Već dulje vrijeme svjedoci smo žestokih narodnih pobuna protiv vlasti, i to u različitim dijelovima svijeta. Arapsko proljeće otvorilo je razdoblje velikih pobuna protiv autokratskih režima koji su gušili slobodu i demokraciju, ali i pravo građana da promišljaju politiku i da samostalno i bez ikakvih pritisaka odlučuju u kakvoj državi žele živjeti i kakvu vlast žele izabrati.
Većina zemalja koja je prošla kroz taj proces još je vrlo daleko od konačnog, stabilnog rješenja, a to se osobito odnosi na Egipat i Siriju. U Egiptu vojska je svojevrsni jamac da zemlja neće utonuti u totalni kaos i bezvlašće. Manje-više zna se tko su glavni igrači i tko što hoće ili neće, no funkcionirajuća formula za rješavanje te krize još nije ni na vidiku.
Priča sa Sirijom drukčija je i kompliciranija zato što se u sukobe uključilo previše raznorodnih igrača od koji svaki ima neke svoje vrlo posebne interese. Teško je uopće utvrditi koliko tih igrača ima, a još teže što oni zapravo žele. Ako se i postigne nekakav dogovor na mirovnoj konferenciji o toj zemlji, pitanje je hoće li od njega biti ikakve koristi zato što je riječ o geopolitičkoj neuralgičnoj točki koju bi mnogi željeli kontrolirati. Iako je Sirija potencijalno vrlo eksplozivno krizno žarište koje bi moglo destabilizirati širu regiju, opasnost od globaliziranja ovoga sukoba relativno je mala.
No ono što se posljednja dva mjeseca događa u Ukrajini ima potencijal da se pretvori u nešto zaista opasno jer se tu igraju veliki i odlučni igrači. Ako uzmemo da su pad Berlinskog zida i raspad Varšavskog pakta označili početak raspada poretka koji smo zvali hladnoratovskim, onda bi Ukrajina mogla biti finale toga procesa, a bitka za nju konkretna naznaka formiranja novih odnosa i sfera interesa.
Iako je sve krenulo kao pobuna proeuropski i demokratski usmjerenih prosvjednika koji ne žele da njihova zemlja živi u sjeni Rusije i Vladimira Putina, to je zapravo samo površinski sloj ispod kojega se krije komplicirana i jako dobro isplanirana priča čiji je kraj u ovome trenutku nemoguće predvidjeti.
Kao i u Siriji, proces je počeo mirnim prosvjedima demokratske oporbe koja je kanila reći što misli i želi i ustrajati na tome sve dok se njezini zahtjevi ozbiljno ne uzmu u obzir.
No prije toga cijela ta priča pomno je izrežirana u Moskvi, a jedini cilj bio je destabilizirati Ukrajinu i onda se pojaviti kao stabilizirajući faktor koji će tu zemlju uvući u svoju sferu utjecaja, odnosno u euroazijsku uniju koja se, kada se izuzmu pribaltičke zemlje, uglavnom poklapa s bivšim SSSR-om. U još dubljoj dimenziji Putin je izabrao upravo Ukrajinu da bude poprište vrlo zanimljivog sukoba i odmjeravanja snaga sa Sjedinjenim Državama i u manjoj mjeri s Europskom unijom.
Kada je pritegnuo ukrajinskog predsjednika Janukoviča da odustane od sporazuma s EU, točno je znao da će to potaknuti revolt onog dijela ukrajinskih građana koji se protive ruskom utjecaju i žele približavanje Europskoj uniji. Dovoljno iskusan u takvim stvarima, gotovo je posve sigurno da je savjetovao Janukoviču da među mirne proeuropske prosvjednike infiltrira one koji su spremni sve to pretvoriti u otvoreni sukob i agresiju.
Uostalom, to je savjetovao i Assadu kojemu je nakon izbijanja oporbene pobune, prema nekim izvorima, kazao da iz zatvora pusti osuđene teroriste iz Al-Qa’ide i da ih infiltrira među pobunjenike i oporbenjake, zbog toga jer je to najbolji i najučinkovitiji način da okrene zapadne sile protiv u osnovi demokratske oporbe. U posljednjih nekoliko godina Putin je pokazao da može staviti svoju šapu na svaki problem, od Sirije, Iraka, pa do iranskog nuklearnog programa, i natjerati zapadne sile da ga riješe onako kako on to želi.
Obama je trebao biti onaj koji će pokušati zaustaviti Vladimira Velikog, no pokazalo se da je on za to potpuno nesposoban. Upravo zbog toga priča o Ukrajini mogla bi postati silno komplicirana i ozbiljna.
zašto Južni tok zaobilazi Hrvatsku? Zato što je EU tako naredila