Nije zajedljiva šala, već ozbiljan prijedlog. O propaloj arbitraži u slučaju Ina-MOL, trebalo bi nam novo saborsko istražno povjerenstvo.
Ako nam je uz arbitražne, parnične, ovršne, trgovačke, ustavne, kaznene i blogerske procese o Agrokoru kao privatnom koncernu s kojim država privremeno upravlja potrebno istodobno voditi i saborsku istragu, zašto onda ne bi osnovali i povjerenstvo o propaloj arbitraži za strateški važniju tvrtku u kojoj država ima udjele, ali njome ne upravlja. Pa da vidimo je li i tko politički odgovoran za krah tog spora. Je li na to utjecao Ustavni sud poništenjem presude Ivi Sanaderu za mito u aferi Ina-MOL ili se Vlada Zorana Milanovića u siječnju 2014. olako upustila u tu skupu avanturu temeljeći arbitražnu tužbu na tada još nepravomoćnoj presudi za mito, koja je potvrđena mjesecima kasnije? Je li Vlada konzultirala relevantne i neovisne savjetnike te svestrano ispitala opravdanost upuštanja u arbitražu? Kako je birala pravne zastupnike, koliko nas je to koštalo, i kakve su pouke s obzirom na to da nam prema izvješću Dinka Cvitana uz aktivne arbitražne sporove na iznos od desetak milijardi kuna prijeti njih još desetak teških 6,5 milijardi kuna, od kojih su neki u međuvremenu i aktivirani. Uostalom, Cvitan u godišnjem izvješću za 2016. šalje dramatičan apel kako nam treba strategija vođenja arbitraža jer se inače može “dovesti u pitanje kvaliteta i ažurnost zastupanja Republike Hrvatske”. Još od 2013. DORH predlaže posebno povjerenstvo koje bi predlagalo odvjetnička društva za zastupanje RH, čime bi se osigurala transparentnost izbora i smanjili troškovi. Istražno povjerenstvo sada bi trebalo utvrditi čija je odgovornost što nije ništa poduzeto. Mogući su arbitražni sporovi i zbog intervencije države u Agrokor.
Na koncu ne bi li barem saborski zastupnici trebali istražiti zašto je, čak i sada - jer MOL nema razloga to kriti - odluka arbitražnog suda državna tajna poput američkog dosjea o ubojstvu JFK-a. Upućeni tvrde da u toj odluci ima još “puno lipih stvari” uz neugodne detalje oko vještaka do kojih je Večernji list ekskluzivno došao. Povjerenstvo bi trebalo istražiti i je li Plenkovićeva Vlada trebala nakon izgubljene arbitraže podnositi tužbu u Švicarskoj, te je li 4-5 milijuna kuna koliko nas je to koštalo bio uzalud bačen novac i obijesno parničenje. Na internetu se mogu naći podaci da uspješnost poništenja arbitraža, jer je švicarski Savezni sud tomu “izuzetno nesklon”, ne prelazi 7%. Plenković nas je uvjeravao kako hrvatska ima “vrlo dobro potkrijepljene argumente za poništaj arbitraže”. I bivši Mostov ministar pravosuđa Ante Šprlje govorio je: “Ne bismo ulazili u taj postupak da smatramo kako su nam šanse nikakve ili minimalne”, dok je o troškovima rekao “ne govorimo o nekim milijunima kuna ili tako nešto”.
Ali, demantira ih odluka švicarskog Saveznog suda koji ju je objavio na svojoj web stranici pod brojem “4A_53/2017”. Iz obrazloženja proizlazi da se suci uopće nisu bavili meritumom problema na koji je ukazivala RH. Švicarski sud se pozvao na četiri svoje odluke u kojima su analizirali tzv. ugovornu klauzulu o odricanju od žalbe, pa su zaključili kako su se RH i MOL ugovarajući arbitražu za sporove nastale iz dioničarskog ugovora 2003. te ugovora o plinskom poslovanju iz 2009., valjano se odrekli prava na žalbu ugovorivši da će odluke donesene u bilo kojoj arbitraži biti konačne i neoborive, odnosno izvršne u bilo kojem nadležnom sudu! Tko zna koliko smo platili odvjetnike specijalizirane za međunarodne trgovačke arbitraže s respektabilnim referencama (Bernhard Berger i Martin Molina iz pravne tvrtke Kellerhals Carrard), dok smo 450.000 CHF platili ostale troškove, kako bi nam švicarski sud očitao lekciju. Podredno, naši su zastupnici pokušali ishoditi poništenje arbitraže revizijom navodeći da je “sredinom siječnja 2017.” ne zna se kako, ali u žalbenom roku - kakvog li “fiškalskog dokaza”, RH doznala da je jedan od trojice arbitara kojeg je predložila Hrvatska “profesor N” (akademik Jakša Barbić), sudjelovanjem u drugoj arbitraži (gdje je bio od Ine predložen za arbitra), doveo u pitanje svoje neovisnost i nepristranost u UNCITRAL-ovoj arbitraži jer o tomu nije izvijestio RH (!?) pa da stoga arbitražno vijeće nije bilo valjano sastavljeno. Taj je manevar švicarski sud ocijenio kao protivan “dobroj vjeri” i ne može se revizija koristiti preskakanjem žalbe, koje smo se ionako odrekli. Očito, povjerenstvo za propalu arbitražu bilo bi korisnije od političke magle koju će producirati povjerenstvo za Agrokor. Samo, nema ga tko osnovati kad gotovo svi imaju prste u tomu. Zašto nitko ne traži objavu arbitražne odluke!?
Kada se odluke komunističkih sudova sudare sa pravosuđem, onda je samo jedan ishod moguć. Za domaću upotrebu to još prolazi jer te kadija tuži i kadija te sudi, naravno bez valjanih dokaza. Ali čim se slučaj pojavi izvan granica stvar postaje ozbiljna i prijeki sudovi gube sporove. Ali nisu samo komunistički mentalitet i komunistički kadrovi iz bivšeg sistema krivi za ovakvo stanje. Uvijek kažem da je ogledni primjer, koji su ovi naši objeručke prihvatili, haaški sud. Matrica je ista-pokreni hajku bez dokaza, zatvori čovjeka a onda traži dokaze. Ako ih nema, to gore po zatvorenika jer tada počinju traženja, pritisci i ucjene "zaštićenih svjedoka" u očekivanju da će netko popustiti pod pritiskom i lažno svjedočiti. Ukoliko ni to ne uspije, nema veze, slijedi suđenje koje traje godinama a pritvor se uredno produžuje. I na kraju ako tužba padne, nema veze, optuženik je ionako dobar dio svog života proveo iza rešetaka, a žalba nije moguća. Ili u boljem slučaju dugogodišnji proces "odrađuje" se sa slobode, ali sa blokiranim računima i imovinom. Uglavnom, cilj je postignut jer je žrtvi upropašten život.