Ima li Porezna uprava odnosno država pravo javno sramotiti porezne dužnike objavom najvećih dužnika na internetu? S tim se pitanjem L.B. obratio Europskom sudu za ljudska prava tvrdeći kako je Mađarska objavom njegova identiteta, adrese stanovanja, poreznog identifikacijskog broja i iznosa duga na nedopušten način prodrla u njegov privatni život. I za ESLJP to su podaci koji ulaze u okvire prava na “privatni život”, koji štiti Europska konvencija, te stoga sporna objava podliježe ispitivanju poštovanja standardnih kriterija prema kojima je to moguće uvesti samo zakonom, mora postojati legitiman cilj i uz uvjet nužnosti u demokratskom društvu.
ESLJP je u vijeću od sedam sudaca, s pet prema dva, odlučio da je Mađarska zadovoljila te kriterije pa će L.B. sigurno inzistirati na očitovanju 17 sudaca Velikog vijeća s obzirom na to da su mu suci iz Luksemburga i Nizozemske dali za pravo (protiv su bili suci iz Mađarske, Bugarske, Rumunjske, Srbije i Lihtenštajna).
Slučaj je zanimljiv za nas jer dok Mađari imaju tu listu od 2003., kod nas je slična objavljena za bivšeg ministra financija Slavka Linića 2012., te su se tada na njoj našle 7124 tvrtke, 13.066 obrta i 82.180 građana koji su dugovali oko 30 milijardi kuna. Na aktualnoj listi su 1303 pravne osobe, 4936 obrtnika i 32.826 građana. Na našoj listi nema adresa, već mjesto prebivališta, ali objavljuje se godina rođenja fizičkih osoba. I dok Mađari ažuriraju listu čim netko podmiri dugovanje, naša lista ažurirala se četiri puta godišnje, no ministar Zdravko Marić odlučio je da se to čini jednom godišnje.
Legitiman cilj
L.B. je tvrdio kako je isključivi razlog takve objave javno sramoćenje. Ako je cilj i da se spriječi izbjegavanje poreznih obveza, tvrdi da su posegnuli za neprikladnim sredstvom. Jer, to što će treće osobe doznati za njegov dug, neće pridonijeti njegovu poštivanju poreznog režima. I, osobito je prigovorio tomu što su objavom na internetu njegovi osobni podaci postali dostupni diljem svijeta, pa i onima kojima su nevažni. A putem tražilica dostupni su čak i kad ih porezna uprava ukloni. Mađarska se vlada pravdala da je vodila računa o ekonomskoj dobrobiti zemlje, punjenju državnog proračuna uz poštivanje načela jednake podjele tereta i interesima poslovnih partnera poreznih dužnika.
Smatra da je ta mjera razmjerna jer je ograničena na najveće neplatiše, čiji porezni dugovi premašuju iznos od oko 30.000 eura. Kod nas je 300.000 kuna za pravne osobe, 100.000 kuna za obrtnike i 15.000 kuna za građane. ESLJP je mađarsku svrhu objave ocijenio legitimnim ciljem. Iako je zaključio da je teško tvrditi pridonosi li objava dužnika smanjenoj utaji poreza, ustvrdio je kako ne smatra nerazumnim da je država imala potrebu zaštititi opće ekonomske interese u prikupljanju javnih prihoda. Od 30 milijardi kuna poreznog duga, u prve četiri godine naša je država od dužnika s liste srama naplatila 1,17 milijardi kuna, a nakon 2016. stotinjak milijuna kuna.
ESLJP je cijenio i to što su objavi podlijegali neplatiše kroz dulje vremensko razdoblje, od barem 180 dana, i što se država ograničila na najveće dužnike. Također, ocijenili su bitnim i potrebu za identifikacijom pojedinaca u odnosu na pojedince s istim imenom i prezimenom pa stoga većini sudaca ESLJP-a nije sporna objava adrese. Sud je otklonio prigovor dostupnosti spornih podataka preširokoj javnosti i jer su objavljeni na mađarskom jeziku, na stranici poreznog tijela i što nije omogućeno komentiranje. Većina sudaca je važući između tereta koji je sporna objava predstavljala za podnositeljev privatni život i potrebe za unapređivanjem legitimnog interesa države, ustvrdila da nije bilo kršenja prava na privatnost. Ogradili su se i time da se njihova odluka ne odnosi na slučajeve naknadne objave spornih podataka u medijima.
Objava adrese nepotrebna
Za suce Georgesa Ravaranija i Jolien Schukking objava adrese bila je nepotrebna jer koga zanima o kome je riječ i bez adrese može ga identificirati. Izrazito im je sporna objava na internetu upravo zbog republikacije, pa je tako jedan mađarski portal objavio “nacionalnu kartu poreznih dužnika” s njihovim adresama. Dvoje sudaca ističe kako je porezna uprava morala i o tomu voditi računa, a argument da se adrese mogu naći i u telefonskim imenicima, njima je razlog više o nepotrebnosti objave u skladu s načelom “minimiziranja podataka”. Ističu i da “pravo na zaborav” brisanjem spornih podataka zapravo na internetu ne postoji te zaključuju kako Mađarska nije dobro uravnotežila suprotstavljene interese.
Bilo bi korisnije objavljivati imena poreznih činovnika koji određene spise stavljaju u najdoljnje ladice. Pa malo uključiti i DORH!