić na tom primjeru shvatio da se politički predstavnici triju naroda u BiH bez jakog posrednika ne mogu dogovoriti ni o prijedlogu, a kamoli o promjeni Daytona, koji su potpisale i Hrvatska i SiCG.
Kao ne bi sramota bila veća, famoznu Zajedničku izjavu, u ime Igmanske inicijative potpisali su Sejfudin Tokić, Aleksandar Popov i Zoran Pusić, predsjednici nevladinih organizacija iz Sarajeva, Zagreba i Novog Sada, čiji potpis u surovoj političkoj realnosti ne vrijedi "pišljiva boba". U prilično kontradiktornoj izjavi konstatira se da Daytonski sporazum ostaje značajan politički dokument kreiran u određenom historijskom trenutku. Životna realnost, međutim, nadrasla je ovaj sporazum pa zato treba tražiti nove forme i okvire za adekvatniji, funkcionalniji i suvremeniji odnos spram životnih potreba građana BiH te nove političke realnosti. A kakve realnosti!?
