Sada, kad smo svi postali "Karantena Hrvatska", udružio sam jučer snage s našim poznatim matematičarem Tonijem Milunom kako bismo vam zajednički objasnili kako smo se uopće našli u ovakvoj situaciji.
Sredinom siječnja 2020. veći broj prijatelja iz Hrvatske predložio mi je da na Facebooku započnem novu popularno-znanstvenu seriju u kojoj bih pratio epidemiju COVID-19 u gradu Wuhan. Nazvao sam tada svoje kineske kolege, zamolivši ih da mi ukratko opišu što se kod njih zbiva. Prenijeli su mi nekoliko jednostavnih, ali epidemiolozima vrlo korisnih poruka. Najviše me iznenadilo što su razmišljali o stavljanju 56 milijuna ljudi u karantenu na dulje vrijeme. To mi je tada, 17. siječnja – dakle, prije samo dva mjeseca – zvučalo kao doista radikalna ideja. Ali, kada sam doznao više, a zatim tjedan dana kasnije – 23. i 24. siječnja – vidio da su doista zatvorili Wuhan i još 15 gradova, shvatio sam da se radi o gotovo nadrealnom zbivanju, svakako vrijednom praćenja. Tako je 29. siječnja započela serija tekstova "Karantena Wuhan".
Koronavirus 02 Usporedba s ostalim drzavama from Toni Milun on Vimeo.
Kineski kolege rekoše mi da se u velikim bolnicama Wuhana, iz dana u dan, počelo pojavljivati sve više ljudi s neobičnom upalom pluća. Obično bi je prethodno "vukli" već desetak dana, a nisu reagirali na terapiju antibioticima. Neki su ubrzo trebali i dodatni kisik ili pak mehaničku potporu disanju.
Kada bi se od oboljelih zarazili i sami liječnici, uhvatio bi ih strah. Kako i ne bi? Radilo se o nepoznatom uzročniku upale pluća, a otprilike svaki deseti pacijent umirao bi uz bolničko liječenje. No začudilo bi ih tada što su zaraženi liječnici imali uglavnom blage simptome. Nisu razumjeli kako je moguće da su zaraženi pacijenti tako lošeg stanja, a zaraženi liječnici tako dobrog ako je uzročnik njihove respiratorne infekcije bio isti?
Odgovor na tu enigmu krio se, međutim, izvan bolnice, na ulicama 11-milijunskog Wuhana. Epidemiolozima je takav raskorak simptoma bio jasan signal da se među stanovništvom tog grada već neko vrijeme velikom brzinom morala širiti epidemija. Ona u različitih osoba može izazvati različite simptome. Kod velike većine zaraženih simptomi će biti blagi ili umjereni, pa se nikada neće javiti u bolnicu. U oko 15% bit će teži i zahtijevati dodatni kisik. Tek će preostalih 5% zaraženih doći u kritično stanje, trebati respirator i intenzivnu skrb. Primijetili su i da kada liječnici prenesu virus drugim pacijentima u bolnici, on također ubija otprilike svakog desetog zaraženog. Uglavnom one koji već imaju druge teške bolesti. Posebno su rizični bili muškarci, pušači i prilično stari.
Liječnici u bolnicama viđali su samo taj krajnji dio spektra oboljelih – teške i kritične slučajeve. Ostali zaraženi stanovnici, oni s blagim i umjerenim simptomima, slobodno su šetali Wuhanom. Tamo su širili epidemiju velikom brzinom.
Epidemiolozi u Wuhanu shvatili su da nova bolest stoga neće ubijati svakog desetog koga zarazi, već možda svakog stotog, možda i tisućitog. Kao brojnik mogli su koristiti broj umrlih u bolnicama, ali u nazivnik je trebalo staviti baš sve zaražene stanovnike Wuhana izvan bolnice, tj. brojne širitelje s blažim simptomima. U početku epidemije u 11-milijunskom gradu nitko je znao ima li takvih možda samo tisuću, deset tisuća, sto tisuća ili možda već i milijun. Zato je trebalo proglasiti karantenu. Najvažnije je tada bilo hitno zaustaviti eksponencijalno širenje, a zatim to polako istražiti.
Postalo im je jasno da COVID-19 nije bolest koja primarno ubija težinom svojih simptoma. Ovo je bila bolest koja ubija svojom nevjerojatno velikom brzinom širenja u zajednici. To širenje dovodi do strašno brzog porasta ukupnog broja zaraženih, a time i onih 5% kritično oboljelih, iz dana u dan. Kritično oboljeli tada ne mogu dobiti adekvatnu skrb. Zato, na svakog umrlog kojeg se nije moglo spasiti, dolazi još nekoliko onih koje se vjerojatno moglo, ali su svi došli na liječenje u isto vrijeme. Time su preopteretili bolničke kapacitete za intenzivnu skrb.
Kolege iz Kine rekli su mi da će nas, nakon svih loših vijesti iz Wuhana, vjerojatno iznenaditi koliko je ona relativno blaga kod većine zaraženih donesu li je do naših krajeva turisti ili pomorci. Rekli su mi da se same bolesti ne trebamo previše bojati već njezina brzog širenja. Stoga su za njezinu kontrolu ključne tri stvari:
(1) širenje iz Kine u druge države treba, jednostavno, zaustaviti "prvom linijom obrane" – stalnom izolacijom zaraženih i njihovih kontakata. Taj pristup već je ranije uspješno zaustavio dva prethodna koronavirusa, SARS i MERS, iako su se oba bila proširila u više od 20 država iz Kine i Saudijske Arabije. Bilo je, stoga, izgledno da će to uspjeti i za COVID-19;
(2) moramo biti iznimno pažljivi ako virus kojim slučajem probije "prvu liniju obrane". Naime, tada će ga svi oni zaraženi s blažim simptomima početi širiti među stanovništvom silno brzo, potpomognuti i "superširiteljima" koji zaražavaju mnoge. Tada brzina porasta broja slučajeva može svakoga neugodno iznenaditi i zateći nespremna.
Razlog tome je što slučajevi zaraze koje potvrđujemo danas odražavaju širenje zaraze danima ranije, a ne trenutačno stanje. Između same zaraze i dijagnoze simptoma razdoblje je "inkubacije", koje traje oko tjedan dana. Zato, ako u subotu dijagnosticiramo 100 zaraženih, time stječemo informaciju o širenju zaraze prošle subote. Ali, tijekom tih sedam dana virus se brzo širio, pa je danas, zapravo, zarazio više od 1000 novih ljudi. No, oni će nam postati vidljivi tek iduće subote. To je problem "tihog", nama nevidljivog eksponencijalnog rasta, koji ljudskom mozgu nije intuitivan. U predaji je opisan pričom o šahovskoj ploči i zrnima žita, a krasno ga u priloženom videu objašnjava Toni Milun.
Ukratko, stvarno trenutačno stanje širenja zaraze COVID-19 uvijek je bitno lošije za nas, no što ukazuje trenutačni broj potvrđenih slučajeva – oko deset puta gore. Zato, ako virus probije prvu liniju obrane, ključna će odluka biti da se što prije proglasi karantena, da nam virus ne pobjegne u eksponencijalni rast. A učinci karantene neće biti vidljivi već idući dan, nego tek za tjedan dana. Do tada će trebati trpjeti užasne gubitke ako je karantena proglašena prekasno, kao što se to ovih dana događa Italiji.
(3) moramo, naravno, silno paziti da nam virus ne uđe u bolnice ili staračke domove jer tamo može učiniti velik pomor među pacijentima koji su već oslabljeni.
Te tri točke standardne su epidemiološke mjere zaštite, pa je bilo sasvim jasno što treba činiti kad dođe do nas. Počeo sam pažljivo pratiti rezultate učinka karantene u Wuhanu, ali i usporedan porast broja slučajeva u Europi, a Toni Milun u videu pokazuje kako se to radi.
Najvažniji dan ove pandemije COVID-19, barem do sada, bio je vjerojatno, 8. veljače. Zahvaljujući nekoliko uzastopnih dana smanjenja broja novozaraženih u Wuhanu, tada je postalo jasno da epidemija u Kini počinje jenjavati te će se tijekom idućih tjedana praktično ugasiti. Bile su to odlične vijesti za sve nas. Značile su da se epidemija COVID-19 može suzbiti i ako virus probije prvu liniju obrane.
Od tog, 8. veljače, sve do 21. veljače stvari su se, globalno gledajući, stalno činile sve boljima. Broj novozaraženih u Kini stalno je opadao. Okolne zemlje, već poučene iskustvima sa SARS-om – Singapur, Hong Kong i Japan – "uhvatile" su virus pristigao iz Kine u svoju prvu liniju obrane. Kontrolirale su ga pooštrenim režimom na svojim granicama, čestim testiranjem i izolacijom zaraženih i njihovih kontakata. Karantena im nije bila ni potrebna, mjere prve linije obrane davale su rezultate.
VIDEO: Ovo su detalji novouvedenih mjera: Nema više druženja
Nadalje, na čitavoj južnoj polutki, osim triju slučaja u Australiji i jednog u Argentini, uopće nije bilo registriranih smrti od COVID-19. Davalo nam je to svima veliku nadu da će se COVID-19 zapravo pokazati kao sezonski virus te nestati sa sjeverne polutke dolaskom kasnog proljeća i ljeta. A u Europi i SAD-u vrlo rijetki slučajevi lako su hvatani u prve linije obrane.
Od 21. veljače, međutim, u žarište interesa neočekivano su došli Južna Koreja i Iran. Prva je imala doista nezgodan incident koji ću opisati u jednom od idućih nastavaka kao primjer drukčijeg uspješnog načina borbe protiv virusa. Oni su svoju prvu liniju obrane mogli jako razvući i bez karantene. S druge strane, oko Irana je vrlo malo toga bilo jasno. Pribojavao sam se da bi ta zemlja vremenom mogla postati najveći problem vezan uz COVID-19 jer bila je prva slabije razvijena država u kojoj se virus počeo slobodno širiti. Pozitivno je, međutim, bilo što su iranski epidemiolozi vični suzbijanju zaraznih bolesti.
Primijetio sam i da je Italija 21. veljače skočila s 3 na 20 slučajeva. Pomislio sam, riječ je možda o nekoj grupi koja putuje zajedno. No, dan po dan, Italija je 24. veljače već imala ukupno 229 zaraženih, dok su ostale zemlje EU imale mali broj i kontrolirale ga prvom linijom obrane.
Kada sam sletio u Zagreb četiri dana kasnije, 25. veljače, Hrvatska je testiranjem otkrila svog prvog zaraženog građanina. Italija, preko puta nas, imala je tada već 322 zaražena. Virus im je tada već bio probio prvu liniju obrane, pa sam očekivao da će već idućega jutra proglasiti karantenu barem za Lombardiju. Ako su registrirali već 322 zaražena, značilo je to da je među stanovništvom već znatno više zaraženih.
No, situacija u svim ostalim zemljama EU bila je i dalje mirna. Očekivalo se da će prve linije obrane u EU uspješno kontrolirati ulaz virusa. Jednu se zemlju uvijek može i izolirati od drugih, bude li potrebe, a Italija je ionako prilično dobro izolirana. Nadao sam se, zapravo, da kolege u Italiji imaju dodatne dojave iz Kine, pa su vjerojatno izračunali svoje bolničke kapacitete i znaju što rade. Pretpostavio sam da žele sačuvati turizam i ekonomiju što dulje i pripremiti ljude za karantenu, koju će oni, očito, morali proglasiti prvi u Europi.
U Zagrebu me stoga doista začudila panika koja je zahvatila ljude kada su čuli da je i kod nas zabilježen prvi slučaj. Znao sam da se naša prva linija obrane može lako nositi sa sporadičnim slučajevima zaraze, a globalno je situacija tada bila sve bolja iz dana u dan. Za epidemiologe, najvažniji od svih pokazatelja bio je prelazak eksponencijalnog rasta svih novozaraženih slučajeva, s početka epidemije u Wuhanu, u linearan, koji je silno usporen. Eksponencijalan je bio do oko 17. veljače, a linearan od 17. veljače do 1. ožujka. Nakon tog, "linearnog" razdoblja, u epidemiji se očekuje završni stadij, tj. poravnanje krivulje i opadanje broja novih slučajeva. To vam Toni lijepo objašnjava u videu.
VIDEO: Igor Rudan: Što svatko od nas može sada učiniti u borbi protiv pandemije COVID-19?
Svi tada raspoloživi podaci podgrijavali su i realnu nadu da je virus sezonski, kao i da će ga prve linije obrane svih razvijenih zemalja uspješno zaustaviti. Znali smo tada da su ga već bile zaustavile baš sve kineske pokrajine u koje se proširio iz pokrajine Hubei, njih tridesetak. Uspijevali su to i Japan, Singapur, Hong Kong. Zašto ga onda ne bi zaustavili i EU i SAD?
Stoga mi se panika u Zagrebu nije činila primjerenom. Kako se moj povratak poklopio s prvim zabilježenim slučajem, kamere mnogih televizija saletjele su me neočekivano prigodom gostovanja u Edwardu Bernaysu, gdje sam održao pozvano predavanje. Nastojao sam tada umiriti sve novinare, ali i javnost, znajući da sve epidemiološke mjere globalno funkcioniraju, da je virus u Kini već pod kontrolom, a drugdje ga drže prve linije obrane.
Upitan kakva nam se to bolest približava, usporedio sam je s "težom gripom, ali za koju nemamo cjepivo". Kao epidemiolog, znao sam da i sama teža gripa znači oko 650.000 umrlih godišnje, a bez cjepiva i puno više od milijun. Nije mi se činilo da bi COVID-19 ikako mogao doseći te brojke s obzirom na to da je u Kini efikasno zaustavljen na manje od 5000 smrti, a i drugdje je situacija prilično mirna. Ali ono čega nisam bio svjestan jest koliko malu opasnost ljudi u Hrvatskoj povezuju s gripom danas. To me nerazumijevanje, nažalost, prati još i danas u mnogim razgovorima s ljudima.
Zatim sam, 1. ožujka, u emisiji "Nedjeljom u 2" objasnio kako u Hrvatskoj doista ne treba paničariti jer, osim ako virus ne mutira nagore, teško da ikako može ugroziti više od 0.5% do 1% svih zaraženih ljudi. Pritom neće niti toliko ugroziti mlađe dobne skupine, već pretežno one starije od 50 godina. A ne može nas sve ni zaraziti jer zaražavanje cijelog stanovništva također se mora samoograničiti u nekom trenutku kada se stekne kolektivna imunost. U vezi sa svim tim mojim predviđanjima, ništa se ni do danas nije promijenilo.
Nakon te emisije počele su se, međutim, događati potpuno nevjerojatne stvari, kao u noćnoj mori dizajniranoj za nekog epidemiologa. Najprije 3. ožujka, direktor WHO-a Tedros Adhanom objavljuje da je dosadašnja stopa umiranja od COVID-19 bila 3.4%. To u neku ruku nije bilo netočno, jer naveo ju je kao stopu umiranja među svima pozitivno testiranima, ali ne i svima zaraženima. Stoga to nije bila korisna informacija za javnost. Naime, ta brojka je kombinacija stope umiranja slučajeva bolničkih infekcija među starima i bolesnima iz Wuhana i Italije, koja je bila čak 5 do 10%, i stope umiranja kada se virus širio u zajednici, koja je tipično oko 0.5 do 1%. Dakle, nije reprezentativna ni za jednu, ni drugu situaciju.
No, kako sada više ikome objasniti da direktor Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi ne razumije koliko je zbunjujuće zabrinutoj javnosti citirati takvu brojku, možda i pet puta veću od one koja je primjenjivija? Da sve odmah postane i gore, prvi mu je oponirao američki predsjednik Donald Trump. On je taj broj nazvao "pogrešnim", a bio je velikim dijelom u pravu. Odjednom me to dovelo u situaciju da moram mnogima objašnjavati da nisam podcijenio opasnost od COVID-19 kada sam rekao da je stopa umiranja, primjenjiva na cijelu populaciju, mogla biti 0.5-1%. A uz mene je, nasuprot direktoru Svjetske zdravstvene organizacije u Ženevi, stajao jedino Donald Trump. Nije čudo da su i ljudi koji su mi do tada najviše vjerovali sada već sasvim izludjeli. Srećom, oglasili su se idućih dana i mnogi drugi stručnjaci, potvrđujući procjene od 0.5-1%.
Tako su dani od 5. do 7. ožujka prošli u pokušajima objašnjavanja primjenjive stope umiranja, u tri uzastopne objave. Sve je to barem poslužilo za veliki članak u Index.hr s odgovorima na 20 pitanja o COVID-19 koji je, nadam se, pomogao mnogima shvatiti više o prijetnji s kojom se suočavamo i umanjiti buku.
Međutim, u tim sam raspravama, naravno, krajičkom oka stalno gledao u brojke novozaraženih u svijetu. Odjednom, ne samo da mi više nije bila jasna Italija već ni cijela Europa. Što svi čekaju, zašto ne proglašavaju karantene? U subotu navečer, 7. ožujka, Austrija je već imala 79, Švedska 161, Belgija 169, Švicarska 268, Španjolska 500, Njemačka 799, Francuska 949... a Italija 5883 potvrđeno zaraženih?! Gledao sam u sve te brojke duboko zabrinut – ali za talijansku jednostavno nisam mogao vjerovati. Bilo je razvidno da već imaju najmanje 60.000 širitelja zaraze, a taj broj će rasti eksponencijalno još barem deset dana, čak i da sutra proglase karantenu. U svakom slučaju, bilo je tada sasvim jasno da ćemo svi u Europi morati u karantene, bez obzira na to što smo mi u Hrvatskoj još uvijek držali svoju prvu liniju obrane.
Idućeg dana, 8. ožujka, Lombardija je proglašena karantenom, ali vijest je iscurila u medije prerano. Brojni studenti pobjegli su na jug zemlje, šireći zarazu. Zatim je karantenom proglašena i cijela Italija. Istog dana, 8. ožujka, objašnjavam u svojoj objavi "Opravdanost golemih karantena" problem eksponencijalnog rasta broja zaraženih kao ključni problem pandemije COVID-19. Tada je već bilo sasvim jasno da ćemo i mi u Hrvatskoj već za koji dan biti karantena.
Počeo sam računati kada bi u Hrvatskoj bilo najbolje proglasiti karantenu. Procijenio sam da bi prvi veći skok od 10 prema 20 zaraženih bio dobar trenutak. Broj zaraženih s teškom slikom mogao bi se tada, uz malo sreće, zaustaviti na brojkama gdje bi naš zdravstveni sustav imao dobre šanse pružiti pomoć svima, uz doista minimalan broj teških slučajeva zaraze. Taj se skok, s 14 na 19 zaraženih, dogodio 11. ožujka.
U 3 sata ujutro 12. ožujka objavio sam odmah status "Kontrast je majka jasnoće", gdje objašnjavam da sada imamo opciju u idućih 30 sati ili proglasiti strogu karantenu, pa izliječiti teško oboljele kako se budu pojavljivali ili pak pustiti da se virus raširi kako bi se spasila ekonomija i sačuvao normalan život, ali se pripremiti na priličan broj umrlih.
Znao sam da i naši epidemiolozi gledaju u te brojke i razmišljaju o istom, pa sam im htio dati podršku od strane znanosti da nisu u krivu. Jer, to je ipak sasvim nevjerojatna odluka, pozvati cijeli narod da se privremeno samoizolira.
U našem slučaju ta je odluka bila dodatno komplicirana. Naime, predsjedavamo Europskom unijom i imamo samo 19 zaraženih, a zatvarali bismo svoje granice. Druge pak zemlje imaju na stotine i tisuće zaraženih, eksponencijalno rastu, ali kao da ne razmišljaju još o tome. Bilo mi je drago vidjeti da se već u petak, 13. ožujka, donosi odluka o zatvaranju škola i time šalje poruka stanovništvu da se Hrvatska povlači u samoizolaciju. Zaključali smo našu zemlju točno kad je trebalo, tako da sada ne bismo smjeli imati prevelik broj zaraženih, a Toni Milun u svom videu procjenjuje detalje.
Toni i ja smo danas udružili snage kako bismo pokazali da je Hrvatska tijekom dva tjedna od 2. do 17. ožujka bila država s najmanjim postotnim rastom broja novozaraženih u Europi, što znači da je naša "prva linija obrane" odlično odradila svoj posao i izdržala najduže. Zatim smo i u karantenu otišli u pravom trenutku, u znatno ranijoj fazi širenja epidemije od svih drugih. Time smo već sada spriječili vrlo velik broj zaraza kako ih ne bismo morali liječiti. Pomoglo nam je u svim koracima učenje i nasljeđe velikog Andrije Štampara, ali donekle i relativno nedavno ratno iskustvo koje zemlje EU nemaju. Ali ako itko misli da je ovo sada kraj, bojim se da živi u zabludi. Ovo je samo kraj početka.
Video: Intervju sa znanstvenikom Igorom Rudanom o koronavirusu
Italija ima vrlo vjerojatno stvarno oboljelih otprilike 10 puta više nego potvrđenih slučajeva. Iako Italija spada među države koje su najviše testirale nemoguće je sve testirati jer vjerojatno nemaju kapacitete za to...Južna Koreja ima kapacitet (43 laboratorijska centra) u kojima je dnevno moguće testirati 15 000 ljudi...Jedna USA koja je više od 6 puta veća po broju stanovnika od Južne Koreje ima kapacitet testiranja od 25 000 testova dnevno...Situacija se do sada moguće poboljšala jer je firma Roche dobila odobrenje od FDA za strojno PCR testiranje ...Jedan takav uređaj ima kapacitet preko 4000 testiranja dnevno...