Đurđa Aleksić iz Varaždina članica je udruge udomitelja Zipka, a djecu
udomljava već dvadeset godina. Skromna i samozatajna, kako kaže, znala
je da će biti udomiteljica od najranije dobi.
– Moja je majka bila udomiteljica, pa sam odrasla u kući u kojoj je
uvijek bilo puno djece, a svi smo se dobro slagali – kaže Đ. Aleksić.
Dodatni poticaj dala je njezina kći inzistirajući na bratu ili sestri,
a oni nisu više mogli imati djece. Sad u kući uz njezinu 16-godišnju
kćer živi i troje udomljene djece – dva dječaka, od sedam i osam
godina, te djevojčica koja ima šest mjeseci. Jedno od djece boluje od
cerebralne paralize, i potrebna mu je puna njega cijeli dan.
Dječak je kod njih od svog rođenja, no strani je državljanin, pa do
danas nisu uspjeli dobiti sve papire za njega. – Veliki je problem što
on nema nikakva prava, jer nema riješeno prebivalište – ističe Đurđa.
Bilo bi im lakše kad bi iz Zagreba dobili rješenje za njega.
– Papiri su poslani, u varaždinskom Centru za socijalnu skrb imamo punu
podršku i suradnju, ali iz Zagreba smo već dobili pet različitih
odgovora i nikako na zelenu granu – kaže Đurđa. Suprug je u mirovini, a
ona nigdje ne radi, nego se brine za djecu. Đurđa je svoj život
posvetila djeci koju su njihovi biološki roditelji iz nekih razloga
odbacili.
‘Imam posvojeno dijete koje nema prava’
